Zašto sam išao na doček košarkaša?
Sad kad promislim o svemu tome, pokazuje mi se da je i ova pozitivna, a u biti prenapuhana priča, zapravo, još jedan od pokazatelja naše nenormalnosti, beznačajnosti i postojanja na rubu incidenta
Nisam sportski tip. Nogomet sam prestao voljeti već kao klinac. Koliko god ja bio brz, najbrži od sve djece, nikad nisam uspijevao zabiti gol. Moj šut je bio nezgrapan i ružan. Prema golu bi uglavnom letjela zemlja i kakav busen trave, a lopta bi završila u grmlju. U igri sam bio grub, a izvan i u terenu svaka je zločesta riječ ubijala u meni volju za igrom i odvajala me od drugih.
Osjećaj nepripadanja isti je kao kad padneš s najviše grane trešnje i nestane ti zraka. Vrijeme uspori, a zvukovi postanu kristalno jasni, a ne kao u filmovima u kojima zvukovi i ljudi postaju mutnjikavi.
U takvim trenucima ja sam bezglavo bježao.
Poslije pada s trešnje otrčao bih onako bez daha, blijed i usplahiren do našega bunara i velikog stabla bijeloga duda, i kružio oko njih bez stajanja i suza, što bi šokiralo moju majku koja tako nije mogla doznati što mi je. S druge strane, izvrgnut ruglu druge djece bježao sam pravolinijski, uvijek s namjerom da se više nikad ne vratim među ljude. Dok bih došao do daha i do ruba sela gdje počinje šuma već bih u glavi isplanirao bušenje lopte, gađanje drugara kamenjem iz zasjede, izmišljanje novih manje glupih igara koje bi uključivale i rekvizite, tako npr. metlu koja bi služila golmanu za branjenje. Pri povratku, kad bi se suze osušile i blato na mojim patikama skorilo, odustajao sam od osvete. Jedino nisam htio odustati od metle sve dok me braća nisu tužila ocu da izmišljam i ne igram po pravilima. Rijetko su me kad nakon toga zvali sa sobom na igralište. Tako nisam postao ni nogometaš ni veliki izumitelj.
Ljubav prema sportu u mene se nije razvila ni kroz srednju školu, a nije baš sad da sam izbjegavao igru. Na fakultetu sam igrao nogometa svakih nekoliko mjeseci, taman da mi zacijeli nokat na desnoj nozi kojega bih vazda poderao zbog nezgrapnih udaraca i premalene i neodgovarajuće obuće.
Gledanje pak bilo kakvih televizijskih prijenosa nogometnih, košarkaških, rukometnih i drugih utakmica proizvodilo je kod mene istu vrstu dosade kao kad nedjeljom naletiš na HRT-ovu emisiju 'Mir i dobro' kada je vodi uzbudljivi glas Drage Celzića. Tako prošle godine nisam gledao ni Svjetsko nogometno prvenstvo u nogometu, na što me nije mogao natjerati ni plasman naše reprezentacije. Zanimljivije su mi bile 'Kućanice' koje je toga ljeta FOX televizijska kuća puštala u repriznom maratonu.
Sad kad sam se obrukao pred svekolikom muškadijom i ženskadijom, da kažem zašto sam išao na doček mladih bh košarkaša, čije je sportsko 'pokoravanje Europe', koliko sam čuo od ljudi koji se u to razumiju, ravno važnosti koju za Katoličku crkvu imaju ministrantske igre u Visokom i prigodne utrke u vrećama.
Da se razumijemo, ni ovu utakmicu nisam gledao; još uvijek nisam siguran jesmo li pobijedili Litvu ili Latviju. Također, kažu da prošle godine kad su francuski košarkaški kadeti 'pokorili Europu' o tome nisu izvijestile ama baš niti jedne francuske novine. A mi smo naše dočekali k'o da su astronauti koji su se vratili s Mjeseca nakon što su u njega zabili našu zastavu uz riječi: Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo!
Jebiga, ali mene je, ne samo zato što sam 'pizda' u duši, pravo ganula priča da su se mladi košarkaši sprijateljili i družili k'o braća iako su iz različitih tabora: srpskog, bošnjačkog i hrvatskog. Onda još kad je trener Josip Pandža rekao da uspjeh imaju zahvaliti tome što su poštivali jedni druge, ja sam bio spreman zapaliti baklju i popušiti priču da smo na jedan trenutak svi shvatili šta je stvarno bitno u životu. Vratila mi se načas nada u normalan život ljudi u ovoj nesretnoj Bosni i Hercegovini. Bio sam raspoložen kao kad pijanac voli i grli sve ljude oko sebe. U tim trenucima nije mi zasmetala čak ni potpuno glupa navijačka: „Ko ne skače mrzi Bosnu!“, pa ni Merlinova dosadna „Bosnom behar probeharao, mene život razočarao!“.
Sad kad promislim o svemu tome, pokazuje mi se da je i ova pozitivna, a u biti prenapuhana priča, zapravo, još jedan od pokazatelja naše nenormalnosti, beznačajnosti i postojanja na rubu incidenta.
Kada je Nelson Mandela kao njezin predsjednik ujedinjavao Južnoafričku Republiku, jedan od trikova kojima se služio (a jest trik!), bilo je i ujedinjenje nacionalne ragbi momčadi na Svjetskom kupu 1995. Toga sam se sjetio, i filma Invictus, kada smo dočikali naše europske prvake. Sad se pitam: je li pobjeda na tom natjecanju stvarno ujedinila naciju i zar je stvarno Mandeli bila potrebna beznačajna pobjeda u nekakvom sportskom 'eventu' da stvori povjerenje između rasno podijeljenog stanovništva. Sudeći po filmu – jest.
Prije ovog Mandelinog poteza crnci su kad bi južnoafrička ragbi ekipa igrala npr. protiv Engleske, redovno navijali baš za protivničku, englesku ekipu. Zvuči poznato, zar ne?
Nakon neočekivanog osvajanja kupa, i crnci i bijelci, zajednički su slavili pobjedu.
Naš slučaj, nešto je drugačiji. Značaj pobjede u sportskim kategorijama je nikakav, ekipa nije sastavljena da ujedini bilo koga, nikakav predsjednik, niti predsjedavajući predsjedništva nisu stajali iza neočekivanog uspjeha i još manje očekivanog oduševljenja svekolikog pučanstva i izlaska masa na sarajevske ulice da se dočeka pobjednike. No, i dalje bih volio misliti da su ljudi izišli na ulice da podrže našu utopiju: normalan život svih nas u međusobnom poštivanju.
Međutim, sjetimo li se još jednom Mandele, trebali bismo shvatiti da je on zbog svojih stavova i rada u borbi protiv apartheida bio osuđen na doživotni zatvor, 18 godina je i proveo u zatvoru. Dakle, bila je potrebna cijena čitavoživotne posvećenosti cilju da se stvari promijene. Ragbi je tu došao samo kao šminka i ispušni ventil, eventualno kao šlag na tortu.
S druge strane, mi bismo šlagom, što mnogima pobjeda mladih košarkaša uistinu jest, da sakrijemo trulo stanje u kojem se nalazi naše društvo. Ne sumnjam, njega neće promijeniti nikakav sportski 'event', nije to uspjelo, barem kad je o katolicima riječ, ni religijskom showu događaja dolaska pape Franje u Sarajevo, neće to uspjeti nikojem populizmu.
Kada je riječ o mijenjanju stvari, nedostaje nam i vizije, i volje, i snage.
Autor: Hrvoje Vranješ