(Ukazanje Thomasa B. nad otvorenom knjigom Radomira K.)

Pisac je napokon pročitan te je i prispodoba o fukarluku u vremenu zla - kao vjerojatno najpoznatija literarna refleksija ovog fenomena - naopakom logikom čaršijskog uma konačno našla utočište u narativu uskoga kruga prosvijećenih i posvećenih, iako je, zbog proživljenoga tranzicijskog iskustva i kolektivnog osvješćivanja bh. građanstva, već ranije postala memorijsko javno dobro i općeprihvaćena oznaka čaršijskog stanja duha.

Fukarluk je bosanskočaršijska (pra)slika organske strukture svijeta. Nastao po njemu svijet se u procesu civiliziranja odvojio od organskih korijena - te arheologije društvenog diferenciranja, ostavio ga u carstvu nužnosti ekonomije samoodržanja te uspostavio modernost kao autentični temelj vlastitoga povijesnog (z)bivanja otvorenog ka mogućnosti postajanja ljudskim. Čaršija je (za)ostala - ostavši jedno s fukarlukom kao svojom sudbinom - izvan povijesnoga zbivanja, izvan vremena, petrificirana u prostoru nasuprot svjetskosti kao u vremenu otvorenoj mogućnosti civiliziranja, moderniziranja, humaniziranja...

Zatvorena, ostala je čaršija grdna rana na tijelu svijeta, rana koju svijet zacjeljuje stalno odmičući se od fukarluka kao smrtonosnog virusa njegovanog u duh čaršije - one šopovske mahovine koja (po)jede grad. A grad je poprište svjetskog zbivanja, sve ono što čaršija nije i što se od čaršije otelo. Fukarluk je zbiljski duh čaršije: njegova filozofija i njegova ideologija, njegov svjetonazor i životni stil; duh barbarogenija koji je korijenski barbarin i genij prijetvornosti i prjevare. Onaj koji svijet priziva k sebi da bi ga prizvao (čaršijskoj) pameti. Radi toga mahovina čaršijskog fukarluka (po)jede sve što po fukarluku nije i što po svom izboru ne želi biti sudbinom čaršije. Otimanje fukarluku čaršije - toj fosiliziranoj slici svijeta u njegovu prirodnom izdanju - postaje tako sudbinsko bosansko pitanje svjetske egzistencije bh. građanina danas.

Fukarluk je građanstvo svijeta čaršije prije nego je taj pojam historijski uopće dospio do svoga svjetskog izraza. Dolazi s granice svjetova - s izvora svjetskih proturječja - zbog čega je nepripadajući i (za)ostao po strani od svjetskog toka. Radi se o židovskom pitanju čaršije koje nema odgovor na temeljne probleme jer, (za)ostavši mimo svijeta, onesposobljen je za utakmicu sa svijetom, za nošenje s neizvjesnim ishodima i, kao takav, osuđen na utapanje u vlastitoj duhovnoj sitničavosti.


(Židovsko pitanje čaršije jeste pitanje emancipacije od fukarluka, pitanje spasenja od historijske regresije i zaostajanja, ali pitanje nad kojim stoji sjena čaršijske agresije moralizma, zbog čega je ono u čaršiji gotovo izgubilo svaki smisao.)

Ponovimo: Fukarluk je zbiljski duh čaršije; duh bijede čaršijske zbilje; zbilja duhovne bijede: onih zbiljski bijednih sa egzistencijalnog dna kojima čaršijski duh ideološki konstruira i namjenjuje ulogu moralno superiornih da bi ih ostavio izvan igre i učinio društveno bezopasnim; duh onih na vrhu koji su do vrha stigli rušeći sve pred sobom a ponaprije sama pravila igre e da bi, popevši se na vrh, uspostavili nova pravila koja će duh grabeži proskribirati kao društveno neprihvatljiv i nepoželjan model društvene promocije; duh onih iz sredine, duh čaršije u svom autentičnom izdanju kao duh služenja, opravdanja svega postojećeg i racionalizacije kao duh naknadne pameti onih koji dole ne žele a gore ne mogu. To je duh osrednjosti, duh birokratske nivelacije kao duh normi i vrijednosti koje sustav održavaju u ravnoteži, duh tzv. uglednika, gospode i gospodskih manira: mode, životnih stilova, filistarskih navika i navada, duh odraza u zrcalu koji je pojeo subjekta odražavanja.

Društveni položaj na ljestvici statusa u čaršiji određen je promocijom kojoj mjera je ono što čaršija odredi. Što se više proniče u dubinu socijalne strukture da bi se došlo do točke sa koje fukarluk započinje uspinjanje, to je mrak koji dole vlada razmjeran količini svjetla koje prema vrhu obasjava točku do koje se fukara uspela. Dakle, uspon fukarluka u čaršiji razumijeva se u koordinatama etnolegitimirane političke moći i privilegiranog raspolaganja materijalnim resursima. Model je u lokalnoj inačici doktrine šoka pokazao zavidan učinak i, nakon što je fukarluku osigurao i političku moć i materijalno bogatstvo, ponuđen je svjetini kao betlehemsko svjetlo koje bi u lošoj beskonačnosti trebalo osigurati izbavljenje za sve.

Najprije, politički gremij određene resurse proglasi vrijednošću od nacionalnog interesa, a potom, isključivši sve one koji ne spadaju u probrano nacionalno vijeće, pristup istima omogući oportunoj manjini kao baštiniku i zaštitniku etnonacionalnoga svetog grala...

Uspjeh fukarluka je dvostruk: ovladao je ključnim resursima koji su do jučer bili svojina svih, i, istodobno, rudimentarnim tehnikama manipulacije ovladao je sviješću masa koje u grobarima materijalne osnove svoje građanske egzistencije vide novovjeke heroje.

Vuk je sit, a ovce mogu blejati do mile volje pod egidom slobode govora.

Fukarluk se - cvrkuću ptice na grani - u svom izvornom značenju odnosi na socijalno deklasirane i privezane za samo egistencijalno društveno dno: čaršijsku sirotinju, lumpenproletere, bijednike i besposličare svih vrsta, ološ, bagru, dokončare, hujkače vrana...

Duh fukarluka, međutim, nije isključiv niti se vezuje isključivo za jednu društvenu kategoriju: prolazi kroz pojedince, grupe i skupine; nije se rodio u čaršiji ali je u njoj prepoznao svoj autentični topos, tu se skućio i obnavlja na društvenom humusu koji se rasprostro i uzduž i poprijeko društvene strukture čaršije. Ono što u njemu ima snagu vezivnog tkiva jeste čaršijski mentalitet: stanoviti etički stav, primordijalna savjest i nereflektirana svijest usko povezana s duštvenim položajem: etičnost onog s dna kao snishodljivost prema drugom kao višem od sebe; etičnost onog na vrhu kao milost zlokobne filozofije pobjednika; etičnost onog u sredini kao gluma čiste dobrote - promotora i svodnika građanske norme putem stilizacije i amortizacije društvenog bijesa bijede u društveno prihvatljive kultove i simbole.

S druge strane, duh fukarluka suštinsko je odsustvo etičke norme, hobsovska filozofija čaršije na djelu koja to odbija priznati, jer bi samorefleksija odvela u sumnju a sumnja je početak spoznaje ograničenja čaršije i početak puta u svijet. Otud zanos mitovima i svime što miriše na prapočetak; egzaltirana svijest koja sve što odiše sumnjom raskađuje kao jeres.

Fukarluk ne poznaje stres i ne sudjeluje u svjetskoj boli jer je izvan povijesnog zbivanja svijeta; njegove bolesti su arhaične, patetične, dječije...

Fukarluk se ponaša i predstavlja tako kao da će preživjeti sve povijesne karcinome. On živi za sućut nad odrom umirućeg sveudilj cereći se vlastitoj domišljatosti ruganja nad (vremenitom) prolaznošću smrtnika. Ovaj morbidni cerek vrhunac je fukarluka čaršijskog uma, onoga kojemu je odbojan i stran zbiljski misaoni napor, ali, svejedno, nepodnošljiva je lakoća kojom pridikuje i dijeli lekcije svijetu uzduž i poprijeko, o svemu i svačemu, kao da slijedi Mojsija i proroke...

Fukarluk je duh čaršije kao što je čaršija sudbinsko utočište fukarluka.

Duh fukarluka duh je oskudne duhovnosti koja siromašnima duhom - zbog odsustva metafizičke perspektive - ne može ponuditi kraljevsko spasenje kao zalog vlastite ovozemljske opstojnosti, zbog čega ustrajava u omiljenim (grubim) čaršijskim formama bliskosti i pripadnosti: psovci, poruzi, podsmijehu i omalovažavanju, a koje su, zapravo, simptomi njegove nemoći u borbi s vlastitim demonima; nesposobnost da se izađe iz vlastite kože.

Sudaranje sa zidovima vlastite ograničenosti - koje niti može niti želi preći jer bi potkopao temelje sopstvenog bivanja - rađa grč koji ga tjera na naoko dvojbene i nepopularne poteze. Da bi se othrvao onima koji dolaze kao pametniji, obrazovaniji, ambiciozniji, koji nude perspektivu u otvorenosti prema svijetu, koji su svjetski i, po tome, opasni... fukarluk panično kupuje diplome, titule, pozicije, radna mjesta... sve ono što liči na svijet a što se može kupiti: novcem, stvarima, utjecajem, prinudom, virtualnom valutom... ispod stola, dakako. Smisao njegova bivanja i ozbiljuje se ispod stola - u toj (prizemnoj) dimenziji trgovanja, računanja, kalkuliranja... jer se samo u tom limbu čaršije svi akteri fukarlučke scene mogu nesmetano i izvan bilo kakve javne kontrole međusobno držati za jajca, kojima jedino duh čaršije - i samo zbog toga - daje prednost u odnosu na sivu moždanu masu.

Kao duh čaršije koja je svijet materijalne i duhovne oskudice, fukarluk objavljuje se čaršiji po filozofiji čaršijskih intelektualaca, ideologiji partijskih profesionalaca, po politici profesionalnih promotora i zaštitnika čaršijskih etnointeresa, po kapilarnom kulturnočaršijskom radu svih sudionika proizvodnje kulturalnih uvjeta života čaršije, ali i po sudjelovanju svih onih koji su izvan te produkcije bilo kao konzumenti mrvica (izvorna fukara osujećenih životnih prilika kojoj je fukarluk prirođen), bilo kao potrošači tih sadržaja u najširem smislu (pasivne) publike koja prima, šuti, klima glavom, odobrava, legitimira...

Fukarluk je - utvrdimo gradivo - suštinsko odsustvo etičke norme: on je etnometodološki duh prijetvornosti, laži i prijevare, duh snishodljivosti prema onima gore kao neskriveno priznanje bijede duha umotanog u normu čaršijske, gotovo obiteljske prisnosti, duh plagijata i duh lažne uzvišenosti. Otud i odsustvo istinske radosti kao suštinsko odsustvo estetske norme. Dakle, u duhu fukarluka čaršija zna i šta je dobro i šta je lijepo.

Duh fukarluka duh je onoga čije sposobnosti ne podliježu sumnji, te je razumljiva njegova nezajažljiva ambicija da se uzvisi iznad svih i iznad svega; duh je to onoga koji odbija suradnju zarad navodno epskog odmjeravanja snaga sa sposobnijim, pametnijim i talentiranijim od sebe. Zbog toga je to, u konačnici, duh zbrajanja gubitaka; vrtnja u vrzinu kolu koje se obnavlja i potvrđuje u nemogućnosti činjenja odsudnog iskoraka iz svijeta vječnog vraćanja istog; žrvnja koji mrvi i melje i boljeg, i prodornijeg i odlučnijeg od made of charsia: manično-depresivno i histerično u silnom naporu da ne ostane usamljeno, izolirano, zapostavljeno... a što neprestano čini samo od sebe.

Zaključimo: Fukarluk je zbiljski duh i sudbina čaršije. S iščeznućem fukarluka nestat će i rudimentarna ideološka moć opravdanja čaršije i bit će to znak potpune pobjede svijeta života (vremena) nad mrtvim svijetom (prostora) čaršije. Tko preživi neće imati potrebu pričati o tome, jer će glas o smrti fukarluka zastati u grlu preživjelih kao prvi i posljednji autentični dokaz samorefleksivne mudroserine čaršijskog duha - šutnje kao zlata.

Kako, dakle, prevladati duh fukarluka i zatvoriti za sobom vrata svijeta (njegove) čaršije? Odgovor bi se mogao potražiti u heretičkoj paradigmi razumijevanja povijesti kao sukoba proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Zaoštravanjem sukoba u svim oblicima proturječja koja su imanentna njegovoj unutarnjoj logici do točke na kojoj izvjesnom se čini implozija duha fukarluka; urušavanje u sebi dovedeno do karikature i odbačeno u kakav mračni depo muzeja duhova izgubljenih u vremenu.

Dakle, a pripadajuće završnoj sekvenci dekadentnog diskursa duha fukarluka kao nereflektirajuće tragičke parodije, sukob zaoštriti u svim akutnim oblicima života čaršije: još više iseljavanja, još manje zaposlenih, još niže plaće za one koji rade, još niža stopa prirodnog rasta stanovništva, još više prepreka slobodi kretanja, još više birokracije, još više uhljeba i još više službi za njih, još više kolektivnog, još manje individualnog, još više kupljenih diploma i preko toga još više prodanih duša, sve više etničkog a sve manje građanskog, još nacionalnog nasuprot klasnom, još više dijelova a manje cjeline, još više entiteta a još manje države, više istog a manje različitog, što više nečasnog i sramnog nauštrb časti i poštenju, više muškog a manje ženskog, sve više a sve manje... e kako bi duh fukarluka popeo se sam sebi na vrh glave, počeo jesti vlastitu supstancu i tako ostao bez svoje reproduktivne osnovice i hrane za preživ(ljav)anje.

Duh fukarluka in vivo: hrvatski trijumfalizam i bošnjački revanšizam kao duh mahovine uspavljive razlijeva se čaršijom iznad koje glasno je još samo zavijanje pasa lutalica.

Fuck-our-look!

Zoran Ljubičić/Prometej.ba