Amor veritatis
Autor: Ivan Perić Ušavši barem jednom u sarajevsku katedralu, gotovo je nemoguće, na zadnjem kraju lijeve bočne lađe, ne primijetiti monumentalnu nadgrobnu ploču. Ako ste spomenutu bogomolju posjetili više puta, vjerojatno ćete imati sreću (ili nesreću), htjeli to ili ne, biti svjedokom kako vodič (najčešće u kleričkom odijelu) većoj ili manjoj skupini ljudi, turista, upravo kod te grobnice priča o nekom pobožnom i učenom čovjeku, koji nas je svojim djelovanjem na ovim prostorima zadužio do u stoto koljeno. Čuti ćete i spominjanje svetosti u kontekstu dotičnoga koji tu počiva u miru, a najzad će vam se pričiniti da vodič priča o nekom gotovo pa mitskom bosanskom biću, polu-bogu a polu-čovjeku. Zaintrigirani tom pričom, prići ćete grobnici i vidjeti da se radi o nadbiskupu Josipu Stadleru. Na samoj nadgrobnoj ploči stoji: Ille erat lucerna ardens et lucens. U prijevodu bi to glasilo otprilike: bio je svjetiljka koja gori i svijetli. No, da li je to zaista tako, i ima li vodič klerik zaista pravo?
Josip Stadler rodio se 1843. u Slavonskom Brodu, u Rimu je završio studij teologije i filozofije, te stekao titulu doktora znanosti. Bio je profesor na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a od 1882., uspostavom redovite crkvene hijerarhije u Bosni, nadbiskup sarajevski.
Upravo je on podigao katedralu u kojoj je sahranjen 1918. godine, a u njenoj neposrednoj blizini sagradio je nadbiskupski i kaptolski dvor, te zgradu bogoslovije. U Travniku je osnovao i sagradio dječačko sjemenište i gimnaziju. Utemeljitelj je dva sirotišta u Sarajevu, Egipta i Betlehema. Upravljanje njima povjerio je družbi Služavki Malog Isusa, čiji je također utemeljitelj. Osim toga, postarao se oko pokretanja teološkoga mjesečnika Srce Isusovo (kasnije Vrhbosna), ekumenskoga časopisa Balkan, te političkoga lista Hrvatski dnevnik.
Prema ovome navedenome prosuditi ćemo da je klerik – turistički vodič imao pravo u vezi s nadbiskupom Stadlerom. Zaista je učinio mnogo na kulturno-političkom planu za Bosnu i Hercegovinu. No! Poznato je da je Stadler primarno bio nadbiskup, pastir svih katolika u BiH, te voditelj i suradnik klera u pastoralnom radu. Za nadbiskupa je inauguriran u prilično nezahvalno vrijeme; uspostavom, naime, redovite crkvene hijerarhije koja je tijekom osmanske vladavine ovim prostorima bila onemogućena. Tijekom osmanske vladavine jedini pastoralni radnici koji su unatoč svemu ostali u Bosni bili su franjevci. Nastankom povoljnijih prilika u Bosnu se vraćaju i svjetovni/dijecezanski svećenici. I tu nastupa trvljenje u kojem je Stadler pokazao svoju lošiju stranu.
Direktno ili indirektno je radio na sekularizaciji franjevaca. Ovdje pojam sekularizacija označava napuštanje redovničkoga reda (u ovom slučaju franjevaca), te prelazak u redove svjetovnoga klera. Time je neskriveno ispoljio animozitet prema bosanskim franjevcima redovnicima. Pošto se taj plan, suprotno očekivanjima Stadlera, loše razvijao, napade je nastavio drugim sredstvima; naime, oduzimanjem ili cijepanjem župa franjevcima s namjerom svođenja franjevaca samo na život u samostanima. Svoje pravo na župe fratri su branili legitimnim sredstvima crkvenoga prava. A ono propisuje da redovnici župu mogu imati: 1.ako je osnuju ondje gdje je nije bilo, 2. ako župom upravljaju kroz trideset godina, 3. ako im je župa predana od nadležne crkvene vlasti ili Sv. stolice direktno i 4. ako župu opskrbe – dotiraju. Bosanski franjevci pravo na župe stekli su na sva četiri ova načina. Daljnje sukobe između nadbiskupa i franjevaca izazvalo je zapostavljanje fratara u ekonomskom pogledu i raspodijeli materijalnih dobara. Konačni obračuni odvijali su se u medijskome prostoru gdje je Stadler kušao fratre potisnuti s javne scene i lišiti ih utjecaja na šire mase.
Sada je jasno da se neupućenim ljudima koji će posjetiti sarajevsku katedralu prilažu povijesni falsifikati, pristrane i osobne ocjene o radu jedne vrlo bitne figure u crkvenoj povijesti Bosne i Hercegovine. Posljedica je to tragičnog bosanskog usuda dijeljenja na naše i vaše (ovdje franjevce i dijecezanske svećenike), gotovo dualistički stav - našeg dobrog i njihovog lošeg principa. Nijedna žarišna točka bosanskohercegovačke povijesti nije izbjegla historiografske ideologije i falsificiranja, pa tako ni Stadler. Trebao bi stoga onaj klerik – vodič s početka priče povijesnoj ličnosti nadbiskupa Stadlera pristupiti iz opcije istinoljubljivosti – amor veritatis; s pravom veličajući njegovo djelo za probitak kulture bosanske, ali i objektivno iznijeti historijske fakte njegova manje dobroga ophođenja s bosanskim franjevcima.