Bijesni psi (Jerzy Bandrowski, DAF, Zagreb 2017.)

Roman „Bijesni psi“ knjiga je poljskog pisca Jerzya Bandrowskog u kojoj autor pripovijeda o „kaosu boljševičke Moskve“ u (post)revolucionarnoj 1918. godini. Kaos je to historijski uvjetovane društvene anomije – proturječja koje moguće je razriješiti tek jasnim pozicioniranjem subjekta (dominantne) društvene moći. A moć – govorio je drug Mao – izrasta iz puščane cijevi.

Puščanih cijevi na sve je strane u Moskvi te godine, a glavni akteri s prstom na okidaču su anarhisti i boljševici. U ambijentu te borbe su smušeni Poljaci; ima ih na svih stranama, a svima im je samo jedno zajedničko – Poljska u srcu.

Bandrowski nije samo kroničar i pripovjedač koji nas upoznaje s jednom kaotičnom situacijom. Njegova dijagnoza toga kaosa nije lišena ideoloških konotacija. Indikativni i normativni sudovi isprepliću se u mjeri u kojoj se može postaviti pitanje umjetničke vjerodostojnosti jednoga književnog teksta. Predmet i postupak toliko su slizani da nije posve načisto o kojoj književnoj formi se radi? A možda je u pitanju i skica nacionalnog programa iznikla iz lošeg iskustva s Drugim?

Zaucha, Poljak sa austrijskom putovnicom, u vlaku pretrpanom vojnicima koji bježe sa ukrajinskog fronta, glavni je lik ovog romana. Putuje prema Moskvi, boljševičkom Rimu kamo u ovom historijskom trenutku vode svi putevi. Zima je 1918. godine, nedefinirano ratno stanje, vrijeme rascijepa povijesnih epoha. Povijesne tektonske ploče izazivaju metež u kojemu stara pravila više ne vrijede, a nova još nisu uspostavljena. Poznat nam je taj ambijent posvemašnje bijede na jednoj, i upadnog, nepristojnog blještavila na drugoj strani. Špekulanti, šverceri, krijumčari, lopovi - besprizornici svih vrsta i partijskodržavni birokrati vodonoše su paralelne stvarnosti. Čini se da su oni najžilaviji suputnici svih revolucionarnih mijena. Buržuji i nacionalna inteligencija priželjkuju dolazak Nijemaca. Rusija je bogata, Švabo nek uzme koliko hoće, samo da zavede red.

Sclavi su nesposobni za organizaciju...

U Moskvi – tumarajući ulicama prljavoga grada – u uredu za skrb o poljskim emigrantima, Zaucha sreće prijatelja iz školskih klupa, Augusta Chrobaka. U par rečenica daje se naslutiti da u to vrijeme u Moskvi nema biografijom siromašnih likova. Na jednoj zgradi – Trgovački dom je u pitanju – Zaucha primjećuje crnu zastavu, onu čiji „život nikada nije trajao dulje od same bitke“.

Anarhisti su po snazi odmah iza boljševika. Crna boja je boja pobune; Chrobak je primijetio neko strahopoštovanje na Zauchinu licu. Bit će da je Zaucha u mladosti „imao posla s anarhistima“.

Prvi svjetski rat, Oktobarska revolucija, Građanski rat u Rusiji... Svijet je postao pozornica na kojoj odvijaju se vrlo zanimljive predstave. Samo po sebi postavlja se pitanje uloge medija u svemu tome – tiska konkretno. Boljševička propaganda toliko je jaka po sadržaju i porukama koje odašilje, da se jedva može razabrati što je tu poruka a što istinito izvješćivanje. Buržujske novine još su na životu i pokušavaju održati odgovarajuću razinu objektivnog informiranja, ali one su po utjecaju na silaznoj putanji jer buržoazija definitivno trpi poraz u srazu sa snagama revolucije. Dnevna novina kojoj se najviše vjeruje dolazi iz anarhističkih krugova. Anarhist – tako se novine zovu – za razliku od buržujskog tiska nosi u sebi revolucionarnu strast, a zadržava dijelom i propagandnu notu da se može nositi s boljševičkim tiskom. Iz današnje perspektive i s pojmovnim instrumentarijem kojim sebi predočavamo svijet i njegove vrijednosti moglo bi se reći da anarhističke novine promoviraju i podržavaju građanske i političke slobode, individualizam i autonomiju nasuprot boljševičkog forsiranja ekonomskih i socijalnih tema „kruha i rada“.

Svijet koji se ruši i nestaje pred Zauchinim očima on ne doživljava kao svijet tlake i nepravde; to je svijet osobnih iskustava i vrijednosti, onaj svijet u kojemu se suvereno kretao jer je to bio svijet sigurnosti i poznatih stvari – poljskobukolička Arkadija. Promjene kojima Zaucha svjedoči i kroz koje se probija novi svijet, on jedva da razumije, ali vidi da stari svijet nepovratno nestaje u „prizorima bjesnila“. Zakašnjeli mladi poljski Werter u žalovanju za prohujalim vremenom.

U stalnom je unutarnjem preispitivanju, dvojbama, ni u šta više nije siguran. Te dvojbe i sumnje u ispravnost vlastita mišljenja i postupaka prerastaju u Gospodskom klubu u Moskvi, mjestu gdje se okuplja emigrantska poljska inteligencija, u propitivanje narodne svijesti Poljaka i Rusa, karakteru Oktobarske revolucije... (Puno se očekivalo od Revolucije - potvrda univerzalne vrijednosti savjesti i moralnog zakona, prije svega.)

A u šta se pretvorilo ovo Oktobarsko povijesno zbivanje u Rusiji koje je uzdrmalo cijeli svijet?

Odgovor na ovo pitanje može se dati tek ako se pronikne u bilo ruskoga narodnog bića, njegovu prirodu oblikovanu na prostranom, više azijskom nego europskom prostoru. (U tim dijelovima romana Bandrowski je više ideolog i propagandist nego književnik.)

Ispod europejske vanjštine krije se azijatski, mongolski gen “divlje zvijeri”, zbog čega Rusi ne spadaju u klub civiliziranih europskih naroda kao Poljaci, te nisu sposobni ubirati pozitivne plodove revolucije kao drugi narodi. Boljševici su sa sobom donijeli “novu formulu sreće”, ali povijest je već iskušala sve te formule sreće koja se narodu ne može donijeti ukoliko on nije spreman i sposoban za nju. Sreća jednog naroda zavisi prije svega od njegova načina života, od kulturnih kodova koje prakticira kroz stoljeća. U tom pogledu Poljaci su posve drugačiji od Rusa, pristaju uz način života koji im odgovara i ne treba ih uvlačiti u ovaj revolucionarni žrvanj. Oni su dobri i plemeniti, možda ponekad naivni, ali nisu zli. (Apsolutno romantično! – rekao bi filmski naturščik. Izgleda da je apsolutni duh romantične, dobre duše slavenske ozbiljio se baš i samo u Poljacima?)


Ova kompilacija teorija i ideologija u nazivu anarhokomunizma znači da je anarhističko negiranje političke organizacije društva zasnovanog na hijerarhijskoj strukturi vlasti, a komunizam se odnosi na ekonomsku organizaciju društva – zemlja seljacima i tvornice radnicima: samoupravljanje


Zbog toga se revolucionarni ruski oktobar pretvorio – progovara Bandrowski kroz usta poljske inteligencije u Gospodskom klubu – u svjetsku “krvavu tragediju i obični bijes divljaka”. Zbog toga je poljska inteligencija ujedno i rusofobna i sve više germanofilska. U konačnici, najbolje za nju je da ne talasa, nego da sjedi i čeka.

A je li takva pozicija na raskrižju epoha dostojna jedne civilizirane nacije?

Zaucha šeće Moskvom, obilazi klubove i druga mjesta javnog okupljanja, susreće se sa starim znancima – poznanicima i prijateljima sa kojima su mu se križali životni putovi, raspituje se i traži kipara Popiolku, umjetnika koji bi sve žrtvovao za opredmećenje jednoga istinskoga stvaralačkog nadahnuća. Kada mu to ne uspijeva, on će se pridružiti anarhistima u čijoj ideologiji, podsvjesno, vidi zamjenu za zapretenu umjetničku strast.

Tražeći Popiolku po Moskvi, Zaucha će svratiti u redakciju Anarhije da bi, iz prve ruke, saznao nešto o njima u previranjima koja po njih baš i ne slute na dobro.

Studirajući u inozemstvu Zaucha se, valjda zbog mladalačkoga nerva i radoznalosti, susretao i sa anarhistima i sa njihovim učenjem, literarnim anarhizmom, kako je nazvao to svoje iskustvo. Imao je priliku čak upoznati se sa nekim od istaknutih ličnosti anarhističke scene poput Ernsta Haeckela, Eliseea Reclusa i Francisca Ferrera, a naročite simpatije gajio je prema Louisu Augustu Blanquiu, njegovu žrtvovanju za socijalističu ideju zbog koje je gotovo dvadeset godina proveo po zatvorima.

U redakciji anarhističkoga dnevnika Zauchu će primiti Lav Černi, jedan od urednika i tajnik moskovske organizacije anarhista-kolektivista. Lav Černi upoznat će Zauchu sa idejom anarhizma u Rusiji i stanjem anarhističkog pokreta, šarolikog društva od mnoštva organizacija različitih anarhističkih usmjerenja. Korijeni ruskoga anarhizma su u idejama francuskoga socijalista i anarhista Charlesa Fouriera. Mihail Bakunjin je ideje anarhizma približio naravi ruskog čovjeka dajući mu notu buntovništva i borbenosti, dok je Kropotkin, filozof i promotor anarhističke teorije društva zasnovanoga na uzajamnoj pomoći, postavio temelje anarhokomunizma – prevladavajuće ideologije i pokreta u vrijeme Revolucije i građanskog rata u Rusiji.

Ova kompilacija teorija i ideologija u nazivu anarhokomunizma znači da je anarhističko negiranje političke organizacije društva zasnovanog na hijerarhijskoj strukturi vlasti, a komunizam se odnosi na ekonomsku organizaciju društva – zemlja seljacima i tvornice radnicima: samoupravljanje.

Dok Zaucha promatra i upoznaje sve te likove koji se vrzmaju oko anarhističkog sjedišta, ne može se oteti dojmu da se radi uglavnom o “semitskim” figurama, “balavcima I lopužama” koji samo gledaju da dobro zarade na prodaji novina i nađu se u blizini kakvoga dobrog obroka.

Očito je da Zaucha jedva u sebi uspijeva zatomiti “praznovjernu, rasnu netrpeljivost”.

Za pisca i njegova literarnog junaka Oktobarska revolucija je kopija Francuske buržoaske revolucije, zbog čega nema u sebi stvaralački potencijal revolucionarne strasti. Iz ove perspektive Bandrowski se nadaje kao zloguki prorok jer je iz srca samog procesa pisao, a njegov junak govorio, da je sve “besmisleno i apsurdno”. Međutim, iz ove perspektive kao komotne analitičke pozicije čitatelja može se reći da do ovakvog zaključka pisac ne dolazi zato što je razumio unutarnju, povijesnu logiku revolucionarnog zbivanja, nego zato što ovom zbivanju i subjektu zbivanja pristupa iz pozicije Poljaka koji svojem etnosu pridaje i civilizacijski i etički superioran status proistekao iz historijski tragičnog iskustva poljskog naroda, dok se prema Rusima odnosi kao prema onima koji gaje “konjsku kulturu”, koji kulturu zapravo preziru, što nije daleko od ahistorijskog rusofobnog sentimenta začinjenog omalovažavajućim odnosom prema semitskim fizionomijama koje su ovladale ključnim političkim snagama Revolucije.

S takvim razmišljanjem Zaucha odjednom postaje silno empatičan prema sunarodnjacima kao “zabludjelim ovčicama” koje su se našle u tom ruskosvjetskom “povijesnom skandalu” te odlučuje pomoći koliko i kome može; u prvom redu svom prijatelju Popiolki, kiparu koji nije uspio kreativno materijalizirati epohalnu umjetničku ideju pa je kompenzaciju potražio u pridruživanju jednoj od mnogih anarhističkih skupina u Moskvi.

Priču o anarhizmu u Ruskoj revoluciji kazivanu kroz pripetavanje Zauche i Popiolke treba promatrati u kontekstu stajališta poljskog pisca o samoj revoluciji kao “najezdi barbara”, u kojoj se anarhizam pokazuje kao djetinjarija, banditski diletantizam, razbojništvo i pljačka. Bandrowski ne štedi na najgorim atribucijama da bi označio jednu pojavu koja je strana poljskom nacionalnom biću, Poljacima kao civiliziranom europejskom narodu. Njegov junak Zaucha traga po Moskvi za svojim prijateljem Popiolkom kao da traga za izgubljenim vremenom, vrijednostima koje su bliske predrevolucionarnom građanskom sentimentu. Revolucionarna Moskva privlači ljude – govori kroz usta anarhista Popiolke pisac Bandrowski. Dvojica prijatelja, svaki sa svojom životnom putanjom tragičnog iskustva, našli su se u Moskvi, koja u tom trenutku nikoga zainteresiranog za svjetska zbivanja ne ostavlja ravnodušnim. I jedan i drugi osjetili su bilo početka stoljeća kao sveopću ljudsku nesreću te iznenadan i razumljiv poriv da se uključe i pomognu koliko mogu. Zapravo, i jedan i drugi osjetili su “neopisivu potrebu za drugim čovjekom”: Zaucha da pomogne konkretnom ljudskom stvoru u duhu nekakva kršćanskoga samarićanstva, a Popiolka bi da sve sadašnje sravni sa zemljom i krene ispočetka stvoriti “nov život”. Zaucha gleda na cijelu stvar iz perspektive trenutka u kojemu se nalazi Poljska i kojoj treba jedna posve drugačija revolucija, dok Popiolka kao umjetnik prirodno naginje ideologiji kao što je anarhizam.

(Zanimljivo je Popiolkino gledanje na ulogu inteligencije u revoluciji, ali ovaj dio priče ostavljam čitatelju na prosudbu.)

Zaucha je knjiški čovjek, romantičarska duša koja je upoznata s anarhističkom literaturom, ali nema razumijevanja za anarhiste. On je Poljak u onoj mjeri i na onu sliku i priliku koja se stereotipno vezuje za ovaj slavenski narod – kršćanska duša koja lebdi iznad klasnih sukoba i pomiruje ih u jedinstvenim crtama narodnog bića: naivnog, plemenitog, dobrog, čak sklonog socijalističkim idejama, ali daleko od utopijskog anarhističkog sanjarenja. A ta utopijska anarhistička vizija u praktičnom djelovanju pokazuje se kao “puko razbojništvo”. Pronose je i prakticiraju ljudi koji su osujećeni u životu, gnjevni jer im je nanesena nepravda. Zaucha ima razumijevanja za njih, ali drži da svoj gnjev koji prerasta u pobunu i revoluciju usmjeravaju na krivu adresu. Njihov neprijatelj nije buržoazija koja nije ni svjesna te nepravde koju navodno čini potlačenima; nepravda dolazi iz duhovne zapuštenosti i lijenosti naroda, odsustva empatije i ljubavi među sunarodnjacima.

Ali sve te mane nisu razlog da se anarhisti, pripadnici istog tog naroda, kao zapjenjeni bijesni psi okomljuju jedni na druge.

Anarhizam je – suprotstavlja svoje mišljenje ruskoj sugovornici Zaucha – razumljiv u kontekstu povijesti istočnih naroda i zemalja, širokih i rijetko naseljenih prostora u kojima ljudi žive u malim zajednicama, anarhističkim po svojem duhu, ali na Zapadu, gdje znanost i tehnologija afirmiraju liberalne vrijednosti i omogućuju pojedincu da vodi samostalan život nevezan okovima zajednice, anarhizam gubi smisao.

Sa svakom sljedećom stranicom i svakom napisanom rečenicom teksta o postrevolucionarnoj sovjetskoj bijedi Zaucha, više gladan nego sit, kao u kakvu osobnom gladomorskom transu, prisjeća se i sanja bukoličku, poljsku Arkadiju, sliku čiju ljepotu ne može pomutiti ni činjenica da u njoj gospodari stranac. Zaucha bi da oživi tu sliku svoje zemlje kroz revoluciju duha svog naroda, a njegov konkretan učinak i doprinos toj narodnoj stvari jeste spašavanje konkretnog čovjeka – kipara Popiolke, umjetnika kojemu bi htio ne samo spasiti glavu i potaknuti stvaralačku umjetničku strast, nego i izbiti mu iz glave one ideje koje su po svemu strane biću njegova naroda – anarhizam, naime. (Umjetnost služi životu, a utopijske ideje samo barbarstvu.)


Ona spočitava Poljacima da “ne znaju koliko je ljepote u muci”, a on njoj, gotovo proročanski i u duhu recentnih “sukoba civilizacija”, suprotstavlja sljedeće riječi: - Od Baltika do Crnog mora iskopat ćemo širok kanal i na svojim obalama postaviti strojnice. Dotad ćete vi opet početi hodati na sve četiri, a pošto tada više na svijetu neće biti divljaka, Papuanci, Bušmani, Siuxi, Englezi i drugi dolazit će kod nas i promatrat će vas, poput rijetkih životinja, kroz lornjone


Postoje duše – obraća se Zaucha svojim domaćinima na jednom od moskovskih druženja – koje pate zbog drugih, ne zbog svoje boli ili vlastite nesreće. Da, da, moj gospodine, to su poljske duše, vječno izjedene, vječno napuknute, rijetko vedre. Poljak vječno oko sebe traži nesreću, a ako je ne pronađe u vlastitom džepu, posudit će je od nekog drugog.

Zauchina ruska sugovornica Agnes – jedna od onih iz deklasiranih umjetničkih krugova i “sovjetska komesarica” infiltrirana u umjetničke i anarhističke krugove – koristi svaku priliku na tim druženjima da podbode Zauchu, a on, kao da jedva čeka njene žaoke, uzvraća istom mjerom.

Ona spočitava Poljacima da “ne znaju koliko je ljepote u muci”, a on njoj, gotovo proročanski i u duhu recentnih “sukoba civilizacija”, suprotstavlja sljedeće riječi: - Od Baltika do Crnog mora iskopat ćemo širok kanal i na svojim obalama postaviti strojnice. Dotad ćete vi opet početi hodati na sve četiri, a pošto tada više na svijetu neće biti divljaka, Papuanci, Bušmani, Siuxi, Englezi i drugi dolazit će kod nas i promatrat će vas, poput rijetkih životinja, kroz lornjone.

Jedno od općih mjesta političke teorije države i prava jeste Weberova definicija države kao monopola na legitimno fizičko nasilje. Lenjin je na tragu Engelsova poimanja države kao moći izrasle iz klasnog društva, naglašavao njenu ambiciju da se stavi iznad društva, dakle – poseban aparat sile, a ovo njeno temeljno svojstvo Trocki ilustrira tvrdnjom da se svaka država zasniva na sili. Ne čudi s toga da su boljševici dosljedni u primjeni ovih teorijskih postavki i u mjeri da su i u Moskvi krenuli u konačan i krvav obračun sa anarhistima sa kojima su naizgled stajali na istoj strani povijesti.

U Aprilskim tezama iz 1917. Lenjin piše da se “dvovlašće ne može dugo održati u Rusiji”. Ondje gdje postoji duopol na (legitimno) fizičko nasilje, tu nema države. (Iskustvo supostojanja de facto režima jednog entiteta i formalnopravno postojeće države mogli bi poslužiti kao ilustracija održivosti teorijskih postavki o državi i legitimiranja primjene nasilja u bilo kojoj formi – upotreba gole fizičke sile ili smještanja u apartmanske zatvore nordijskog tipa.)

Bandrovski piše: “U noći s 11. na 12. travnja 1918. Moskva je podrhtavala od huka kanonade.”

Zašto su se boljševici okomili na anarhiste? Da bi se praksa uzdigla do razine teorijskog principa?

Ili su klasne suprotnosti bile zaoštrene u toj mjeri da je negdje moralo puknuti? Buržuji kao proklamirani klasni neprijatelji nisu vjerovali u održivost “boljševičke fantazije”, primirili su se i nadali pomoći Njemačke ili Japana. Biznis je biznis, a koja će sila održavati “klasni mir i takve trice”- buržuje jedva da dotiče takvo pitanje. Eseri se uzdaju u Francuze, a armije bijelih tek se organiziraju na Kavkazu. Mase stanovništva uglavnom su u brizi za osiguranjem gole egzistencije ili sitnih zadovoljstava i ne daju povoda za represiju. Bandrovski tvrdi da je problem u samim boljševicima koji se još nisu uspjeli nametnuti masama – legitimirati kroz stapanje ideologije i moći (Fried Morton). Nesigurni su i zbog toga agresivni. Treba im bilo kakva pobjeda da bi “sačuvali autoritet i nametnuli se pučanstvu”. – Suho je lahko zapaliti – kaže jedna ovdašnja etnoposlovica, a anarhisti su se učinili kao pogodan materijal za paljevinu.

U Moskvi ih je bilo relativno malo. Crna garda nije brojala više od dvije tisjoće ljudi, a različite anarhističke skupine različito su odvagivale odnos ciljeva i sredstava. Ti “revolucionarni obješenjaci” jedva da su predstavljali ikakvu prijetnju za novi sovjetski poredak. Ni sami nisu odviše vjerovali u pobjedu svoje ideje, iako su držali da se bore za “pravu stvar”. (“Mi ćemo skončati, znam to, ali ne zato što smo branili lošu stvar, nego zato što nas je premalo… Drugih pod drugim zastavama ima mnogo više… U tome je cijela stvar… Aux armes, citoyens!).

Ali svaka vlast počiva na sili, kao što svaka sila mora biti monopolizirana da bi vlast bila učinkovita i time osigurala (prešutni) legitimitet.

Dakle, borbe nisu trajale dugo. Jedan dio anarhista je pobjegao, drugi su se predali, a oni s nijansiranim i čvrstim ideološkim uvjerenjem odlučili su boriti se do smrti. I izginuli su. Mrtvih je bilo na obje strane. Ljevičari su još jednom pokazali da su sami sebi najveći neprijatelji, a to tragično iskustvo potvrdit će se koju deceniju kasnije u španjolskome građanskom ratu.

Posve u skladu sa strategijom propagandnog konstruiranja stvarnosti, boljševicima nije bilo dovoljno samo to što su fizički pobijedili neprijatelja, nego su ga, demonstrirajući svoju “židovsko – mongolsku nepopustljivost”, nastojali na svaki način poniziti. Vrhunac je bilo iznuđeno i javnosti predstavljeno pokajanje uhićenih. Neka vrsta uvoda u procese koji će vrhunac doživjeti 30-ih godina. No, kad se radi o propagandnom prepariranju činjenica, valja imati u vidu i one definicije države koje kažu da je “država najučinkovitija organizacija za rat” (Harold Barclay). Propaganda je jedno od njenih moćnih oruđa. Možda bi Njemačka na drugačiji način doživjela kraj II. svjetskog rata da je Goebels uz radio imao na raspolaganju i televiziju za odašiljanje propagandnih poruka? S problemom mogućih posljedica simulakruma stvorenog pomoću vještačke inteligencije tek ćemo se susresti. Možda su boljševici bili vizionari i preteče onog čemu će E. Bernays biti označen kao otac?

Zaucha i njegov prijatelj Chrobak spasili su svoje poljske guzice izručivši ih Francuzima, a pod lažnim identitetom Srbina i Talijana. Revolucija za njega ispostavila se tek kao prolazna “neugodnost”, literarni predložak za možebitnu biografsku pripovijest. U nju bi mogla ući i smrt jedne lijepe žene, lijepe u značenju da ona za njega ne može umrijeti. Na posljednjem ispraćaju gospođe Lute bili su samo njih dvojica.

Opraštajući se s Moskvom Zaucha je došao pod zidine Kremlja. Promatrao je crkvu Vasilija Blaženog u kojoj je “rusku dušu kristalizirao genijalni Talijan”. Osvrnuo se i na grobove crvenoarmejaca ispod zidina. “Boljševizam je monstruozna strahota, ali ti su obični ljudi, koji su za njega položili svoje živote, vjerovali da se bore za božju pravdu. Žrtva je uvijek sveta”.


A što je s anarhistima? Jesu li i oni, uz Ruse, obuhvaćeni sintagmom “bijesni psi”. Tko su i kakvi su to ljudi koje pokreće anarhistički revolucionarni impuls? Jesu li to oni kojima je nanesena nepravda kosmičkih razmjera pa žive u stanju trajnog bijesa i ogorčenosti – negativne energije koju ne mogu sublimirati i osloboditi u kreativnu umjetničkom činu


Tako je o Rusima i njihovoj revoluciji govorio jedan pravi Poljak, romantičarski katolik koji se svojih zabluda oslobađa promatrajući patnju drugih. I, naravno, kao pravi katolik očekuje da će i ti grobovi jednog dana biti samo prah i pepeo (p)osvećen tek u Božjem naumu. S tom mišlju Zaucha je mogao za sebe reći da je s Moskvom izravnao “duhovne račune”, a grobovi Poljaka ispod zidina carskog dvorca bili su za njega zalog “neslomljive i nepobjedive poljske slobode”.

Pisana prije sto godina, ova knjiga kao da je pisana jučer. Može se čitati i kao piščeva namjera da iskoristi krvave revolucionarne godine za obračun s idejom panslavizma, hoteći reći da je emancipacija slavenskih naroda moguća tek kao emancipacija od Rusije i bilo kakvih veza s njom. Rovovi se kopaju od Baltičkog do Crnog mora, a vojni savezi sklapaju se isključivo s onima koji su upereni protiv Rusije. Pobjeglo se od carske krune da bi se stavilo pod kišobran angloameričke moći, a sve s uvjerenjem o suverenoj naciji. (Andrićeve refleksije o životu na granici svjetova kojima se ne pripada a niti se biva svoj na svome, kod Bandrowskog su prisutne kao samoispunjavajuće proročanstvo koje se ostvarilo u političkoj, vojnoj i kulturnoj sintezi zemalja tz. Kolektivnog Zapada kao mantra “suprotiva Ruskom”. Moskovija ostaje tek fantazma jednog ovdašnjeg dominikanca, patera Jurja Križanića.)

A što je s anarhistima? Jesu li i oni, uz Ruse, obuhvaćeni sintagmom “bijesni psi”. Tko su i kakvi su to ljudi koje pokreće anarhistički revolucionarni impuls? Jesu li to oni kojima je nanesena nepravda kosmičkih razmjera pa žive u stanju trajnog bijesa i ogorčenosti – negativne energije koju ne mogu sublimirati i osloboditi u kreativnu umjetničkom činu kao spominjani Popiolka, oni čije talente zajednica nije prepoznala, ćušnula ih u stranu pa sad zdvaja nad time što ti likovi ruše umjesto da grade, “jaki usamljenici” koji su izgubili vezu sa svijetom, koju ne znaju ponovno uspostaviti pa žive na rubovima društva dajući do znanja da su tu povremenim pokretanjem revolucija, ili je u pitanju strah od ljudi u kojima dominira prirodni, nagon divljih životinja, onaj “životinjski vonj” koji sluti na zlo…? - Reći ću vam – govori Popiolka prije smrti u sukobu sa latvijskim strijelcima – rum nije bio loš, ali život jeste.

Zoran Ljubičić, Prometej.ba

Od istog autora:

Početnica liberterskog obrazovanja

Obrazovanje za društvenu nadu

Anarhist(i) i revolucionar(i)