Bogumilski mit u nacionalističkim historiografijama
Moderna historiografija zahtjeva borbu protiv svih vrsta mitova, posebno protiv dubokih i ideoloških mitova. (Jerzy Topolski, Myths in Research into the Past) Tekst: Ivan Perić J. Topolski, kako nam prenosi D. Lovrenović u djelu Povijest est magistra vitae, razlikuje tri osnovna oblika mita u historiografiji: duboki, ideološki i činjenični. Duboki mit dijeli još na evolucijski mit (mit o genezi) i revolucionarni mit. Bogumilski mit, primarno ideološki, razvio se u XX. st. kao evolucijski mit (mit o genezi) u interpretacijama bošnjačkih (pseudo)povjesničara, na kojem se gradio kontinuitet Bošnjaka kao primarne, osnovne i jedine etničke skupine u Bosni od krstjana Crkve bosanske – fantomskih bogumila – do danas.
Bogumilski mit sadržajno se formirao od strane srednjovjekovnih crkveno-političkih strujanja i intervencija u ondašnjoj Bosni. U povijesnu znanost lansirao ga je Nikola Modruški, papinski legat u vrijeme Osmanskog osvajanja Bosne. On je naime navodne bogumile, zapravo srednjovjekovne bosanske krstjane, optužio za izdaju Bosne Osmanlijama. Na tragu tih informacija kod svih povjesničara od XVII. – XX. st. imamo izvješća o bogumilima/patarenima u srednjovjekovnoj Bosni. Dokaz je to razorne pogubne snage mita u znanosti, zbog kojeg istina ostaje zamagljena ili svjesno zloupotrijebljena.
Osnove za bošnjačke/muslimanske interpretacije bogumilskoga mita dao je, apsurdno, hrvatski romantičar Franjo Rački. On je kroz ideju slavenske integracije bosanske krstjane identificirao s bugarskim bogumilima, te iz toga razvio tezu o masovnom prelasku krstjana/kršćana na islam u vrijeme pada Bosne pod Osmanlije. Krajem XIX. st. u svrhu bošnjačkog nacionalizma bogumilski mit razradio je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, a poslije njega i Safvet-beg Bašagić. Njihovi spisi logičan su slijed austrougarskih težnji o integralnom bosanstvu i diferenciranju svega bosanskog od srpskih i hrvatskih upliva. Kroz razdoblje dviju Jugoslavija i dva svjetska rata mit je bio relativno nevažan, odnosno nije se intenzivno posezalo za njim u historiografiji. No, od 1992. mitska neman ponovno je oživjela; oživjela u djelima bošnjačkog prekrajanja povijesti i to u likovima poput Envera Imamovića, Saliha Jalimama, Mustafe Imamovića, Rusmira Mahmutćehajića, Muhameda (Tunje) Filipovića i drugih. Vidljivo je da se za mitovima i prekrajanjem povijesti poseže u vremenu krize identiteta i političke nadmoći, odnosno potlačenosti.
Kroatizaciju bogumilskoga mita (D. Lovrenović) prvi je kreirao Ivo Pilar (pod pseudonimom Suedland) u djelu Južnoslavensko pitanje. On razvija tezu da su srednjovjekovni bogumili zapravo dio hrvatskoga nacionalnoga bića koji se tijekom seobe preselio na taj prostor. Prema njemu je bosansko srednjovjekovlje zapravo derivat hrvatske povijesti. Njegov koncept preuzeo je Dominik Mandić, hercegovački franjevac. Slični tezu razvio je i Leon Petrović. Naime, prema njemu su bosanski krstjani zapravo hrvatski benediktinci glagoljaške tradicije. Ali Petrović je izbjegao njihovu identifikaciju s bogumilima, svraćajući pažnju na političke razloge šizme Crkve bosanske.
U srpskoj historiografiji razvijala se teza o Crkvi bosanskoj kao Pravoslavnoj crkvi. Prvi ju je iznio Božidar Petranović tvrdeći da je Pećska eparhija zamijenila administraciju Crkve bosanske i tako je učinila pravoslavnom. Sarajevski mitropolit Hadži-Sava Kosanović (pseudonim Atom) snažio je Petranovićevu tezu tvrdnjama da je dodatak „bosanska“ zapravo naziv za područje, kao što je srpska crkva, bugarska crkva, ruska crkva,…
U zadnjih 20-ak godina kao da je srpska i hrvatska (pseudo)historiografija digla ruke od označavanja srednjovjekovne Bosne isključivo svojom. Te dvije strane više se identificiraju s velikosrpskim, odnosno velikohrvatskim mitom. Tako je bogumilski mit postao podloga bošnjačkim nacionalistički obojenim povjesničarima da dokazuju kako su bosanski Hrvati i Srbi strano tijelo, maligno oboljenje unutar Bosne i Hercegovine. Koliko štete će takav svjesno obmanjujući pristup povijesti prouzročiti u javnom kulturno-znanstvenom diskursu, ali i subjektivnom osjećaju svih njenih stanovnika prema Bosni i Hercegovini ostaje nam vidjeti. Sudeći prema sadašnjem stanju štete će biti katastrofalnih razmjera, možda i odstranjenjem stanica označenih kao malignih, čime će biti uništena cjelovitost Bosne i Hercegovine kao bića.