Crkva bosanska – 3. dio
Učenje i ustroj Crkve bosanske Kako smo vidjeli, previranja oko pravovjernosti krstjana Crkve bosanske proistekla su iz političkih, a ne teoloških problema kako se često misli. Problem je nastao i zbog nepostojanja izvornih spisa (osim nekih fragmenata) koji bi posvjedočili vjerovanja Crkve bosanske, pa se rekonstrukcija vršila prema latinskim izvorima koji su političkim utjecajima imali izraziti karakter optužbi za herezu i krivovjerstvo. Danas je jasno kako su pripadnici Crkve bosanke vjerovali u sve članke vjere sadržane u Apostolskom vjerovanju, osim članka koji glasi: „vjerujem u svetu katoličku crkvu“. Nadalje, prisutna je kod njih vjera u tri Božanske osobe, jednoga Boga, materinstvo Majke Božje, istočni grijeh i osobni grijeh, oproštenje grijeha, Kristovo uskrsnuće, Božju milost,… Sve te, ali i druge, pojedinosti u ispovijedanju vjere nemoguće je, kako vele D. Lovrenović i S. M. Džaja, naći kod bogumila i ostalih manihejsko-dualističkih frakcija.
Od domaćih izvora (fragmenata) koji svjedoče pravovjernost bosanskih krstjana valja spomenuti u prvom redu Hvalov zbornik. U ovom spisu, prema opisu F. Račkog u djelu Starine I iz 1869. god., sadržana su četiri evanđelja, Apokalipsa, Deset zapovjedi, katoličke poslanice, Pavlove poslanice, Djela apostolska, psalme,… Identičan je pravovjernom novozavjetnom kanonu Atanazija Aleksandrijskog iz IV. st.; nema ni najmanjeg traga nekom od dualističkih učenja. Zatim imamo Radosavov zbornik koji sadrži Apokalipsu, Očenaš i početak Ivanova evanđelja. Očenaš i dio Ivanova evanđelja zapravo se nalaze u dodatku s naslovom Obrednik molitava. Osim toga Obrednik sadrži i napise o milosti i istini koja je dana po Isusu. Oporuka gosta Radina Butkovića i Glose na Srećkovićevu evanđelju sadrže sličan ili isti pravovjerni nauk. Sve ovo dakle sa sigurnošću eliminira primjese dualističkih učenja. Dodati možemo i još neke naslove: Mostarsko evanđelje, Evanđelje Divoša Tihoradića, Evanđelje tepčije Batala, Kopitarevo evanđelje, … Većina ovih spisa liturgijskog je karaktera i visoke umjetničke vrijednosti dostignute u izradi minijatura. Dokaz je to protiv optužbi da su krstjani bili ikonoborci i protivnici predmeta kulta.
U administracijskom smislu na čelu Crkve bosanske bio je djed. Imao je najviši duhovni autoritet u tadašnjoj Bosni, što je razlog da ga se netočno naziva biskupom ili episkopom Crkve bosanske. Leon Petrović (Kršćani bosanske crkve, str. 243) veli: „Svi se pisci varaju, koji misle da bi djed bio jednak biskupu ili nadbiskupu, patrijarhu ili pače papi. On je bio obični redovnički starješina, jednak opatu benediktinskih samostana, koji ima insignia slična biskupima: mitru, štap, prsten, papuče.“
Na drugom mjestu hijerarhijskog stupnja nalazio se gost. On je bio starješina samostana i hiža (svratišta) koje su redovito bile uz samostane. Gost je često bio samo sluga i pomagač na dvorovima civilnih vlasti, kada bi djed boravio na dvoru u ulozi visokorangirane osobe političkog establišmenta.
Treća mjesto ljestvice pripada starcu. Najlakše ga je okarakterizirati kao pomagača ili zamjenika gostu. Bio je zadužen za desetak redovnika. Starci i gosti nazivani su skupnim imenom strojnici ili priori.
Crkva bosanska bila je dakle srednjovjekovna pojava unutar kršćanskih okvira vjerovanja, koju ni istočna ni zapadna crkva nije smatrala svojim dijelom, niti se ona identificirala s ijednom od ove dvije. Od Rima se odvojila spletom političkih igara, kasnijim drugačijim razumijevanjem ekleziologije, a ne kristologije čime bi se svrstala u red dualističkih sekti. Bila je to šizmatična pravovjerna i državotvorna crkva čiji su karakter mijenjale nacionalističke historiografije od XIX. st., a nastavljaju ga mijenjati i danas.
Ivan Perić