„DI SU LIPI DANI, TA STARA VRIMENA?“ | Naš sport nekad i danas
Prva nogometna liga Jugoslavije nekad je bila jedna od boljih europskih liga. Kako su se klubovi smjenjivali na mjestu prvaka te lige tako su se smjenjivali i njihovi uspjesi u europskim natjecanjima. Ništa neobično nije bilo da tada naši klubovi pobjeđuju velikane europskog nogometa kao što su Juventus, Valencia, Barcelona, Bordeaux, Real Madrid, Bayern München, Olimpique Marseille, Stuttgart…
To je bilo moguće jer su naši timovi posjedovali ogromnu kvalitetu, a to je bilo moguće jer su imali veliku podršku države, a isto tako i sponzora, zatim na čelo klubova postavljani su stručni i pošteni ljudi, a mladi su igrači svoju punu afirmaciju i slavu stjecali u domaćim klubovima i tek bi kasnije mogli ići u inozemstvo.
Tako je bilo nekad
Pregled uspjeha započet ću s vjerojatno najopjevanijim klubom na ovim prostorima, splitskim Hajdukom. Iako nije osvojio nijedan europski trofej, postizao je značajne rezultate u europskim natjecanjima, rezultate o kojima se danas može samo sanjati. Bila je sezona 1972./73. kada se Hajduk plasirao u Kup pobjednika kupova i prelazio prepreku za preprekom sve do polufinala gdje je za „bile“ bio koban engleski Leeds United. Na novi značajan rezultat nije se dugo čekalo. Budući da je osvojio prvenstvo Jugoslavije prethodne sezone, Hajduk je u sezoni 1975./76. Igrao u Kupu (danas Ligi) prvaka. Četvrtfinale je donijelo nizozemski PSV i Hajduku nije bilo dovoljno ni splitskih 2-0 jer je u uzvratu PSV slavio 3-0. Sezona 1979./80. ponovno donosi četvrtfinale istog natjecanja gdje Hajduk apsolutno nije imao sreće sa ždrijebom dobivši za protivnika jednu od tada najboljih momčadi na svijetu, njemački HSV. Prva je utakmica donijela očekivanu pobjedu Hamburga od 1-0, ali je uzvrat u Splitu bio za udžbenike - jedna od najboljih utakmica Hajduka ikada. Hajduk je slavio 3-2, ali nedovoljno zbog gola u gostima.
{youtube}_zkXzz7geYs{/youtube}
Već 1984. godine Hajduk ostvaruje još jedan značajan rezultat, polufinale Kupa UEFA. Igralo se s Tottenhamom i u prvoj utakmici Hajduk je slavio 2-1, ali je druga završila 1-0 za „pijetlove“ i to pogotkom postignutim iz nepostojećeg slobodnog udarca. Dvije godine kasnije Hajduk stiže do četvrtfinala istog natjecanja, ali se dalje nije moglo. Također valja napomenuti kako je Hajduk u tim vremenima nanio jedan od najvećih gostujućih poraza Manchester Uniteda od 6-0 u prijateljskoj utakmici u Splitu. Posljednji značajan rezultat Hajduk je u Europi postigao u sezoni 1994./1995. kada je ponovno zapeo u četvrtfinalu Lige prvaka. Tada je za Splićane prejak bio Ajax. O snazi tadašnjih „bilih“ govore i imena koja su nastupala za Hajduk: Džoni, Oblak, Jerković, Slišković, Gudelj, Šurjak, Vulić, Asanović… Nakon posljednjeg uspjeha kreće krah Hajduka.
Uz Hajduk se veže i njegov najveći sportski suparnik, zagrebački Dinamo. Iako nema tako brojnih uspjeha poput Hajduka, Dinamo nosi titulu jedinog kluba u Hrvatskoj koji je osvojio neki europski trofej. Bio je to Kup velesajamskih gradova iz 1967.g. u kojem su „plavi“ 1963.g. bili u finalu. Za taj trijumf vezana je i jedna zanimljiva priča. Naime, u prvom kolu tog natjecanja Dinamo je igrao protiv Spartaka iz Brna i nakon pobjede i poraza od po 2-0 , prema tadašnjim pravilima, bacao se novčić kako bi se riješilo pitanje prolaska jer tada nije bilo produžetaka ni majstorice. Sudac je bacio novčić, a igrači Dinama su, predvođeni Zambatom, i ne gledajući na koju je stranu pao počeli slaviti. To je zbunilo sudca i protivnike i sudac je vođen time dosudio prolaz Dinamu. Dalje su na putu do trofeja padali Dunfermline, rumunjski Dinamo, Juventus, Eintracht i u finalu Leeds United. Nakon toga Dinama prati nesreća u europskim natjecanjima u kojima više nikad nije dočekao proljeće, iako je u devedesetima imao ogromnu političku i financijsku podršku države vođene F. Tuđmanom koji je klub, uz protivljenje navijača, najprije preimenovao u HAŠK, a zatim u Croatia, misleći tako u Europi promovirati novostvorenu državu. Dinamo bilježi nastupe u Ligi prvaka 1998./99. i u sezoni kasnije, ali nije išao dalje od grupne faze. Od tada se događa pad u kvaliteti kluba i njegovim rezultatima.
Najznačajniji naši, bosansko-hercegovački, klubovi kroz povijest su svakako bili Željezničar i Sarajevo. Sarajevo nije imalo nekih većih dostignuća u eurokupovima, ali je svakako bio respektabilan klub i u europskim razmjerima za kojeg su nastupala i slavna imena jugoslavenskog nogometa. Željezničar je imao dva visoka dometa i europskim natjecanjima. To su četvrtfinale i polufinale Kupa UEFA, a oba su puta za naš tim kobni bili mađarski predstavnici. Najprije Ferencvráos 1971./72. koji je Želju izbacio nakon jedanaesteraca, a u sezoni 1984./1985. Videoton koji je prolaz obezbjedio golom u 87. minuti, iako su do tada „sarajevski plavi“ imali rezultat za prolaz u finale. I ova dva kluba, zajedno sa svim ostalim bh. klubovima nakon rata ostvaruju poražavajuće rezultate.
Od srbijanskih predstavnika najznačajniji su FK Partizan i njegov gradski rival Crvena Zvezda. Svoje najbolje rezultate Partizan je postizao tijekom šezdesetih godina uz jedno četvrtfinale Kupa prvaka iz sezone 1955./56. kada je ispao od Reala ukupnim rezultatom 4-3. U sezoni 1961./62. ispada od Juventusa u osmini, a dvije sezone kasnije od milanskog Intera u četvrtfinalu istog natjecanja. 1965./66. Partizan se probija da samog finala, ali je u borbi za trofej uspješniji bio madridski Real. U budućnosti Partizan nije imao tako izraženih rezultata u europskim okvirima, ali je uvijek bio tu negdje, uz bok europskim velikanima. U poslijeratnom periodu bilježi dva nastupa u grupnoj fazi Lige prvaka, ali je to najveći domet do kojeg se išlo.
Svakako najuspješniji klub sa ovih prostora je Crvena Zvezda, klub koji je od svih naših klubova imao najveću konstantu u ostvarivanju dobrih rezultata na eurosceni. Do 1992. godine, kada se svim srbijanskim i crnogorskim klubovima na 3 godine zabranjuje sudjelovanje u europskim natjecanjima zbog rata kojeg je vodila Srbija, Zvezda je u 22 godine 11 puta dočekala proljeće u nekom od europskih natjecanja, a u 24 godine koje su prethodile '92. Zvezda je vezala 24 uzastopna sudjelovanja u nekom od tih natjecanja. Svoje europske uspjehe započela je u sezoni 1956./57. kada gubi polufinale Kupa prvaka od Fiorentine ukupnim rezultatom 1-0. 1957./58. gubi u četvrtfinalu istog od Manchester Uniteda predvođenog velikim Bobbyjem Charltonom ukupnim rezultatom 5-4. Ono što je obilježilo taj susret je događaj koji se zbio dan poslije kada se, pri povratku u Englesku, srušio avion s igračima Manchester Uniteda pri čemu je poginula 21 osoba među kojima i 8 Manchesterovih prvotimaca. U sezoni 1961./62. Zvezda stiže do polufinala Kupa velesajamskih gradova gdje je za nju prejaka Barcelona kojoj se „crveno-bijeli“ već sljedeće sezone osvećuju i kroz majstoricu je eliminiraju iz istoimenog kupa u kojem Zvezda ispada u četvrtfinalu od Rome.
Nakon nekoliko godina stagnacije 1970-ih kreće ponovni uspon Zvezde na eurosceni. 1970. ponovno se igra polufinale Kupa prvaka i tada Zvezda ispušta prednost od 4-1 u prvoj utakmici protiv Panathinaikosa i u uzvratu gubi 3-0. Godina 1973. ostaje upamćena kao godina u kojoj su naneseni domaći i gostujući porazi Liverpoolu kojeg je predvodio Bill Shankly. To je bio jedini domaći poraz Liverpoola u Kupu (Ligi) prvaka u cijelom 20. stoljeću. 1974./75. Zvezda se, predvođena Džajićem, preko Real Madrida probija do polufinala Kupa pobjednika kupova gdje ispada od Ferencvárosa pred 110 000 ljudi na Marakani. Generacija u kojoj su, između ostalih, igrali Savić, Šestić, Blagojević, Stojanović i Petrović ide i jedan korak dalje u Kupu prvaka i preko Arsenala, Sporting Gijona, WBA i Dinama iz Dresdena odlazi u finale gdje joj trofej uzima Hertha (1-1, 0-1). Sezona 1979./80. donosi ispadanje od Bayerna u trećoj rundi Kupa UEFA, a dvije sezone koje su uslijedile ispadanje od Intera i Anderlechta u četvrtfinalima Kupa prvaka. Nakon nešto slabijih rezultata te nakon petogodišnjeg plana za osvajanje Lige prvaka, u sezoni 1990./91. Zvezda dolazi do vrhunca svojih uspjeha. Generacija u kojoj su igrali igrači poput Prosinečkog, Binića, Bračuna, Mihajlovića, Cvetkovića, Savićevića i drugih, ništa manje značajnih igrača, ruši prepreku za preprekom i na putu do finala Lige prvaka prolazi redom Grasshoppers (ukupno 5-2), Glasgow Rangers (4-1), Dinamo Dresden (6-0) te u krajnje uzbudljivim polufinalnim utakmicama Bayern (4-3).
{youtube}EsLW7iJXGsI{/youtube}
U finalu, koje se igralo u talijanskom Bariju, Zvezdu je čekao Olimpique iz Marseillea i nakon 120 minuta igre bilo je 0-0. U jedanaestercima je Zvezda imala više sreće i tako je po prvi put jedan klub sa ovih prostora ponio titulu prvaka Europe. Ali to nije bilo sve od „crveno-bijelih“. U Tokiju su se okitili i titulom klupskog nogometnog prvaka svijeta svladavši u finalu čileanski Colo-Colo 3-0. Nakon sljedeće sezone i suspenzije Crvena Zvezda doživljava sudbinu većine ovdašnjih klubova.
Svakako treba reći da nije nogomet bio jedini sport u kojem su bili uspješni naši timovi. Posebice se pamte rezultati koje su ostvarivali košarkaški timovi s ovih prostora tijekom osamdesetih i početkom devedesetih. Najviše domete započela je sarajevska Bosna koja, predvođena Delibašićem, Radovanovićem i Varajićem, 1979.g. osvaja Kup prvaka pobijedivši u finalu talijanskog prvaka Emersona. U sljedećoj godini Bosna na svjetskom klupskom prvenstvu osvaja drugo mjesto.
Sredina osamdesetih bila je rezervirana za Cibonu koja se dva puta uzastopno penje na europski tron, 1985. i 1986. godine. Osim toga bilježi i dva naslova Kupa pobjednika kupova. Ono što je Cibona radila sredinom, Split (ili Jugoplastika, kako se zvao po imenu svoga glavnog sponzora, ondašnjeg privrednog giganta) je nastavio krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Najprije Kukoč, Rađa, Sobin, Perasović i ekipa osvajaju krov Europe 1989. pobijedivši u finalu Maccabi iz Tel Aviva. Sljedeće sezone u finalu u Zaragozi pada Barcelona, a 1991. i treći put zaredom uzimaju titulu najboljeg u Europi, samo tada pod imenom novog sponzora POP 84. Da niz osvajača eurolige s ovih prostora bude nastavljen pobrinuo se KK Partizan što znači da su u 14 godina klubovi s ovih prostora osvojili 7 naslova prvaka Europe što dovoljno govori o snazi i kvaliteti košarke koja se igrala na ovim prostorima.
Jugoplastika Split - obrana naslova prvaka Europe u košarci
I klupski je rukomet nekad bio veoma jak. RK Borac osvajač je titule prvaka Europe iz 1976.g., a godinu prije igrao je finale istog natjecanja. 1991.g. isti klub je osvajač i Kupa EHF. Nezaobilazan rukometni div je RK Zagreb koji je poznat i pod imenom Badel 1862. Dvostruki je osvajač europske klupske krune (1992. i 1993.), a 4 je puta bio viceprvak Europe. Osim toga, osvajač je i europskog superkupa.
Uz dobre individualne sportaše, kakvih ima i danas, ovdje se nekad igrala i dobra odbojka. HAOK Mladost 1991. osvaja titulu europskog prvaka u ženskoj konkurenciji. Osim toga ima i 8 finalnih nastupa u muškoj i ženskoj klupskoj konkurenciji te 2 finala klupskog svjetskog prvenstava za seniore. Svi ovi rezultati govore o snazi sporta koji se nekad igrao na ovim prostorima.
A danas?
S početkom rata započinje i sustavna devastacija i svega onog dobrog što se dugo izgrađivalo i što bi u svakom sustavu trebalo vrijediti, ali u ovom očito ne vrijedi. Ni sport nije uspio ostati netaknutim i gotovo svi klubovi u poslijeratnom periodu proživljavaju svoje najteže dane preživljavajući na „aparatima“ godinu za godinom. Vodi se briga o tome da klub ne doživi stečaj, a o euro-uspjesima nitko i ne razmišlja. Ima i nekih klubova koji ostvaruju pozitivnu ekonomsku bilancu, ali je ona utemeljena na prodaji kvalitetnih igrača, a ne na rezultatima. A kakvi su to rezultati?
Pogledajmo jedan od najupečatljivijih primjera u posljednje vrijeme, a to je zagrebački Dinamo. Iako je nakon više od 10 godina u sezoni 2011./12. izborio plasman u Ligu prvaka, a taj uspjeh godinu dana kasnije i ponovio, njegovi su rezultati u grupnoj fazi tog natjecanja predmet brojnih podsmijeha. Broj golova koje je Dinamo primao u nekim utakmicama često ne može stati na prste jedne ruke, a kad se broju golova koliko su ih „plavi“ postigli u te dvije sezone doda broj bodova koje su osvojili, dobije se broj koji se taman može prebrojati na prste jedne ruke. Toliko o Dinamu.
Par godina prije Dinama u Ligi prvaka se brukao beogradski Partizan koji u 6 utakmica nije osvojio ni boda. Ništa značajno u Europi nisu postigli ni Hajduk ni Crvena Zvazda, dok bh. predstavnike ne treba ni spominjati u tom kontekstu. Pamti se npr. Hajdukovo ispadanje od irskih poluamatera (Shelbourne) kao i debakl od Debrecena (8-0 ukupno). Ni ostali rezultati nisu za pohvaliti, uz jednu iznimku - prošlogodišnju pobjedu nad Interom 0-2, mada je Inter već na Poljudu bio praktički osigurao prolaz dalje.
Ni stanje u košarci nije ništa bolje od onog u nogometu. Već dugo nema ničijeg iskoraka u Europi (osim sudjelovanja Partizana na Final Fouru 2010.g.). Bosna se više ne može boriti ni za bh. prvaka, dok Cibona ruši sve rekorde po broju uzastopnih poraza u eurokupovima. Split donedavno nije imao novca ni za platiti struju pa je u nekoliko navrata ostajao bez rasvjete. Preživio je samo zahvaljujući naporu nekoliko entuzijasta. Umjesto nekadašnjih divova polako se afirmiraju „politički“ klubovi poput Dodikove Igokee i sl.
Rukometni klubovi također su zakazali, dok odbojkaške više nitko i ne spominje. Kakvi su rezultati, navijačima jedino ostaje da pjevaju onaj stih iz jedne Hajdukove pjesme: „Di su lipi dani, ta stara vrimena?“. Pitamo se zašto je stanje tako katastrofalno? Možda se odgovor krije u izreci da se nekad sportom bavilo iz ljubavi, a danas zbog zarade, zbog novca. Čim se u sportu namirisao izvor novca, sve je krenulo nizbrdo. Stanje u sportu samo je slika cjelokupnog društvenog stanja. Na čelne pozicije u klubovima, poput na čelne pozicije u kompanijama, dolaze ljudi kojima nije bitan rezultat, nego je bitno kako što više zaraditi i „zamanuti“. Tako se uspijevaju afirmirati ljudi poput Z. Mamića, I. Dominkovića, J. Svaguše,…, dakle, osobe koje su potpuno nestručne za posao koji obavljaju, a iznad svega su neljudi pa ih se s pravom može nazvati grobarima nogometa, ali i sporta općenito. Nekadašnji europski velikani tako se danas nalaze u mulju besparice, financijski su katastrofalno vođeni s golemim gubicima, lošeg su igračkog kadra s još lošijim rezultatima. Jedina svijetla točka su omladinske škole pojedinih klubova. Npr. Partizanova nogometna škola je na drugom mjestu u Europi, iza Ajaxove, dok je na trećem mjestu Hajdukova nogometna škola. Ali kakve koristi od toga kada se vrsni mladi znalci, zbog neplanskog vođenja kluba, već golobradi prodaju, a kao zamjene se dovode igrači koji su u najmanju ruku sumnjive kvalitete.
Prva slika u članku prikazuje zagrebački Maksimir nekad. Ovo je današnja.
Izlaz iz takvog stanja, bar što se nogometa tiče, bi moglo biti u osnivanju regionalne lige u kojoj bi gotovo svaka utakmica bila derbi pa bi igrači stjecali iskustvo igranja velikih utakmica. Isto tako bi prihodi od ulaznica i sponzora bili nemjerljivo veći za klubove sudionike nego što su današnji jer bi gotovo svaka utakmica privukla pune tribine. Dalje, navijači bi od uprave zahtijevali da njihov klub ima što kvalitetniji igrački kadar kako bi se mogao ravnopravno boriti s ostalim sudionicima, koji bi, uz zemlje bivše Jugoslavije, vjerojatno dolazili i iz Mađarske i Bugarske. Razloga ima napretek za jedno takvo natjecanje, samo bi se najprije trebalo riješiti pitanje sigurnosti. A što bi tada bilo s „manjim“ klubovima? Ostali bi u domaćim ligama u kojima se nalaze i danas, ali bi se zbog mogućnosti plasiranja u regionalnu ligu i borbe za taj plasman i njihova kvaliteta vjerojatno povećala, dok takvi klubovi danas nemaju prostora za iskorak jer su vodeća mjesta uglavnom rezervirana za 2-3, uvijek ista, kluba. Međutim, osnovni je preduvjet za bilo kakav nepredak da se u vodstvo klubova postave sposobni ljudi koji će časno i pošteno obavljati svoj posao. ■
| Autor: MATO ŠARČEVIĆ
Prometej.ba | 05/2013 |