Na bečkom Trgu junaka stoji spomenik jednog od najpopularnijih austrijskih vojskovođa i najvećih povijesnih junaka. Taj je austrijski junak ostao dobro upamćen i u povijesti Bosne i Hercegovine: za jedva mjesec dana boravka u BiH uspio je spaliti i opljačkati mnoge gradove uz rijeku Bosnu i trajno poremetiti i promijeniti demografsku strukturu ove države. Riječ je o princu Eugenu Savojskom, koji je, ohrabren pobjedom nad Osmanlijama kod Sente, 6. listopada 1697. s 6500 ratnika (4000 kopljanika, 2500 pješaka i grenadira, 12 malih i 2 teška topa) prešao Savu kod Broda i krenuo u pljačkašku avanturu po Bosni. Na putu do Sarajeva ne nailazi na otpor: osim faktora iznenađenja, objašnjenje ove činjenice leži i u rasulu osmanlijske vojske nakon poraza kod Sente. Zapravo, princ Eugen je na svom pohodu ozbiljnijih teškoća imao samo s – lošim cestama i lošim jesenjim vremenom. Tako se princ sa svojom vojskom maltene prošetao dolinom rijeke Bosne (Doboj, Maglaj, Žepče, Zenica) i za 11 dana stigao do Sarajeva. Dok je njegova vojska pljačkala Sarajevo i ubijala stanovnike koji nisu stigli pobjeći, Eugen je napisao u svoj dnevnik izvještaj o onome što je vidio, kako ga je grad zadivio, kako ima 120 lijepih džamija, a onda je sve to što je vidio na kraju dao spaliti. Zbog nadolazeće zime, već 25. listopada Eugen Savojski se povlači iz Bosne.

Shvativši da će se na njima kola slomiti nakon što se austrijska vojska povuče, mnogi katolici bježe iz Bosne zajedno s princem Eugenom. Povlačenje je išlo istim putem kojim je Eugen stigao u Sarajevo, a putem su njegovi vojnici opustošili sve na što su naišli. Nekih mjesec dana nakon upada u Bosnu, princ Eugen je sa svojom vojskom i 40.000 katolika ponovno prešao Savu, ovaj put u drugom smjeru. Nakon ovoga princ nastavlja svoje ratne operacije na drugim destinacijama, a onda se povlači i bavi politikom, do kraja života, koji je dočekao u dvorcu Belvedere u Beču, okružen vrijednom zbirkom umjetničkih djela i knjiga. Austrijanci ga danas smatraju značajnom osobom u njihovoj povijesti, o njemu govore ne samo kao o velikom vojskovođi, umješnom političaru nego i kao o dobro obrazovanom ljubitelju umjetnosti. Neki o njemu govore i kao o duboko religioznom čovjeku: tako prospekt svetišta Majke Božje Snježne u Tekijama (u Srijemu) sa zanosom priča o „izvrsnom zapovjedniku“ Eugenu Savojskom koji je s „30.000 vojnika kod Petrovaradina porazio 200.000 turskih vojnika“, a to je uspio jer je „vjerovao u zagovor Gospin“ i jer je na svakom svom pohodu „nosio sliku Gospe Snježne“ i „svakodnevno molio krunicu“, kako bi mu „Gospa pomogla poraziti njegove neprijatelje“.

Zanimljivo je usporediti današnja različita viđenja lika i djela Eugena Savojskog u našoj regiji. Za hrvatsku i srbijansku wikipediju, on je „najveći vojskovođa svog vremena“, dok ga bh. wikipedija šturo opisuje kao „francuskog plemića“. Srbijanska wikipedija ponosno navodi i kako je u sastavu Eugenove pljačkaške ekspedicije bilo 2000 Srba i 200 srpskih konjanika i kako su upravo oni bili ključni u osvajanju Vranduka. Večernji.hr u jednom tekstu zadovoljno ističe kako su „pobjede austrijsko-francuskog princa Eugena Savojskog označile početak kraja turska vladavine u nas“. Prodor do Sarajeva opisuju kao „jednu od najbriljantnijih, ali i najokrutnijih pobjeda princa s mačem“. Opskurni portali koji promoviraju nekakvu velikobošnjačko-islamističku ideologiju (minber.ba, vijestiummeta, islambosna.ba) ne propuštaju priliku da prodor Eugena Savojskog u Bosnu označe kao „prvi genocid nad Bošnjacima“ (?), i to uz kolaboraciju bosanskih franjevaca (??), koji su princu pomogli pripremiti napad na Bosnu.

Povijesne činjenice pak govore kako su najveći gubitnici kratke pustolovne epizode Eugena Savojskog u Bosni – pored muslimanskog stanovništva gradova uz rijeku Bosnu - na kraju ispali bosanski katolici, pogotovo u krajevima kroz koje je princ u pohodu i prilikom povlačenja prolazio. U Bosni je prema nekim podacima nakon prinčeve avanture ostalo tek između 17-25 tisuća katolika koji su se skrivali po šumama u strahu od osmanlijske odmazde. Katolici, koje je Eugen izveo iz Bosne, nastanili su se u Slavoniji i ojačali populaciju opustošenih slavonskih predjela. Katolici iz ramskog kraja, s druge strane, masovno su iselili u Dalmaciju. Sav građanski trgovačko-obrtnički sloj se iselio ili propao, a razina duhovnog i svakodnevnog života pala veoma nisko. Preostalo je u Bosni tek 29 franjevaca u samo tri samostana (Fojnica, Sutjeska, Kreševo). Tako su katolici postali najmanja vjerska skupina u BiH, dok na drugo mjesto, poslije muslimana, dolaze pravoslavci. Prodor Eugena Savojskog ozbiljni povjesničari danas drže avanturom koja nikome nije koristila.

Ponajmanje katolicima u Bosni, koji su osim skoro potpunog materijalnog i biološkog iščeznuća ostali obilježeni trajnom političkom diskreditacijom i ideološkom demonizacijom (Ivan Lovrenović: „Bosanski Hrvati. Esej o agoniji jedne evropsko-orijentalne mikrokulture“). Ljetopisac Fra Nikola Lašvanin ovako opisuje stanje nakon ekspedicije princa Eugena: „Porobi princip Euđenio Sarajevo i druga mloga mista niz Bosnu. I odvede mlogo robje i odnese neizrečeno plino. I zadade strah svoj Bosni“. U svojem dnevniku princ Eugen bilježi kako mu je cilj bio evakuirati što više katolika iz Bosne i povesti ih sa sobom preko Save.

Princ Eugen Savojski umro je 21. travnja 1736. kao neženja, bez nasljednika. Nasljednike će dobiti kasnije, u novim arhitektima izvlačenja Hrvata katolika iz BiH, novim Eugenima, tobožnjim „osloboditeljima“, a zapravo ratnim profiterima, pljačkašima i avanturistima, koji su u zadnjem ratu osmišljavali „akcije spašavanja“ i izvlačenja bh. Hrvata „na sigurno“. Srećom, prisutnost Hrvata u Bosni i Hercegovini – iako uz velike gubitke – uspjela je preživjeti i nadživjeti i jedne i druge.

Marijan Oršolić/Prometej