Imperijalistička povijest političkog kršćanstva
Iako je, dakle, Milanski edikt osigurao kršćanima slobodu vjere, ništa u svemu tome nema ni „čudesno“ ni „božansko“ kako se to kroz cijelu povijest kršćanstva pa i danas ponekad naglašava, a cara Konstantina, okrutnog vladara i tiranina, uzdiže na pijedestal svetosti. Piše: Drago Bojić
Crkve između izvornog i političkog kršćanstva
Milanski edikt označava najvažniju prekretnicu u kršćanskoj povijesti, ali i nultu točku onoga što se unutar te povijesti ali i opće povijesti religija naziva „konstantinovskom erom“. Ova sintagma s jedne strane evocira na slobodno ispovijedanje vjere koje je kršćanima i pripadnicima drugih religija dao car Konstantin, ali je još više i metafora kojom se izriče tijesna povezanost između crkve i države u povijesti. Iako su danas crkva i država u različitim pravnim varijantama odijeljeni jedna od druge i iako će mnogi i u Crkvi i u društvu ustvrditi da je „konstantinovska era“ kao metafora njihove sprege prošlost, čini se da se kršćanske crkve nisu u potpunosti oslobodile sindroma „konstantinovog zagrljaja“. To dijelom pokazuju i ovogodišnje proslave 1700. obljetnice Milanskog edikta koje ne prati diferencirano povijesno kontekstualiziranje ovog događaja niti dovoljna svijest o pogubnosti političko-crkvene sprege koja je potom uslijedila i čiju su cijenu stoljećima plaćali životi mnogih ljudi, pripadnika drugih religija ali i samih kršćana.
Milanski edikt je načelno omogućio slobodu vjeroispovijesti svim religijama u Rimskom Carstvu, ali od toga su koristi imali isključivo kršćani. Edikt je, dakle, prekinuo višestoljetni progon i strašna mučenja kršćana, ali ih je ubrzo ne bez njihova pristanka izručio u zagrljaj caru i državi iz kojeg će ih tek moderno vrijeme i razvoj demokracije otkinuti, ne bez otpora od strane crkava i još uvijek prisutnog žala i nostalgije za prošlim (konstantninovskim) vremenima. Zahvaljujući Milanskom ediktu i naklonosti Konstantina i careva nakon njega, kršćanstvo je postalo masovno i izvanjski vrlo moćno, ali iznutra i u odnosu na Evanđelje i Isusa iz Nazareta na kojeg se pozivalo, slabo i neautentično. Ove činjenice kršćani su bili svjesni već ubrzo nakon što su zadobili slobodu i nije uopće mali broj kršćana koji su već u četvrtom i petom stoljeću sa žaljenjem i gorčinom konstatirali da se kršćanstvo udaljilo od evanđeoskih načela a prihvatilo logiku političke moći u društvu, da je nestala snaga izvorne Crkve (prva stoljeća progonjenog kršćanstva) i da se usporedo s omasovljavanjem Crkve i rastom njezina bogatstva, smanjivala i osiromašivala vjera.
Iako je, dakle, Milanski edikt osigurao kršćanima slobodu vjere, ništa u svemu tome nema ni „čudesno“ ni „božansko“ kako se to kroz cijelu povijest kršćanstva pa i danas ponekad naglašava, a cara Konstantina, okrutnog vladara i tiranina, uzdiže na pijedestal svetosti. Bila je to jedna u nizu pragmatičnih odluka cara Konstantina, koja je dakako kršćane oslobodila strašnih progona, ali su oni ubrzo zloupotrijebili zadobivenu slobodu, kako će to godine i desetljeća nakon izdavanja edikta pokazati. Samo pola stoljeća kasnije, zahvaljujući velikom Konstantinovom prijatelju i „obožavatelju“, biskupu Euzebiju Cezarejskom (265-340) i caru Teodoziju Velikom (347-395) koji je proveo kristijanizaciju cijeloga carstva, surovo kažnjavajući i progoneći pripadnike drugih vjera i vjerovanja, kršćanska zajednica će postati privilegirana i jedina dozvoljena religija Carstva, u potpunoj sprezi s političkom vlašću, zbog čega će kršćanstvo tada ali i u stoljećima poslije često zanijekati samo sebe i svoje ideale.
Spomenik Konstantinu Velikom - "Pontifexu Maximusu"- u Nišu (Foto: I. Markešić)
Otada, još za vrijeme cara Konstantina, kako god to kršćani nerado priznali i opravdavali se mnogim pozitivnim stranama svoga djelovanja i svoje povijesti, započinje imperijalistička povijest političkog kršćanstva i njegovih crkava, povijest u kojoj su kršćani ostvarivali svoje misionarske ciljeve, ali i ciljeve političke moći, pri čemu su počinili i strašna zla. O takvoj zloupotrebi religije, koja je zapravo opće mjesto i koja kao mračna sjena prati povijest i djelovanje svih religija, sociolog religije Željko Mardešić kaže: „Današnja istraživanja bjelodano ukazuju na to da je u povijesti baš religija igrala ulogu obrazine ili maske, jer je svojom teološkom retorikom i obrednim svečanostima dobro pokrivala i skrivala scenarij nereligiozne ili potpuno svjetovne koristi. Maska religije dobro je skrivala prizemne i zemaljske gospodarske interese, bezbožno nasilje i grijeh smrti bližnjih.“
Nije potrebno ići u daleku povijest da bismo našli argumente za potvrdu ovih riječi. Za naše prostore i za ljude koji ovdje žive, dovoljno se prisjetiti devedesetih godina i negativne uloge koju su pritom imali neki predstavnici religijskih zajednica. Nesumnjivo je da je u svemu tome bilo i pozitivnih primjera vjerskog mirotvorstva zahvaljujući ponajprije pojedincima, ali je dio religijskih predstavnika, što šutnjom što otvorenim zagovaranjem, sudjelovao u širenju i opravdavanju zla koje su režirale političke i nacionalne ideologije. Dovoljno se ovdje prisjetiti zastrašujućih prizora blagoslivljanja oružja, liturgijsko-kadioničarskih performansa ili horskih zazivanja Alahova imena pred vojne operacije.
U naše vrijeme, od konca dvadesetog stoljeća, kršćanske crkve postaju svjesnije mračnih strana svoje povijesti i zla koje su Crkve i kršćani učinili jedni drugima i pripadnicima drugih religija. U tom kontekstu posebno se izdvajaju oprosti i isprike židovima, pravoslavnima, protestantima, Indijancima Latinske Amerike, afričkim narodima, ženama, osude križarskih ratova i priznanje zabluda na području znanosti koje je u više navrata izgovarao papa Ivan Pavao II. No, njegove riječi ne prati i praksa kršćanskih crkava na našim prostorima. Proces katarze, svijest o grijesima i zločinima iz vlastite povijesti ovdje je uglavnom tabu tema. Predstavnici religijskih zajednica i dalje lamentiraju isključivo nad svojim žrtvama i nerijetko beskrupulozno ignoriraju pa i preziru žrtve i stradanja drugih. Pritom njihovo djelovanje ide u korist istim onim ideologijama koje su proizvele zlo, a crkve se „konstantinovski“ prepuštaju zagrljaju nacionalnih politika i njihovih ciljeva, održavajući na taj način monopol u društvu i ulogu čuvarica narodnih (etničkih) interesa.
Milanski edikt i cara Konstantina treba promatrati isključivo u njihovom povijesnom kontekstu. Nesumnjivo je da je to važan datum za kršćansku povijest, ali bio je to politički i pragmatični čin jednog cara koji se vodio isključivo političkim razlozima. Kršćani su time dobili slobodu ispovijedanja vlastite vjere, ali su ubrzo tu slobodu izručili onome od koga su je i dobili – caru i carevima kroz cijelu povijest. Ako ovdje treba nešto slaviti, onda samo i isključivo činjenicu da je ovaj akt načelno dao slobodu svim vjerama, da su prestali progoni i mučenja kršćana, a sve drugo valja promatrati u ogledalu onoga što se događalo u godinama i stoljećima poslije. Koliko god je Milanski edikt razlog za slavlje među kršćanima, toliko je i još više poziv na preispitivanje vlastite prošlosti i sadašnjosti, odustajanje od svih oblika političke religije i konačni raskid s „kontantninovskom“ prošlošću. Svaka sprega s političkom moći i vlasti nužno proizvodi zlo i ona je posve u suprotnosti sa životom i djelovanjem Isusa iz Nazareta, na koga se kršćanske crkve pozivaju i koga žele slijediti, a koji je u konačnici i sam stradao u zajedničkoj akciji (sprezi) religijskih i političkih vlasti. Autentični kršćani, svi istinski velikani kršćanstva u povijesti, od Franje Asiškog do Dietricha Bonhoeffera, djelovali su izvan konstantinovske paradigme, vraćali se izvornom Evanđelju i aktualizirali ga u svome vremenu. Taj izazov i zadaća stoje i pred suvremenim kršćanima i njihovim crkvama.
*Tekst je objavljen u bh. magazinu Dani, br. 851 (04.10.2013.).