„Jugoslavenstvo“ fra Jeronima Vladića
Piše: dr. Ivan Markešić Mnogo toga u Rami podsjeća nas da je ovdje živio i djelovao čovjek imenom krsnim: Mato, fratarskim: Jeronim, a prezimenom: Vladić, rođen 2. ožujka 1848. u Ustirami. Fra Julijan Jelenić bilježi da ga je fra Stijepo Dujić-Bežić, župnik u Triješćanima, naučio čitati i pisati, da je u Fojnici učio latinski i da se tu pripremao za franjevački novicijat. Potom je, zamislite!, u Carigradu, u osmanlijskome (turskom) Istambulu, u konviktu sv. Marije, pohađao franjevačku školu, da bi 1863. stupio u Franjevački red. U Đakovu je studirao i završio filozofijske i bogoslovne nauke, a za svećenika zaređen u Italiji, u Lateranu, 24. rujna 1870. Iste godine vraća se u Domovinu, u Bosnu.
Njegovim imenom ramski fratri nazvaše vjeronaučnu dvoranu, sagrađenu u onome „nenarodnom režimu“, u blizini tek useljene osnovne škole u Ripcima, kako djeci ne bi bilo daleko ići na vjeronauk. U to vrijeme vjeronauk se održavao u crkvenim prostorijama u Šćitu. Škola se zvala Osnovna škola „18. februar“. Za onaj „nenarodni“ sustav bio je to važan datum. Naime, toga datuma, 1943. godine, tako su barem nas učili, Tito je u vrijeme trajanja „Bitke za ranjenike na Neretvi“ u završnici Četvrte neprijateljske ofanzive u ramskome samostanu u Šćitu izdao naredbu „Prozor noćas mora pasti!“. Koliko su one poslijeratne socijalističke vlasti zazirale od religije, ploča s tim tekstom nije bila u šćitskome samostanu, nego je visjela na učiteljskoj stambenoj zgradi u Šćitu. Kasnije, krajem osamdesetih, kad je politički malo „otop(l)ilo“, prenesena je u samostan. A tu je i danas!
Promjenom političkih prilika, mnogo toga se promijenilo. I, hvala Bogu, da je tako! Međutim, tim promjenama mnoge stvari postadoše suvišne. Tako i novosagrađena vjeronaučna dvorana izgubi svoju prvotnu svrhu. Ostade prazna i pusta. Vjeronauk iz nje premjestiše u osnovnu školu. A time (o)pade i njegovo značenje. Naravno, i naziv osnovne škole postade suvišan. Škola dobi novo ime. Isto ono ime koje se nalazi na vjeronaučnoj dvorani – ime fra Jeronima Vladića. Tako sada mjesno groblje u Ripcima čuvaju dvije zgrade istoga imena!
Ali, da se vratimo temi o kojoj bi bilo potrebno pisati. O fra Jeronimu Vladiću i vremenu u kojem je živio, o idejama koje su tada (pre)vlada(va)le, posebno o ideji jugoslavenstva, odnosno južnoslavenstva, kao ondašnjoj rodoljubnoj i osloboditeljskoj ideji, kako god to danas kome ružno zvučalo i paralo uši. Dakle, bilo bi potrebno pisati o čovjeku koji je stvarao povijest čiji smo mi sljednici – i to na različite načine. U tome smislu ovdje se osvrćem na list Glasnik jugoslavenskih franjevaca koji fra Jeronim pokreće u Sarajevu 1887. i koji uređuje sve do 1894. godine.
Otkud u to vrijeme – reći će (pravo)vjerni hrvatski nacionalni čistunci – taj naziv? Pa zar Jugoslavija nije nastala 1918? Zar u to vrijeme nije bilo drugoga imena kojim bi fra Jeronim nazvao svoje hrvatsko i katoličko franjevačko glasilo? Zapravo, odakle u to vrijeme ideja jugoslavenstva u Katoličkoj crkvi uopće, a kod bosanskih franjevaca, posebno?
A da je ta u gore navedenom smislu „osloboditeljska ideja“ postojala i da je uistinu bila opasna za ondašnju austro-ugarsku vlast svjedoči svojim iskazom i sâm fra Jeronim Vladić, a što Vlado Vladić donosi u svojoj knjizi posvećenoj fra Jeronimu Vladiću pod naslovom „Cjelov mira. Probrana misao“. Zagreb, Vlastita naklada, 2011., str. 322.
„Kada smo 1886. osnovali svoj list, imali smo pred očima barem franjevačku Jugoslaviju i nadajuć se, da će se tako brzo ostvariti želje biskupa Strosmayera i Mihajla Obrenovića, za čim su oba težila svim silama. Imali smo pred očima i Bosnu i Hercegovinu i Slavoniju i Hrvatsku i Dalmaciju i Slovensku i Vojvodinu i Albaniju, čiji su se klerici počeli odgajati u Bosni, a bijaše ih i iz stare Srbije – Janjeva: Palić, Mitrović, Kolić, Gečović, Glasnović i t. d. I prvi broj iziđe pod nazivom „Glasnik Jugoslavenskih Franjevaca“. Što vidivši bos. vlada, pozva na odgovornost i mene koji u predloženom vladi programu okrstih list nazivom: Gl. Bosansko-Hercegovačkih Franjevaca. Dok smo se tude pravdali civilni adaltus zovne vladina cenzora i referenta za novine Gezu Szyrmaya i pita ga: kako je mogao propustiti list s onim nazivom? Ovaj mu odgovori da je u programu označen taj naziv. na što sam i ja dvaput upozorio civilnog adaltusa i premda je držao u ruci prvi broj Glasnika i ne htjede da u nj pogleda, nego je jednako osto kod pisma o. Provincijala. Kad je čuo Szyrmayevu izjavu, prevrne prvi list i vidi da je ondje razmaknutim slovima napisano: Glasnik Jugoslavenskih Franjevaca; ali pri tom da se tako ne smije zvati – ko da će Jugoslavija umah progutati sve Nijemce i Madžare – nego kako je označio o. Provincijal. I ne bi druge, nego se sili pokoriti. Ali sam kroz cijelu godinu 1887. kopo posvuda, da prodrem s nazivom: Jugoslavenski, dok u mjesecu prosincu ne dobijem pismene dozvole, da se može unaprijed tek izdavati pod nazivom Jugoslavenski, koji je pod tim nazivom izlazio sve do godine 1895. Kad je iza mene uredništvo preuzeo pok. o. Ignacije Strukić, koji mu te godine promijeni naziv u Franjevački Glasnik, a kašnje u „Serafinski Perivoj“ dok se ne obrati u „Naša Miso“ koja uze posve drugi smjer. (Fr. Jeronim Vladić, Anketa Naše misli, NM, XXXIII/1919/3-4(45).)
Iz gore ukratko skiciranoga životopisa fra Jeronima Vladića i onoga, čime se određeno vrijeme bavio, vidljivo je da se u nadolazećoj 2013. godini navršava 165 godina od njegova rođenja i 90 godina od njegove smrti. Dvije lijepe obljetnice! Ako nam je stalo do ljudi kakav je bio fra Jeronim Vladić, ali i do „provjetravanja“ vlastitih učmalih umnih nacionalnih/nacionalističkih 'ćiverica', bilo bi potrebno o 90. obljetnici njegove smrti (25. lipnja 1923 – 25. lipnja 2013), a to znači uoči Ivanjdana, u Osnovnoj školi u Ripcima, dakle u obrazovnoj instituciji koja nosi njegovo ime -jer ne mora se sve uvijek događati u samostanu -prirediti zajedno s ramskim fratrima znanstveno-stručni skup i tom prigodom dati prikaz povijesne i duhovne situacije vremena kao i prikaz političkih, vojnih, ali i crkvenih zbivanja toga doba u kojem je djelovao fra Jeronim i u kojima je bila Rama. U fra Jeronimovo vrijeme Rama je pripadala Travničkome okrugu. Tako je npr. prema Popisu iz 1885., Kotar Prozor imao 13 općina. Selo Lapsunj bilo je općina. Odatle izreka: Općina Lapsunj!
A zašto sve ovo zborim?
Mnogima će iznova trebati tumačiti vakat ideje koje su taj vakat „nosile“ i obilježile. To, što su te ideje bile kasnije izopačene i postale s današnjeg motrišta „nenarodne“, nije razlog da trebamo okrivljivati one koji su s njima počinjali. Pa, tako ni fra Jeronima, ni biskupa Strossmayera, ni biskupa Mahniča. Njihove nakane bile su plemenite. I treba ih razmotriti govoreći iz toga vremena.
A da je potrebno uvijek iznova objašnjavati, svjedoče i posljednji tekstovi na ovome portalu. Ljudi - čak i oni koji sami sebe smatraju '(pre)umnima' i '(pre)časnima' - nisu navikli razmišljati iz perspektive vremena u kojima se nešto zbilo niti iz perspektive onih koji su u tome vaktu djelovali. E, vale, vaktile! Ili, o tempora, o mores!
Neka, dakle ovo bude prijedlog prozorsko-ramskim općinskim kako političkim tako i prosvjetnim vlastima za laičku organizaciju proslave dviju obljetnica – rođenja i smrti – čovjeka koji je obilježio ne samo svoje vrijeme, nego i danas svojim djelom obilježava i naše vrijeme i našu memoriju.