Anadolija, zemlja susreta kršćanske i muslimanske mistike
Jedna od Rumijevih izreka glasi ovako: „Ljubav Stvoritelja je posvuda i u svim ljudima, bili oni štovatelji vatre, židovi ili kršćani“
Četiri stoljeća nakon pojave islama, Anadolija je još uvijek bila skoro u potpunosti kršćanska. Do masovnije islamizacije dolazi prodiranjem Turaka i osnivanjem sultanata Rum na području Anadolije. Nova vlast, naravno, daje čitav niz privilegija novoj vjeri, što pogoduje njenom širenju. Iako islamizacija nije bila nasilna, u strogom smislu riječi, nekoliko procesa doprinosi relativno brzom širenju islama.
Iako Konstantinopol još uvijek nije osvojen, Seldžuci su uspjeli odvojiti anadolske kršćane od njihovog duhovnog i kulturalnog centra, potičući tako progresivnu jezičnu i religijsku turkizaciju sve izoliranijih anadolskih kršćana. U mnogim slučajevima kler je napustio crkve i kršćanske zajednice i povukao se prema Konstantinopolu. Anadolske crkve su postale previše siromašne za izdržavanje svoga klera. Seldžučka vlast je pozivala svećenike da se vrate u svoje župe, nakon što je postignut mirovni ugovor s Bizantom, ali se to u mnogim slučajevima nije dogodilo, jer su mnogi radije izabrali komotniji položaj u carskom gradu Konstantinopolu.
Turska okupacija Anadolije u počecima je bila prilično kaotična. Mnogi ugledni begovi u otomanskoj vojsci nisu bili pod izravnom vlašću sultana, nego su se smatrali samostalnim. U turskim redovima bili su posebno utjecajni elementi koji se nisu rado podlagali nijednoj službenoj vlasti, niti su se osjećali podložni nekom centralnom vjerskom autoritetu. Nadahnjuju se uglavnom mističnim derviškim redovima, koji iako se smatraju muslimanima, odbijaju svaku vrstu kodifikacije vjere i obreda. Masovnijoj islamizaciji pogodovala je ova činjenica: islam s kojim su anadolski kršćani došli u dodir bio je prilično tolerantan, svakako drugačiji od slike koju su oni do tada imali.
U susretu s ovim mističnim islamom, anadolskim kršćanima se činilo mnogo stvari familijarnim, bliskim kršćanskom duhovnom ambijentu.
Početkom XIII. st., veliki andaluzijski mistik Ibn Arabi nastanio se u sultanatu Rum. Zahvaljujući ovako duhovno otvorenim predstavnicima islama susreću se dvije duhovne tradicije.
Po otomanskim izvorima, koliko god se to danas činilo čudnim, muslimani koji dolaze u Malu Aziju prvi su fascinirani kršćanstvom i tako omogućili plodno susretanje dvije religije, koje se u nekim segmentima i spajaju u jednu novu duhovnu tradiciju. Na jednom mjestu Ibn Arabi kaže: „Može se dogoditi da u trenutku smrti neki svetac pokaže veliko zanimanje i poštovanje za Mojsija ili Isusa, da se neukim ljudima čini da je postao židov ili kršćanin“. Poznato je da je sam Ibn Arabi rado zalazio u crkve i razgovarao s kršćanima. Ono što Ibn Arabi posebno primjećuje kod kršćana je ključna važnost koja se pridaju Isusu, njegovu predstavljanju. Divi se intimnoj povezanosti u Isusu između božanskog i ljudskog. To je do te mjere fasciniralo velikog muslimanskog mistika da opravdava u potpunosti kršćansko štovanje ikona.
Muslimanski mistici, kao Ibn Arabi bili su uvjereni u veliku sličnost islama i kršćanstva, iako su zbog toga često primali kritike od konzervativnijih muslimanskih krugova. Ibn Arabi, nakon što uspoređuje vlastito srce s monaškim samostanom, s hramom kumirima, s Ka'bom hodočasnicima, s Torom i s Kur'anom, na kraju zaključuje: „Ispovijedam religiju ljubavi, i kakav kod bio oblik koji ona uzima, ona je moja religija i moja vjera“.
S druge strane, iako se svi anadolski mistični pravci ne susreću rado s kršćanstvom, ipak treba ukazati na svjedočenja muslimanskih putnika XIV. st., posebno Egipćanina al-Umara, i posebno čuvenog Marokanca, ibn Battutu, koji su tim više vjerodostojniji jer, kao Arapi, nemaju baš uvijek dobro mišljenje o Turcima. Njihova svjedočanstva o susretima sa pojedinim mističnim bratovštinama, o njihovoj mentalnoj otvorenosti, ljubaznosti i dobroti, navelo je neke zapadne čitatelje da pomisle kako se tamo radilo o opisu idealnog kršćanskog društva.
Ibn Battuta je 1332-33 posjetio Konyu i piše o onome što je tamo vidio, posebno kako su ga se dojmile određene grupe ljudi, koje on ne smatra potpuno pravovjernim, i koje naziva Ahi. Oni su istovremeno esnafski povezane skupine mladih ljudi ali i duhovne zajednice. U svim mjestima Rum, pripovijeda Ibn Battuta, postoje takve ahiya, koje okupljaju još neoženjene mladiće i one koji su se odlučili za celibat u zajednice, oko nekog priznatog učitelja (Ahi). Oni se nakon popodnevne molitve sastaju u posebnim kućama, donose sa sobom dnevni pazar, od toga kupuju što je potrebno za uzdržavanje kuće, hranu i sve potrebno. U tim kućama rado primaju strance i brinu se za njihove potrebe. Poslije zajedničkog objeda, pjevaju i plešu.
Iako se ne radi o dervišima, ahi su morali anadolske kršćane toliko podsjećati na monaške zajednice. Slične bratovštine nisu bile nepoznate ni u bizantskom svijetu. Postajalo je nešto slično što se nazivalo Neania, koje su kao i Ahiya okupljale mlade ljude radi duhovnog odgoja i zajedničkih poslovnih interesa.
Među Turcima koji su kasnije osvojili neka evropska područja bilo je puno pripadnika anadolskih ahiya (ahiyan–i Rum), članova zajednice koju je u XIII st. osnovao Ahi Evren.
Ne znamo naravno koliko su otomanski vladari bili stvarno nadahnuti ovim mističnim zajednicama i njihovim religioznim idealima, a koliko su se njima služili za osvajanje kršćanskih zemalja iznutra. U svakom slučaju, ova duhovnost bila je presudna za islamiziranje anadolskog područja bez velikog nasilja.
Otomanski sultani, kao Orhan, Sulejman i Murat, obilno su podržavali ahije i derviške redove, naročito Bektašije, za koje su gradili tekije, posebno na planini Olimpu u Bitiniji, kao što je Ulu Dag, u bizantsko vrijeme poznato po svojim kršćanskim samostanima. Lokacija vjerojatno nije slučajna, jer u tom području su dokazani kontakti ovih mističnih (za neke muslimane krivovjernih) muslimanskih skupina s bizantskim monaštvom. Neki samostani su pretvoreni u tekije, dobrovoljnim prerastanjem, više nego nasilnim pripajanjem. U mnogim slučajevima monasi koji su živjeli u tim samostanima nisu smatrali da su napustili kršćanstvo, jer su vrlo često zadržali mnoge kršćanske elemente.
Muslimanski mistik i učitelj, koji je imao najviše utjecaja na stvaranje nove anadolske duhovnosti bio je svakako Dželaludin Rumi (1207-1273). Rodom iz Horasana (Iran), Muhammad Jalaledin, poznatiji kao Mavlana-ye Rumi (Učitelj Bizantinaca) u turskom izgovoru Mevlana, napustio je Iran zbog mongolske najezde i sklonio se u Anadoliju, gdje osniva derviški tarikat (red), po njemu nazvan Mevlevije.
Jedna od Rumijevih izreka glasi ovako: „Ljubav Stvoritelja je posvuda i u svim ljudima, bili oni štovatelji vatre, židovi ili kršćani“. I još: „Dođi, tko god da si, dođi, svrati čak i ako si bezbožnik, i klanjaš se kipovima ili vatri. Svejedno je što si stotinu puta pogazio svoju riječ, okusio poraz, pa ti srce ognjem beznađa plamti. Ovo je karavan nade on očaju ne vodi. Dođi, dođi i opet dođi“.
Rumi se konstantno borio protiv formalizma tradicionalnih vjernika, o kojima, ironično kaže: „Lakše je obratiti sedamdeset kršćana, nego pročistiti muderisa jedne medrese“.
Mevlevije, čiji je cilj postići ekstazu, čitavim nizom tehnika, pjesme, glazbe i plesa, bili su vrlo otvorena zajednica i na svoje susrete puštali su i ne-muslimane. Iako je bio otvoren za druge vjere, Rumi sam ostaje čitav život pobožan musliman, a želio je da se i drugi približe svojoj vlastitoj religioznoj tradiciji. Poznati su slučajevi nekih kršćanskih monaha koji su se htjeli obratiti na islam, ali ih je on zamolio da ga ne slijede, nego da radije ostanu u svome samostanu, ne prekidaju sa svojom religioznom tradicijom i pokušaju biti bolji kršćani. Rumi i njegovi učenici nisu očito željeli sistematičnu islamizaciju Anadolije, pogotovo tamo gdje se osjećala jaka veza sa vlastitom tradicijom i nakana da se ostane u njoj.
U seriji tekstova ' ' dr. Marinko Pejić piše o povijesti i stanju kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u većinski islamskim društvima. Ovo je do sada 33. tekstKršćani u zemljama islama
Rumijev biograf donosi da je učitelj rado provodio vrijeme u samostanu Platon, blizu Konye. Provodio bi tamo po četrdeset dana u razmišljanju i razgovoru s monasima. Jedan stariji monah mu je rekao da, po biblijskim spisima, Rumi u svemu odgovara opisu drevnih proroka, i da su ga svi u samostanu smatrali autentičnim kršćaninom.
Da recipročna fasciniranost muslimanske i kršćanske mistike nije bila tek prolazni fenomen, svjedoče Rumijevi nasljednici. Njegov Sin i unuk, Sultan Veled i Arif Celebi nastavili su okupljati zajednicu mevlevija, u kojoj je grčka komponenta bila vrlo brojna, do te mjere, da po Aflakiju, Rumijeva kćerka se zvala Efendi Paulo, dok se Veledova dojilja zvala Yaramana (od grčkog mera nana, „stara majka“).
Njemački putnik Schiltbergner, prolazeći kroz Konyu, primjećuje da tamo kršćani nastavljaju štovati Rumijevog učitelja, Šemsudina iz Tabriza, za koga se pričalo da je bio tajno kršten.
Iako se ne radi uvijek o obraćenju, na jednu ili drugu vjeru, kršćani i muslimani u Anadoliji su ponekad prakticirali obrede tipične za dvije tradicije. U nekim grčkim izvorima se spominje da su mnogi muslimani prije obrezanja djecu i krstili.
Nisu jedino mevlevije bili usko povezani s kršćanima, u velikoj mjeri je to bio i Hadži Bektaš, mistik iz XIII. st. porijeklom iz Horasana (Iran), kao i Dželaludin Rumi. Od njega je poteklo mnogo derviških zajednica, koji su se u XVI. st. ujedinili pod imenom bektašije. On je bio toliko povezan s kršćanima, da njegov životopis, Vilajetname, obiluje događajima i situacijama koje to nedvosmisleno potvrđuju. Neke kršćanske zajednice sve do XX. st. štovali su ga kao sveca, tako da su i muslimani i kršćani zajedno hodočastili na njegov grob (turbe) u Sinasosu, koje je po predaji sagradio jedan kršćanin.
Ovakva islamsko-kršćanska sinkretistička duhovnost nastavlja se i razvija i u otomanskom periodu, gdje nije rijetko sresti da muslimani štuju neke kršćanske svece, u prvom redu Sv. Jurja, Sv. Iliju proroka, a kasnije i Sv. Antu Padovanskog, što je i u Bosni dobro poznato. S druge strane, mnogi smatraju da i kršćani Sinasosa štuju Hadži Bektaša, pod imenom Haralampios.
Nije slučajno da su oba velika mistika porijeklom iz iranskog Horasana i da su se formirali u mističkoj duhovnosti Malmatija (Futuwwa), čiji su učitelji bili u uskoj vezi sa sirijskim monaškim zajednicama u Perziji.
Za anadolske kršćane, daleko od centralne vlasti, često prepuštene same sebi, mistični islam, utjelovljen u osobama velikih učitelja kao što su bili Ibn Arabi, Mevlana Rumi, Hadži Bektaš i drugi, predstavljao je puno blaži prelazak na novu monoteističku religiju, nego što je to bilo u nekim drugim kršćanskim zemljama, što je sigurno presudno doprinijelo kasnijem islamiziranju ovog prostora.
(Marinko Pejić, Prometej.ba)