Idta d'Mandinkha - Crkve istočno-sirijske tradicije
Drevni se kršćani nisu bojali „kontaminirati“ kulturama i religijama drugih ljudi i uspjeli su još prije petnaestak stoljeća postići da se poruka evanđelja autentično navijesti i kroz kategorije hinduističke, budističke i taoističke tradicije razmišljanja
Na početku trećeg tisućljeća veliki razarajući ratovi na području nekadašnje Mezopotamije (uglavnom današnji Irak i dijelovi Turske ) dovode ponovno u centar svjetske pozornosti i drevne kršćanske zajednice, skoro već potpuno zaboravljene u zapadnoj javnosti, a ipak su to Crkve koje su stare koliko i kršćanstvo samo i koje unatoč svemu još uvijek opstaju na ovim prostorima.
Perzijski kršćani
Najstarija od svih kršćanskih Crkava koje su nastale izvan granica Rimskog carstva bila je Crkva u Perziji. Njezin postanak vezan je uz najranije širenje kršćanstva, koje se po predaji pripisuje sv. Tomi apostolu, čije je propovijedanje naišlo na plodno tlo među brojnom hebrejskom zajednicom koja je živjela u Mezopotamiji još od vremena Nabukodonozora, poslije rušenja hrama u Jeruzalemu. Nije isključeno da su i druge judeo-kršćanske zajednice imale utjecaja na razvijanje ove Crkve. Prvo biskupsko sjedište u Seleuciji – Ktesifonu, osnovao je po predaji učenik sv. Tome, Mar Adai, 37. godine. U II. stoljeću Crkva u Perziji bila je već duboko ukorijenjena, iako kao manjinska vjerska zajednica u mazdejskoj većini, koja je bila vjera vladarske kuće. U počecima su mazdejski vladari bili blagonakloni prema kršćanima, da bi se to kasnije promijenilo i kršćani su postali predmet progona, djelomično i zato što su bili poistovjećivani s manihejcima, koje je progonio kralj Vahram II, ali i zbog toga što su smatrani prijateljima Rimljana (zbog iste vjere), s kojima su Perzijanci često ratovali.
Jezični nesporazumi
Krajem IV. stoljeća situacija se poboljšava za perzijske kršćane, grade se crkve i organiziraju nove zajednice. U to vrijeme biskup Seleucije dobiva naziv katholikos, što postaje tradicionalni naziv za poglavara jedne Crkve, i osamostaljuje se od podložnosti antiohijskom biskupu. Seleucijska crkva postaje samostalna i neovisna o „zapadnim crkvama“, što kod nje pojačava nacionalni karakter, pomalo na račun univerzalnosti Crkve, dodatno pojačan odlukom katolikosa Dad Ješua da se nitko ne može miješati u njegove odluke, što je onemogućivalo i utok rimskom papi, a što je Seleucijska crkva dopuštala samim prihvaćanjem zaključaka I. Nicejskog sabora i sabora u Sardiki (današnja Sofija). Sve ove okolnosti, uz druge razloge, dovele su do odbijanja Efeškog sabora i u vrijeme kristoloških rasprava i prihvaćanja Nestorijevog nauka i do prekidanja jedinstva s drugim Crkvama. Razlozi su bili višestruki, politički, teološki, ali i jezični nesporazumi. Asirci nisu razumijevali komplicirane teološke rasprave aleksandrijske teološke škole oko kristoloških pitanja. Njihov jezik nije imao filozofske kategorije potrebne da se izrazi i razumije suptilno razlikovanje među pojedinim terminima, kakve je imao grčki jezik.
Ne treba zanemariti ni činjenicu da su Crkve koje su se odvojile pripadale narodima koji su na neki način bili na marginama Rimskog carstva: Kopti, Sirijci, Perzijanci i Armenci, nasuprot grčkoj kulturi koja je bila dominantna u Carstvu. Vjerske podjele su vjerojatno bile odraz i velikih etničkih podjela. Nije teško pretpostaviti da su narodi koji su se osjećali zapostavljenima težili osamostaljenju i na vjerskom području.
Iz istočno-sirijske kršćanske tradicije razvilo se kroz povijest nekoliko autokefalnih i autonomnih Crkava s istom liturgijskom i teološkom tradicijom, ali koje su se zbog različitih utjecaja i povijesnih događanja međusobno razdvojile. Najstarija i nekada i najbrojnija na ovom području jest Asirska crkva.
Inkulturacija i dijalog
Postoji nekoliko imena kojima se ova Crkva obično naziva, sva su donekle točna ali isto tako i neprecizna. Na Zapadu se ona često naziva nestorijanska Crkva, zbog navodnog prihvaćanja Nestorijevog nauka. Naziva se i Crkva Istoka, jer je bila izvan Rimskog carstva, ali time se pomalo zanemaruje njena nekadašnja rasprostranjenost u Indiji, Kini, Mongoliji i Tibetu. Često se naziva i Istočno-sirijska crkva, zbog istočnog dijalekta sirijskog jezika kojim se u liturgiji služi. Ni ova denominacija nije u potpunosti precizna jer je danas u uporabi uglavnom arapski jezik (iako je u liturgiji djelomično zadržan istočno-sirijski dijalekt).
Kršćani ove Crkve svoju zajednicu obično nazivaju Crkva Istoka (na aramejskom Idta d'Mandinkha ili na arapskom Kanisat al Mašrik), stoga je svakako najtočnije koristiti taj naziv.
Asirska crkva je ipak ostala jedna od najmanje poznatih drevnih kršćanskih zajednica, od starine sumnjičena i potiskivana od velikih kršćanskih centara u Rimu, Antiohiji i Carigradu. Ona se oduvijek smatrala „pravovjernom“, znači u skladu s vjerom koju su joj prenijeli apostoli i „katoličkom“ zbog univerzalnosti poruke koju prenosi. Ona je jedina među istočnim Crkvama koja nije doživjela ni latinski ni grčki utjecaj. Posjeduje svoju vlastitu liturgijsku i kanonsku tradiciju. U njezinim školama se poučavao grčki jezik, ali Asirska crkva je vrlo rijetko prihvaćala grčke izraze, osim u nekim filozofskim traktatima, ostajući tako autentično semitska u svom mišljenju i izražavanju.
Jedna od najznačajnijih osobina ove crkvene tradicije je njezina velika sposobnost inkulturacije i dijaloga s drugim kulturama, što joj je omogućilo širenje na područja Indije, Tibeta, Kine, Afganistana i drugih velikih azijskih civilizacija. Ona je uspjela prenijeti kršćansku poruku mnogim narodima zaodjenutu u njihovu kulturu i način izražavanja, tako da je nisu smatrali stranom niti nametnutom, kao što se nažalost uglavnom dogodilo u modernoj evangelizaciji. Ovi drevni kršćani se nisu bojali „kontaminirati“ kulturama i religijama drugih ljudi i uspjeli su još prije petnaestak stoljeća postići da se poruka evanđelja autentično navijesti i kroz kategorije hinduističke, budističke i taoističke tradicije razmišljanja.
U svom apostolskom žaru, misionari Crkve Istoka slijedili su trgovačke putove i karavane, naročito one koji su prenosili svilu i začine. Tako su nastale organizirane kršćanske zajednice među mnogim narodima u Srednjoj Aziji, među Ujgurima, Kirgizima, Turkmenima, Turcima i Tatarima. Tibet (na aramejskom Beth Tuptaje) već u VII. stoljeću imao je svoga metropolita. U vrijeme patrijarha Mar Dadiša, na sinodu 424. spominju se biskupije Crkve istoka u Mervu (Iran), Samarkandu (Turkmenistan), Heratu (Afganistan). U VIII. stoljeću veliki kan Mongke, mongolski car i upravitelj Kine (1251-1259), čija je majka bila asirska kršćanka, bio je odgojen u kršćanskoj vjeri.
Polovicom XIV. stoljeća formira se biskupija Crkve Istoka na sjeveru Afganistana, kao i u velikim trgovačkim centrima u Taškentu (Uzbekistan) i Hotamu (Kineski Turkmenistan). U Mandžuriji i istočnoj Mongoliji u XIII. stoljeću vladao je kršćanski nestorijanski princ po imenu Najan, koji je bio na čelu velike vojske, sastavljene isključivo od kršćana koji su na svojim štitovima imali znak križa.
Franjevački misionar Ivan Marignoli, koji je bio papin legat u Pekingu, boravi na Sumatri 1347. godine i svjedoči da je tamo zatekao malu zajednicu nestorijanskih kršćana.
Religija svjetla u Kini
U VII. stoljeću misionari Crkve istoka stigli su i u Kinu. U vrijeme dinastije Tang kršćanstvo se proširilo u šest kineskih provincija, što svjedoči čuvena ploča iz provincije Xi'an, pronađena 1623. Spomenik je podignut 781. godine uz samostan u Sin'ngan'fu. Ploča je impresivni spomenik od crnog kamena, težak preko dvije tone, ispisan dvojezično, na kineskom i aramejskom jeziku. Podijeljena na pet dijelova. Glavni dio predstavlja sažetak kršćanke vjere. Govori se o Sv. Trojstvu, o stvaranju, Utjelovljenju i ostalim temeljnim istinama kršćanstva. Na ploči je opisan i dolazak kršćanskih misionara u Kinu i vrlo gostoljubiv prijem na koji su naišli kod vladarske kuće Tang. Spomenut je patrijarh Mar Henanišo II, za čijeg je vremena ploča podignuta. Na ploči, između ostaloga stoji i ovo: religija svjetla, tako su Kinezi nazivali kršćanstvo, zaštićena uredbom cara Taizonga, proglašena 638. godine, stavlja se pod zaštitu cara i dopušta im se da podižu crkve i samostane. Spominje se i ime monaha Alopena iz Perzije koji je došao izdaleka i donio Svete knjige i učenja. „Mi smatramo da je ova religija izvrsna i da je odvojena od svijeta, i priznajemo da je životvorna za čovječanstvo. Ona dolazi u pomoć svim živim bićima i spasonosna je ljudskom rodu. Stoga je dostojna da bude proširena po cijelom Nebeskom carstvu“.
Spomenik se danas čuva u muzeju grada Xi'ana, danas poznata po grobnici prvog kineskog cara iz dinastije Tang, sa svojom čuvenom vojskom od pečene gline. Jedna kopija spomenika u gipsu danas se može vidjeti u Rimu na ulazu u Papinsko sveučilište Gregorianum, na odjelu za misilogiju.
Patrijarh Mar Timotej I, suvremenik ploče iz Xi'ana, uzdigao je kineskog biskupa na rang mitropolita s nekoliko sufragankih biskupa. Od samog početka biskupi ove crkve bili su domaći sinovi, kao i većina klera i monaštva. Misionari su čuvali aramejski jezik kao jezik liturgije, ali su se koristili i domaći jezici kao ujgurski, turski, hunski i kineski. Teološki izrazi koji su bili svojstveni i razumljivi aramejskoj kulturi prilagođavani su mentalitetu i filozofskim kategorijama domaćih kultura. Kršćanstvo je u ovim krajevima u potpunosti prihvatilo način izražavanja svojstven velikim azijskim civilizacijama, te se ono nikada nije smatralo stranim tijelom u tim kulturama.
Hindus po kulturi, kršćanin po vjeri, istočnjak po liturgiji
Najveća istočno-sirijska kršćanska zajednica izvan Mezopotamije, formirala se na jugu Indije, na području današnjih indijskih država Kerala i Tamil Nadu.
Većina povjesničara ističe da je kršćanstvo u Indiju stiglo iz Mezopotamije, u III. ili IV. st. Međutim, neki stari spisi i autori, kao: Tomina djela, Didascalia apostolorum, sv. Efrem Sirijski, sv. Grgur Nazijanski, sv. Ambrozije i Paolin Nolanski tvrde da je Toma apostol propovijedamo u Indiji. Indijski povjesničari ističu da imaju dva snažna argumenta koji potvrđuju da je njihovu Crkvu zaista osnovao Toma. U prvom redu o tome postoji snažna tradicija oduvijek, koju potvrđuje i sadašnja kršćanska zajednica u Indiji; drugo, kršćani i danas štuju Tomin grob blizu Madrasa.
Mnogi stari izvori govore o vezama Mezopotamije i Indije, o monasima i svećenicima koji su djelovali u Indiji. Od same starine biskupi u Indiji bili su iz Mezopotamije. Imamo informaciju da početkom V. st. indijska Crkva prihvaća jurisdikciju Asirskog patrijarha sa sjedištem u Selauciji-Ktesifonu, stoga se može pretpostaviti da od toga perioda biskupi u Indiju dolaze iz Asirske Crkve. Već u VI. st. imamo potvrda da se kršćani u Indiji služe Asirskom liturgijom i da koriste istočno-sirijski dijalekt.
Patrijarh Išojahb III. (649-660) ustanovljuje samostalnu mitropoliju u Indiji, koja je bila podložna izravno patrijarhu. Od tog perioda u Indiji postoji samostalni mitropolit koji je poglavar svih kršćana u Indiji. Patrijarh Asirske crkve imao je samo duhovni primat među Tominim kršćanima. Njegova uloga je bila da osigura valjano ređenje indijskom mitropolitu. Osim mitropolita, veliku ulogu u Indiji je imao „arhiđakon čitave Indije“, koji je zajedno sa sinodom, koju su činili svećenici i pojedini laici (koja se zvala yogam ), imao stvarnu vlast u indijskoj Crkvi.
Kršćanstvo u tim krajevima vrlo se uspješno povezalo s lokalnom kulturom, prihvaćajući kršćansku vjeru, ali zadržavajući način života i običaje svojih hinduskih susjeda. Za Indijce kršćani su predstavljali jedan od mnogobrojnih duhovnih pravaca, kršćanstvo je prozvano Toma marga (što znači Tomin put ili duhovna škola).
Jedan indijski teolog je to izrazio ovako: „hindus po kulturi, kršćanin po vjeri, istočnjak po liturgiji“.
Nerazumijevanje pali knjige
Dolazak portugalskih misionara početkom XVI. stoljeća otvara novo poglavlje života Tominih kršćana. Dobri odnosi između misionara i domaćeg kršćanskog stanovništva ubrzo se pretvaraju u jedno opće nerazumijevanje na crkvenom, kulturnom i teološkom planu. Od uspostavljanja latinske nadbiskupije u Goi 1533, isusovci, uz pomoć lokalnog kralja i crkvenih i vojnih portugalskih snaga, odlučuju ukinuti indijsku mitropoliju i prekinuti njezine veze s Asirskom crkvom. Organizira se lažni sinod u Diamperu 1599, gdje je indijski arhiđakon zajedno sa svećenicima prisiljen potpisati dokinuće mitropolije i zakona Tominih kršćana, kao i istočno-sirijskog obreda. Na silu se uvodi latinski obred, pale se sirijske liturgijske knjige i time uništava neprocjenjivo kulturno i duhovno bogatstvo jednog naroda.
Na području sjeverne Mezopotamije, jedan dio Asirske crkve, prihvaća 1783. jedinstvo s Rimskom crkvom, tako nastaje još jedna crkva istočno-sirijske tradicije koju nazivamo Kaldejskom crkvom. Zajedno s Asirskom crkvom, Kaldejska crkva dijeli isti istočno-sirijski obred, koji se sada u ovoj Crkvi naziva kaldejski obred.
Unatoč mnogim progonima i masakrima, te pritiscima totalitarnih režima, Asirska i Kaldejska crkva uspjele su se održati sve do naših dana, iako sa velikim gubicima i naročito velikom migracijom u SAD i druge zapadne zemlje.
Istočno-sirijske crkve u Indiji, većim dijelom ostaju u zajedništvu s Rimskom crkvom. Papa Leon XIII. osniva za Tomine kršćane dva vikarijata, nazvani Siro-Malabarski vikarijati, koji će vremenom opet postati mitropolija. Ponovno je vraćen istočno-sirijski obred, koji se u Indiji naziva siro-malabarski obred. Duga stoljeća latinizacije ostavila su velik trag na liturgiji i običajima indijskih kršćana i pred njima stoji veliki posao vraćanja autentične liturgijske i duhovne tradicije Tominih kršćana.