Jeruzalem, majka svih crkava
Govor o Jeruzalemu mora biti nužno mnogostruk, razvijati se na nekoliko različitih razina, jer se radi o gradu koji je rijetko kada bio samo grad, sa svojim stanovnicima, građevinama i poviješću. Radi se o gradu koji je stoljećima bio i ne prestaje biti simbol, grad između neba i zemlje, nebeski i zemaljski Jeruzalem, za sve tri velike abrahamske religije
Nakon Židovskog ustanka 70. godine I. stoljeća i raspršivanja naroda, Jeruzalem postaje rimski grad pod nazivom Aelia Capitolina. Početkom II. st, dekretom cara Hadrijana, Židovima je bilo zabranjeno boraviti u Jeruzalemu, tako da je do početka IV. stoljeća Jeruzalem bio uglavnom poganski grad, s kršćanskom manjinom. Nekoliko čimbenika je utjecalo da Aelia Capitolina u kasno-rimskom i bizantskom periodu bude uzdignuta na rang mitropolije, a kasnije i centra Jeruzalemskog patrijarhata. Radilo se u prvom redu o ciljanoj politici rimskih careva Konstantina Velikog i Kostanca u IV. st. i Justina I. i Justinijana I. u VI. stoljeću, koji su gradnjom velikih crkava i drugih građevina, uključivši mnoštvo različitih naroda u taj svoj projekt, učinili Jeruzalem središtem kršćanske ekumene.
Ne manje važnim se pokazala nazočnost mnoštva samostana na području Jeruzalema, Judeje i Sinaja, posebno za uspostavljanje Jeruzalemskog patrijarhata, koje se događalo u nekoliko faza. Treći važan element je naravno fenomen hodočašća, koji se nikada u potpunosti nije prekinuo, i koji je oduvijek predstavljao posebnu snagu Jeruzalema.
U kasno-rimskom i bizantskom periodu Jeruzalem nije bio po važnosti sličan drugim kršćanskim centrima kao Aleksandriji, Antiohiji, Konstantinopolu i Rimu, iako je u njemu Isus živio i umro. Ekonomski i politički značaj grada nije ni izdaleka odgovarao njegovom mističnom značenju, kojeg su kroz stoljeća isticali mnogi crkveni pisci, povjesničari i teolozi, predstavnici različitih kultura i jezika.
U administrativnim reformama cara Dioklecijana, na prijelazu iz III. u IV. st., područja Palestine i Arabije bila su podijeljena na tri dijela: Palestina Prima: s sjedištem u Cezareji, obuhvaćala je Jeruzalem, Jerihon i Gazu; Palestina Secunda: pružala se prema sjeveru i zapadu i obuhvaćala Galileju, Samariju i Transjordaniju, sa sjedištem u Scitopolisu (Betsan); Palestina Tertia: imala je sjedište u Petri i pružala se od Mrtvog mora do Akabskog zaljeva. Tri palestinska centra su postala tri crkvena sjedišta budućeg Jeruzalemskog patrijarhata.
Biograf i dvorski teolog Konstantina Velikog, Euzebije Cezarejski, u svom djelu Vita Costantini promovira ne samo ideologiju kršćanskog carstva, nego i uspostavljanje biskupskog sjedišta Aelia Capitolina, koja je 326., godinu nakon sabora u Niceji (325), ponovno službeno preimenovana u Jeruzalem. Iste godine naređeno je svim poganima da napuste Jeruzalem, i on postaje kršćanski grad.
Sabor u Niceji, u VI. kanonu, priznaje Jeruzalemu prednost nad drugim mitropolijskim sjedištima u Palestini, pozivajući se na „drevni običaj“ davanja privilegija crkvenim sjedištima u Rimu, Aleksandriji i Antiohiji zbog njihova gospodarskog, kulturnog i socijalnog položaja, što se može smatrati prvim činom u procesu uzdizanja Jeruzalema na rang patrijarhata, što će biti i odlučeno na saboru u Kalcedonu (451), gdje Jeruzalem zauzima peto mjesto u pentarhiji, poretku patrijarhata (Rim, Konstantinopol, Aleksandrija, Antiohija, Jeruzalem).
Od samih početaka redovničkog pokreta Jeruzalem je bio jedan od važnih centara urbanog monaštva na istoku. Monasi iz cijeloga kršćanskog svijeta često su – po uzoru na Abrahama – prakticirali sličan oblik odricanja od domovine, zvani xeniteía i odlučivali se trajno živjeti kao stranci, stoga su često odabirali Jeruzalem i druga sveta mjesta u Palestini za svoje privremeno boravište. Ne znamo točno gdje su boravili ovi mnogobrojni “putnici i pridošlice”, ali najčešće se spominje brdo Sion, gdje su monasi boravili u neposrednoj blizini dvorane Posljednje večere. Osim Siona, još jedno sigurno mjesto monaškog boravišta je svakako Maslinska gora, koja ubrzo postaja jedno od najvećih monaških centara na istoku.
Počevši od 378. godine, od kako ovdje dolazi rimska matrona Melanija, Maslinska gora postaje i jedno od centara latinskog monaštva. Melanija je ovdje podigla samostan za 50 redovnica i vodila ga uz duhovnu pomoć Rufina iz Akvileje. Nakon dvadeset sedam godina Melanija se vraća u Rim, ali latinsko monaštvo s njome ne umire jer ubrzo u Palestinu dolazi njena unuka, isto tako Melanija (mlađa) i okuplja oko sebe 90 redovnica. U isto vrijeme, u Betlehemu Sv. Jeronim osniva dva samostana, jedan za muškarce, koji sam vodi, drugi za žene koji vodi rimska gospođa Paola.
U šestom stoljeću na Maslinskoj gori su zabilježene 24 crkve, veliki broj samostana koji su pripadali svim kršćanskim nacijama i veliko mnoštvo pojedinačnih isposnika i putujućih monaha.
Ova raskošna monaška kolonija skoro u potpunosti nestaje provalom Perzijanaca u Palestinu, a njena veličina i ugled rapidno se smanjuju islamskom invazijom na Svetu Zemlju.
Druga dva važna monaška centra u Palestini nastala su u Gazi i u Judejskoj pustinji.
Monaški pokret u Gazi, po svjedočenju Sv. Jeronima, širi Sv. Hilarije, rodom iz Gaze, koji se na školovanju u Aleksandriji obraća na kršćanstvo i postaje učenik Sv. Antuna Pustinjaka. Po povratku u Gazu povlači se u osamu, ali ubrzo ga slijedi mnoštvo učenika i posjetitelja. U svoj potrazi za samoćom, i izbjegavajući slavu kojom su ga ljudi okruživali, proputovao je Egipat, Siciliju, Dalmaciju i Cipar, gdje umire 371. godine.
Poslije Hilarijeve smrti u Gazi je cvjetalo nekoliko samostana, među njima posebno onaj pod vodstvom oca Serida, u kojem su živjeli dva isposnika: Barsanufije i Ivan, poznati duhovni oci mnoštva monaha i civila. Njihova Pisma još su i danas za mnoge uporišna točka njihova redovničkog života. Najpoznatiji učenik ove dvojice isposnika je svakako aba Dorotej. U svoje vrijeme i sam je postao vrlo ugledni duhovni otac, od kojeg su nam sačuvane Duhovne pouke, koje svjedoče izvanrednu sposobnost sinteze različitih duhovnih škola i veliku duhovnu zrelost njihovog autora.
Drugi važan centar monaškog života jest svakako Judejska pustinja, u kojoj je monaški život proširio monah Kariton, koji osniva vrlo poznati samostan Faran, u kojem je u VI. stoljeću obitavao Ivan Moskos, autor čuvene Livade duhovne, jednog od klasika monaške literature.
U Judejskoj pustinji nastanio se i Sv. Eutimije, porijeklom iz Armenije i njegov sudrug u monaškom podvigu Teoksit. Eutimijev učenik Sv. Saba osniva kasnije čuvenu lavru (monaško naselje) koje će po njemu biti nazvana, i pod tim imenom postoji još i sada ( Mar Saba). Ona će u VII. i VIII. stoljeću postati jedan od najvažnijih duhovnih centara istočnog kršćanstva, zaslužna naročito za razvoj bizantske liturgije i teologije. U njoj su živjeli veliki sveci i zaslužni teolozi kao Sv. Ivan Damaščanski.
U posebnoj vezi sa palestinskim monaštvom bilo je oduvijek Sinajsko monaštvo. Iako u Egiptu, Sinaj je oduvijek bio više povezan sa Palestinom nego sa Egiptom (već i zbog same međusobne blizine ). Ta povezanost sa palestinskim monaštvom bila je ključna što je sinajsko monaštvo pristalo uz Kalcedonski sabor, za razliku od velike većine egipatskog monaštva koje je postalo monofizitsko.
Na Sinaju su od samih početaka redovničkog pokreta živjeli eremiti, ali zbog čestog uznemiravanja lokalnih beduina car Justinijan je u VI. stoljeću podigao samostan i oko njega visoki zid. Samostan je trajno čuvala i jedna vojnička postrojba. Samostan je podignut na mjestu gdje se po predaji nalazio gorući grm , a posvećen je Sv. Katarini Aleksandrijskoj.
Najpoznatiji duhovni otac Sinajskog samostana jest svakako Sv. Ivan Klimakos (Ljestvičnik, od grčkog klimaks-ljestve), iguman samostana u VII. stoljeću. Klimakos je napisao Rajske ljestve, knjiga koja je po mnogim stručnjacima, od samoga početka, bila i ostala najbolja sinteza monaške duhovnosti uopće. I za suvremeno istočno monaštvo svih usmjerenja Klimakos je glavni duhovni autoritet.
Sinajska duhovna škola jedna je od najvažnijih na istoku, koja je svoj utjecaj proširila po cijelom kršćanskom svijetu.
Važno je reći da su najbolji predstavnici monaštva u Jeruzalemu od IV. do VI. st. dolazili iz raznih zemalja širom kršćanskog svijeta, od Rima do Gruzije. Oni su donosili sa sobom svoja iskustva, različitih asketskih škola i tradicija.
Sve do naših dana, nazočnost mnogih crkava i kršćanskih tradicija ostala je važna karakteristika Jeruzalema. Danas je Jeruzalem sjedište tri patrijarhata: grčko-pravoslavnog, latinskog i armenskog. Uz Latinski patrijarhat, Katolička crkva je danas u Jeruzalemu nazočna uglavnom preko Franjevačke kustodije Svete Zemlje. Svoje biskupe u gradu imaju i Koptska crkva, Etiopska i Siro-jakobitska.
Od nacionalnih crkava, uz grčko-pravoslavnu, armenska je možda najupečatljivija, jer danas ima i svoju četvrt u Jeruzalemu, sa samostanom Sv. Jakova i sjedištem Armenskog jeruzalemskog patrijarhata. Od samog početka organiziranja samostana u Palestini, Armeni su bili zastupljeni u velikom broju. U samostanu Mar Saba Armeni su imali liturgiju na svom jeziku i bili su drugi po brojnosti. Nema sigurnih podataka od kada datira armenska zajednica u Jeruzalemu, arheološka istraživanja potvrđuju da prvi nukleus kompleksa Sv. Jakova seže u VI. st.
Još jedna nacija sa Kavkaza bila je nekada posebno brojna u Palestini i Jeruzalemu: Gruzijci. Među hodočasnicima u Jeruzalem i druga sveta mjesta, veliki broj su zauzimali Gruzijci, koji su u gradu imali i svoj samostan Sv. Križa (danas je to franjevački samostan i sjedište teološkog fakulteta) podignut između 1030. i 1050.
Svi ovi narodi doprinijeli su da se jeruzalemska liturgijska tradicija proširi po cijelom kršćanskom svijetu i u mnogočemu obilježi druge kršćanske tradicije, tako da nije pretjerano reći kako je i zbog toga Jeruzalem „majka svih Crkava“, osim što je njihovo povijesno i prirodno izvorište.
Marinko Pejić, Prometej.ba
.