Već od VII. stoljeća papama su se konstantno obraćali za pomoć u obrani talijanskih područja od sve veće muslimanske prijetnje. U IX. st. ta opasnost je bila pod samim zidinama Rima. Rat za obranu Zapada postaje rat za obranu kršćanstva. Razorenje bazilike Svetog groba 1009, po naređenju halifa Hakima, dodatno je uznemirilo kršćanski svijet i utvrdilo u potrebi vojnog interveniranja u Svetoj Zemlji. Ovome treba pribrojati i stalno traženje pomoći od strane bizantskih careva upućene papi. Iako su crkve Istoka i Zapada već bile razdvojene, u svijesti kršćana ostala je živa ideja o jedinstvenom kršćanskom svijetu.

Ideja o oslobađanju kršćana u Svetoj Zemlji, iako u osnovi legitimna, vrlo brzo je donijela čitav niz neželjenih posljedica. Već 1204., duh križarske vojne se do te mjere korumpirao i izmješao sa pohlepom, da se nepovratno promijenila prvotna nakana.

Ipak, Križarski rat nije bio rat protiv islama kao vjere, nego rat protiv muslimanske dominacije nad zemljom za koju su kršćani mislili da imaju više prava od muslimana.

Predmet našeg zanimanja ovdje je prvenstveno latinska crkvena nazočnost na području Svete Zemlje i odnosi s istočnim Crkvama i muslimanima.

U seriji tekstova 'Kršćani u zemljama islama' bosanski franjevac dr. fra Marinko Pejić upoznaje nas s poviješću i stanjem kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u većinski islamskim društvima. Ovo je do sada 29. tekst

Jedna od prvih distinkcija koje se pravi kada se govori o povijesti kršćanstva jest ona koja razlikuje kršćanstvo kao religiju i kršćanstvo kao određenu kulturu, jednu od povijesnih realizacija, u određenom vremenu i na određenom teritoriju. Usko povezano s ovom drugom distinkcijom jest i formiranje mnoštva različitih obreda po kojima se slave kršćanska otajstva, koji su se razvili pod utjecajem različitih kulturnih elemenata prisutnih u pojedinim kulturama.

Prva kršćanska liturgija, nastala u Jeruzalemu, proširila se po svijetu i razvila u različitim oblicima i jezicima, ostajući ipak vjerna prvotnim, temeljnim sadržajima, izrečenim na različite načine, koji su se održali sve do danas.

Među prosječnim zapadnim kršćanima, dugo vremena vladalo je uvjerenje da je latinski obred jedini način slavljenja kršćanskih otajstava, i da ga trebaju slijediti i Crkve koje nemaju u rimskom biskupu svoj princip jedinstva. U zapadnom srednjovjekovlju, izuzev malo stručnjaka, vjerovalo se da je latinski oblik kršćanstva jedini postojeći. Ideja kršćanstva koja je bila raširena u ambijentu koji prihvaća poziv na križarski rat, izjednačavala je sve sa zapadnim kršćanstvom, i za njih je bilo neprihvatljivo da postoje Crkve koje ne slijede disciplinu i običaje Rimske crkve.

Skoro potpuno nepoznavanje kršćanskog Istoka u redovima križarske vojske doprinio je čitavom nizu pogrešaka koje su napravljene u vrijeme latinskog upravljanja Svetom Zemljom, i do temeljnog skretanja s prvotnog cilja pokretanja vojnog pohoda u svrhu zaštite hodočasnika i oslobađanja Crkve Isusova groba.

Vremenom su križari stekli bolji uvid u stvarno stanje Svete Zemlje, u bogatstvo i raznolikost istočnih crkvenih tradicija, ali bilo je kasno. Uz prvotni razlog križarskog pohoda, nametnuli su se i drugi elementi, kao osvajanje novih teritorija. Budući da je u njihovoj svijesti papinstvo bilo centar svakog mogućeg kršćanstva, tko ga nije priznavao zakletvom i poslušnošću, gubio je pravnu jurisdikciju, što znači i pravo na crkve i posjede, koji su automatski prelazili na latinske prelate koji su to papinstvo priznavali.

Križari su osvojili Jeruzalem 15. VII. 1099. U gradu je stolovao Jeruzalemski patrijarh, koji je kao i sav viši kler bio grčkog porijekla, dok je velika većina vjernika bila arapskog ili sirijskog jezika. Osvojivši Jeruzelem, za križare se odmah postavlja čitav niz pravnih problema koje su trebali riješiti, budući da su smatrali da svaki osvojeni teritorij mora biti pod vodstvom civilne a samim tim i crkvene vlasti.

Za civilnog vladara postavljen je Gotfrid Buglione, koji je za sebe ipak izabrao samo naslov „Advocatus Sancti Sepulchri“, a odbio se zvati kralj. Grčki patrijarh se bio povukao na Cipar, tijekom zauzimanja grada već je bio umro, tako da je patrijaršijska stolica u to vrijeme bila ispražnjena. Situacija se dodatno zakomplicirala, jer jedini koji je imao ovlast potvrditi novog patrijarha bio je papinski legat u Antiohiji, koji je isto tako tih dana preminuo.

U takvoj situaciji nije se imalo „sluha“ za kanonske propise, stabilnost osvojenog teritorija bila je važnija. Privremeno je izabran latinski patrijarh, s nakanom da se izbor ponovi čim bude bilo moguće izabrati kandidata koji bi bio „Deo et populo acceptabilis“ („Bogu i narodu prihvatljiv“). Nije, međutim, bilo odmah jasno je li latinski patrijarh u Jeruzalemu bio vrhovni duhovni autoritet samo za križarsku vojsku ili je to značilo da je on i crkveni poglavar za vjernike drugih obreda. Bila je to za križare apsolutna novost na koju nisu imali osgovor, zato su ga čekali od pape. Nije se ovdje radilo o latiniziranju istočnih obreda, nego jednostavno o proširenju latinske crkvene prakse sve do Jeruzalema.

U studenom, 1099. godine u Jeruzalem dolazi papinski legat Daimbert, nadbiskup iz Pize, koji se odmah dao proglasiti za patrijarha. U isto vrijeme bili su mu predani svi posjedi koje je do tada koristio grčki patrijarhat, što je u očima križara bilo potpuno prihvatljivo, jer su to vidjeli kao kontinuitet uobičajenog poretka.

Émile Signol, Prise de Jérusalem par les Croisés, 15 Juillet 1099 (1847)

Nazočnost latinskog klera posebno se uočavala u bazilici Svetog groba, u Jeruzalemu, i u bazilici Kristova rođenja u Betlehemu, dok je u drugim gradovima i mjestima djelovao uglavnom grčki i sirijski kler. Kroničari iz toga vremena svjedoče o velikom žaru s kojima su križari pristupili obnovi starih i izgradnji novih crkava u mjestima koja su čuvala uspomenu na život i smrt Isusa Krista. Latinski i grčki kler zajedno je organizirao kult na tim mjestima, uz veliko sudjelovanje naroda svih obreda.

Osim Jeruzalema, i drugim biskupijama na području Palestine imenovani su latinski biskupi, koji su zamijenili grčke. U lokalnim župama situacija je bila drugačija. Budući da je govorni jezik tih kršćana bio arapski ili sirijski, rijetki od latinskih svećenika su govorili grčki, a sirijski nije nitko govorio, u župama su ostali dotadašnji svećenici, koji su služili po bizanstkom ili sirijskom obredu.

Nema podataka da je Bizant pokušao u tom periodu imenovati vlastitog patrijarha u Jeruzalemu. Tijekom vladavine Baldovina I (1100-1118), križari su dopustili grčko-pravoslavnim vjernicima da sebi izaberu episkopa u Jeruzalemu, koji je ustoličen kao pomoćni episkop latinskom patrijarhu Jeruzalema. U tom periodu odnosi između križara i pravoslavnih vjernika u Jeruzalemskom kraljevstvu bili su dobri, između ostalog i zato jer je pomoćni episkop bio Sirijac, kao i većina pravoslavnih vjernika u Jeruzalemu.

Iako su križari nastojali imenovati biskupe na osvojenom području Palestine i Sirije, nisu se trudili organizirati župe. Na ovom području latinski kršćani su ipak bili u manjini, smatra se da je njihov broj 1180. bio oko 140.000, što je činilo otprilike jednu petinu stanovništva Jeruzalemskog kraljevstva. Među njima je bilo oko 30.000 boraca, a njihov se broj popeo na oko 70.000. u momentu prelaska u Aziju. Mnogi od njih nisu ni stigli do Jeruzalema, jer su putem poumirali od bolesti ili su dezertirali. U Palestini i Siriji, oni su uglavnom stanovali po gradovima. Na selima su uglavnom živjeli domaći kršćani, sirijsci-jakobiti i Armeni. Križari nisu dirali u njihove crkve, niti su pokušavali latinizirati njihove liturgije, zato je bilo potrebno organizirati latinske crkve po gradovima za franačko (latinsko) stanovništvo. U pojedinim važnijim crkvama, kao u bazilici Svetog groba, služilo se na dva obreda, bizantskom i rimskom. Broj latinskih župa ostao je uvijek malobrojan, iako su križari imali snažnu strukturu; po rimskom obredu služilo se uglavnom po dvorskim kapelama i samostanskim crkvama.

Koje su bile posljedice latinskog osvajanja Svete zemlje po lokalne istočne Crkve, teško je sa sigurnošću reći. S velikom vjerojatnoćom, ono je otvorilo vrata onome što se kasnije dogodilo pri latinskom osvajanju Konstantinopola. Nema sumnje da je križarsko upadanje na kanonsko područje istočnih crkava još više opteretilo ionako osjetljive odnose među različitim kršćanskim konfesijama.

Nakon propasti Jeruzalemskog križarskog carstva, pojavljuje se jedna nova, drugačija, nazočnost latinskog kršćanstva na području Jeruzalema i Svete zemlje: Red Manje braće, ili franjevci.

Franjevačka nazočnost u Svetoj Zemlji datira još od 1217, ali tek od XIV. st. franjevci postaju glavni čuvari svetih mjesta, praktično jedini kad se radi o katoličkom kleru, već šest stoljeća, od mirnog oslobađanja svetih mjesta. Sam Franjo Asiški, u punom tijeku V. križarskog rata, 1219. godine, boravio je u Damjeti (Egipat) i tamo pokušavao odgovoriti vojsku od ratovanja. U Damjeti se događa i čuveni susret Franje sa sultanom Kamelom el-Malikom.

Dok papa Inocent III. nastoji na svaki način potaknuti kršćane, da u ime Kristovo pokrenu još jednu, petu, križarsku vojnu, u spisima Franje Asiškog nema ni traga ovom papinom nastojanju. Nema ni traga dekretu IV. Lateranskog koncila o križarskoj vojni, niti pismima pape Honorija III. koja obnavljaju apel Inocenta III. Franjo zauzima stav koji je u otvorenoj suprotnosti sa velikom većinom njegovih suvremenika. Društveni pritisak na njega i njegovu braću morao je biti velik. Mali odjek toga možda se može osjetiti u razgovoru Franje sa jednim subratom koji ga prati u križarski tabor u Damjeti:

Gospodin mi je objavio da ako danas dođe do bitke, biće loše po kršćane. Ali ako ovo kažem smatrat će me ludim; ako budem šutio, grist će me savjest. Što misliš što mi je činiti?

Oče - odgovori pratitelj -, ne predaji toliko važnosti mišljenju drugih; uostalom ne bi bilo danas prvi put da te smatraju ludim. Olakšaj svoju savjest i boj se više Boga nego ljudi (2Cel 30).

Franjo je odlučio govoriti, ali njegova odluka nije bila ispravno vrednovana.

Upravo ta odluka temelj je franjevačkog prisustva u Svetoj Zemlji, odluka koja ga dovodi u koliziju sa službenom crkvenom praksom po pitanju križarskih vojni i odnosa prema muslimanima i drugačijim vjerovanjima uopće. Iako je ovakva Franjina pozicija, kako smo rekli, plod njegovog temeljnog teološkog uvida, ona se dodatno učvršćuje i jasnije formulira nakon njegovog boravka u Egiptu, nakon konkretnog susreta s muslimanima.

Franjo nije nikakav zaluđeni sanjar, niti ideolog, ne očekuje da će se svijet promijeniti u jedan dan, obraćajući se evanđeoskim idealima. Ali bio je svjestan da netko ipak mora početi. Franjo i njegova braća odlučuju krenuti u svijet naviještajući radosnu vijest malenosti i bratstva. Žele boraviti među ljudima i živjeti evanđelje sa pozicija nemoći, malenosti, ne sa pozicija vlasti i moći. Na ovaj način Franjo i prva braća razvijaju oblike društvenih odnosa koji su bili u očitoj suprotnosti s dominantnim društvenim odnosima svoga vremena.

Franjo je bio toliko uvjeren u vrijednost svoga oblika života da se ne zaustavlja ni pred Saracenima (muslimanima), za njega nema neprijatelja, nema drugorazrednih ljudi, svima želi ponuditi svoj mir i svoj bratski način života.

Franjini biografi, nažalost, ne uočavaju dovoljno ovu Franjinu nakanu, tumače njegov odlazak u Egipat kao želju za mučeništvom (Toma Čelanski, Bonaventura). Kroničari izvan zajednice, kao Jakov iz Vitrya, tumače to kao Franjinu želju da obrati sultana na kršćanstvo, ne više oružjem nego riječima.

Franjo se uvjerio da rasprave i svađe nisu dobar pristup ako se želi ostvariti kontakt s drugima. Njegov savjet braći da izbjegavaju prepirke nije ipak tek pitanje strategije, nego prije pitanje principa. Bog je po Franjinom najintimnijem iskustvu poniznost, i on želi da njegova braća nasljeduju tu Božju poniznost u svom životu. Zato fratri ne trebaju imati nikakvu vlast nad drugima, ne hvaliti se pred drugima niti se smatrati vrednijim od drugih. Svađe i diskusije ne priliče ovakvom stilu života, jer nastaju uglavnom iz osjećaja superiornosti nad drugima.

Tijekom svog boravka na Istoku, Franjo stječe još jedno važno iskustvo. Postaje svjestan da poruka evanđelja i istina o Bogu ne mogu doći do izražaja u ambijentu svađe, nasilja i moći. Istina koja se „zaogrće“ moću i superiornošću, nije više ista, postaje neprepoznatljiva, sve do laži.

Što je Franjo Asiški rekao sultanu? Izvori kažu da se među dvojicom ljudi razvila interesantna rasprava, puna međusobnog uvažavanja. U toj raspravi je sudjelovao i vjerojatno na nju mnogo utjecao, sultanov duhovni savjetnik, mistik, Fakhr ad-Din Muhamed ibn Ibrahim Farisi. Na njegovoj nadgrobnoj ploči, na groblju Arafa u Kairu, spominje se ta rasprava i susret poznatog fratra sa sultanom.

U svakom slučaju, taj susret otvorio je vrata jednoj drugačijoj nazočnosti latinskog kršćanstva na svetim mjestima, koja traje do naših dana.

Franjevačka Kustodija Svete Zemlje danas se u ime Katoličke crkve brine za većinu svetih mjesta u Izraelu i Palestini. Zajedno sa Grčko-pravoslavnom crkvom Jeruzalemskog patrijarhata i Armenskog crkvom, suvlasnici su Bazilike Svetog groba u Jeruzalemu i Crkve rođenja Kristova u Betlehemu, gdje kušaju ostati vjerni nakanama svoga utemeljitelja i biti manja braća svim ljudima.

(Marinko Pejić, Prometej.ba)