Nakon zlatnog doba arapske kulture, u kojem su presudnu ulogu odigrali sirijski kršćani, dolazi do postupne dekadencije kulturne produkcije arapskih kršćana. Taj pad uzrokovan je dobrim dijelom rapidnim smanjenjem broja kršćana u arapskim društvima i, shodno tome, do smanjenog utjecaja na ta društva. Takvo stanje kulturne letargije traje sve do kraja XVII. st., kada počinje ponovno buđenje, zahvaljujući istim razlozima koji su uzrokovali kulturni uspon u vrijeme abasidske dinastije, a to je susret dviju kultura i civilizacija: zapadne i istočne. U oba slučaja kršćani su ti preko kojih se događa taj susret. U periodu od VIII. do IX st. za arapski svijet zapad je bio Bizant, dok u XVII. st. zapad je Evropa, naročito Italija, a kasnije i Francuska.

Maroniti u zapadnim školama

Prilika za susret ova dva svijeta, potkraj XVII. st. pružila se u prvom redu otvaranjem Maronitskog koledža (Maroniti su sirijski kršćani, katolici, iz brdskih krajeva Libanona) 1584. u Rimu, što treba razumjeti u kontekstu „katoličke reforme“, tijekom koje se otvaraju teološka učilišta na kojima će se pripremati svećenici koji će moći odgovoriti izazovima protestantske reforme. U tu svrhu u Rim se dovode mladići iz planinskih krajeva Sirije i Libanona, gdje osim teologije uče i sve znanstvene discipline (u Rimu je u punom tijeku renesansa). Tu su naučili i jezike, naročito latinski i talijanski, a usavršavali su i svoje poznavanje klasičnoga sirijskog i klasičnoga arapskog. U povratku u Siriju i Libanon trudili su se prenijeti svojim sugrađanima znanja koja su stekli. Dali su novi impuls monaškom životu u svojim zajednicama, koje moderniziraju i organiziraju po uzoru na zapadno redovništvo. Ovi samostani postat će centri duhovnog i kulturnog djelovanja na čitavom kršćanskom istoku. Na intelektualnom planu prešli su ponovno proces koji su prije njih učinili bagdadski kršćani u IX. st., prvo su preveli, potom komentirali i na koncu i sami počeli pisati djela nadahnuta znanjem koje su primili na Zapadu. Ovaj proces trajao je oko stoljeće i pol tijekom kojeg su Maroniti otvorili prve škole zapadnog tipa u kojima se više nije zadovoljavalo skromnim poučavanjem nešto malo sirijskog, polazeći od Evanđelja i psalama, nego se poučavala i povijest, zemljopis, matematika, fizika, gramatika, klasični i moderni jezici, logika i filozofija. Organiziraju i prve tipografije s arapskim pismom. Prva takva tipografija otvorena je u Melkitskom samostanu Deir Johanna al-Sabih, koja tiska i prvu knjigu na arapskom jeziku: mali časoslov za potrebe Melkitske crkve (Antiohijska grkokatolička crkva). Maronitski biskup iz Halepa, Germanos Farhat, stvara novu arapsku gramatiku, baziranu na Evanđelju, kao što je već postojala određena gramatika bazirana na Kur'anu. Okuplja oko sebe grupu obrazovanih kršćana iz svih Crkava i oni će biti nosioci autentičnog kulturnog preporoda u arapskom svijetu (Nahda). Neki od njih preseljavaju se iz Halepa (Sirija) u Libanon gdje počinju širiti svoj utjecaj. Kontakt sa Zapadom, s prvotno teološkog područja, širi se sada na sva područja znanja i ljudskog djelovanja.

Eksplozija života i slobode

Posebne političke prilike u Egiptu, točnije Napoleonova vladavina u periodu između 1798. i 1801., dovela je do širenja ovog pokreta diljem arapskog svijeta. Francuska okupacija, ali i znanstvena ekipa koja ju je pratila, duboko je impresionirala Egipćane. Muhamed Ali, koji preuzima vlast nakon toga, želi izgraditi moderni Egipat po uzoru na zapadne zemlje. Šalje svoje najbolje ljude na školovanje u Francusku, otvara specijalizirane škole koje će kasnije postati sveučilišta, ukratko, provodi sveobuhvatnu politiku otvorenosti i moderniziranja Egipta po uzoru na zapadnoevropske zemlje.

Privučeni takvom klimom otvorenosti i slobode, mnogi kršćani iz Sirije i Libanona sele u Egipat. Čini se da se povijest ponavlja, kao tisuću godina prije u Bagdadu. I ovdje u Egiptu ponovno se susreću, s jedne strane muslimanska država, odlučna u otvaranju modernom svijetu, i s druge strane kršćani, otvoreni tom svijetu zbog svoje povezanosti sa Zapadom. Susret ovih dviju strana omogućio je izvanredan kulturni procvat u arapskom svijetu, poznat pod imenom Nahda, čiji se značaj protegnuo sve do polovice XX. stoljeća. Procvat se osjetio na svim poljima: ekonomskom, političkom, znanstvenom, filozofskom i umjetničkom. Sve moderne ideje s početka XX. stoljeća, preko novina i časopisa koje kršćani osnivaju, prodiru u arapske gradove kao Kairo, Aleksandrija i Bejrut. Kršćani stvaraju nove oblike umjetničkog izraza kao što su teatar, povijesni roman i slikarstvo. Prve povijesti arapske književnosti napisali su arapski kršćani. Prve opozicione stranke (uključujući i komunističku partiju) u Egiptu osnivaju kršćani i židovi. Kršćanin, Michel Aflaq osniva laičku stranku Ba't, koja će postati vodeća u Iraku i Siriji.

Bila je to istinska eksplozija života i slobode koja se izražavala svim mogućim sredstvima.

Islamska reakcija

Hassan al Banna (1906-1959) osniva „Muslimansko bratstvo“, s ciljem zaštite muslimanskog svijeta od zapadnog utjecaja. Njegov komentar Kur'ana (Fi Zilal al Kur'an) praktično neka vrsta političkog programa, vrlo je agresivnog tipa. Poslije njega 'Muslimanska braća' zauzela su još radikalniji stav koji je doveo do pokretanja mnoštva islamskih terorističkih grupacija, koje su imale tim veći legitimitet jer su se borile protiv režima u arapskim zemljama koji su se proglašavali laičkim.

Novi nacionalni režimi u arapskim državama pobuđivali su veliku nadu među kršćanima. Živjelo se u liberalnim društvima u svakom smislu: političkom, ekonomskom, kulturnom, čak i duhovnom smislu. To je vrijeme kada se u islamskom svijetu javljaju prva kritička promišljanja političkog islama (šeik Abd al Razik). U isto vrijeme drugi učenjaci su pokušali aplicirati na Kur'anski tekst teoriju o književnim vrstama, kako je to već uspješno primijenjeno na biblijski tekst. Svi ovi pravci mišljenja bili su odbačeni od strane službenog islama, koji svoj izraz nalazi u mišljenju egipatskog učilišta Al -Azhar.

Foto: www.aucegypt.edu

Sva ta događanja pobudila su velike nade među intelektualcima. Velika utopija sastojala se u mišljenju da povijest ne može krenuti „unazad“, da smjer povijesti u smislu otvaranja prema svijetu i modernim stečevinama, ne može biti promijenjen.

Otrježnjenje nastupa sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Arapska društva ponovno su preplavljena islamističkim strujanjima koja jačaju iz dana u dan. Brojni muslimanski intelektualci koji su se činili otvoreni za liberalniji pogled na svijet, postali su manje ili više islamisti. Ova tendencija nije nova u islamskom svijetu, ona je oduvijek bila prisutna. Na momente se manje uočava, da bi onda ponovno eksplodirala u svoj svojoj snazi. Egipatski islamolog Samir Halil Samir smatra kako ovakva tendencija neće nikada nestati jer je dio tradicionalnog islamskog viđenja stvarnosti. Ono uključuje shvaćanje religije kao globalniog, sveobuhvatnog pogleda na svijet koji se tiče svakog pojedinog aspekta života, kako za pojedinca tako i za čitava društva. U ovakvoj viziji života i društva za kršćane ostaje vrlo malo mjesta.

Gdje tražiti izlaz iz ovakve situacije?

Jedino moguće rješenje za budućnost, kome se nadaju mnogi muslimani i koje priželjkuje većina kršćana, jest nada u stvaranje odgovarajućeg arapsko-muslimanskog sustava koji bi bio dovoljno liberalan da poštuje pluralizam u modernom smislu riječi, utemeljen na pravu svih građana, pa tako i kršćana. Povijest će pokazati u kojoj će mjeri to biti moguće ili će biti još jedna u nizu iluzija.

To je izazov koji suvremeni svijet postavlja pred arapsko društvo u kojem kršćani mogu imati važnu ulogu. To se može dogoditi samo u suradnji s najotvorenijim segmentima muslimanskog svijeta, poštujući ono što je najdublje i najautentičnije u objema religijskim tradicijama.

U seriji tekstova 'Kršćani u zemljama islama' bosanski franjevac dr. fra Marinko Pejić upoznaje nas sa poviješću i stanjem kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u zemljama islama.