Stvaranje države Izrael Palestinci nazivaju „Nakhba“ (katastrofa), bilo da su muslimani ili pripadaju kršćanskoj manjini (trenutno oko 2% stanovništva, u Izraelu, kao i na području palestinske autonomije). Oni koji su uspjeli ostati u svojim selima ili gradovima, nastoje se naviknuti na izraelsku okupaciju. Većina je ipak upoznala neku vrstu izgnanstva sa svoje zemlje i završila u raznim vrstama izbjegličkih kampova. Među njima je i velik broj Palestinaca-kršćana, čiji se glas rijetko čuje u svijetu.

Iseljavanje palestinskih kršćana ne počinje stvaranjem države Izrael, nego potkraj XIX. st., u Palestini pod otomanskom vlašću. Podređeni položaj koji su kršćani podnosili često je urodio napuštanjem domovine. Iz kršćanskog sela Beit Jala, blizu Betlehema, koji broji oko 15.000 stanovnika, samo u Južnoj Americi danas živi oko 70.000 ljudi.

Katastrofa, do tada neviđenih razmjera, ipak počinje 1949, s masakrima koje su počinili pripadnici ekstremnih cionističkih grupa, gdje su samo u selu Deir Yasin u blizini Jeruzalema, ubili 347 ljudi, među njima žene i djecu. Više od pedeset tisuća prognanih Palestinaca iz svojih domova bili su kršćani. Mnogi su bili porijeklom iz zapadnog dijela Jeruzalema, gdje je Izrael planirao osnovati svoju prijestolnicu. Drugi su potjecali iz Haife, Lyde, ili nekih od galilejskih gradova. Jedan dio prognanih kršćana uspio se skrasiti negdje na Zapadu, i onda, s putovnicama zapadnih zemalja posjetiti vlastite kuće u domovini, u kojima sada živi netko drugi; velika većina nikada nije ni imala takvu priliku. Veliki broj Palestinaca-kršćana završio je u izbjegličkim logorima u Libanonu.

Jedno od najvećih takvih naselja zove se Dbayeh, i smješteno je na istočnoj periferiji Bejruta. U njemu je smješteno 4500 izbjeglica, svi su kršćani, uglavnom grko-katolici, melkiti. Izbjegličko naselje Dbayeh jedno je od 12 takvih naselja za Palestince u Libanonu. Ono što je trebalo biti privremeni smještaj pretvorilo se u trajni boravak. Naselja nisu priključena ni na jedan vodovod, niti su povezana s libanonskom energetskom mrežom. Palestinci nisu uključeni u socijalni i zdravstveni sustav države. Zabranjeno im je obavljati 72 zanimanja, kao i pravo na kupovinu zemlje ili nekretnina.

U seriji tekstova 'Kršćani u zemljama islama' bosanski franjevac dr. fra Marinko Pejić piše o povijesti i stanju kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u većinski islamskim društvima. Ovo je do sada 30. tekst

Među izbjegličkim naseljima kršćanska su najsiromašnija, jer Palestincima-muslimanima povremeno pomažu islamske zemlje, dok kršćani na takvu pomoć uglavnom ne mogu računati. Oni se osjećaju dvostruko nepoželjni: Izraelci ih ne prihvaćaju jer su Palestici, a Palestinci–muslimani, jer su kršćani, znači izdajnici i ne baš „pravi“ Palestinci. Libanonci su isto tako prema njima sumnjičavi jer kao Palestinci predstavljaju opasnost da destabiliziraju libanonsku državu.

Palestinski kršćani su od početka organiziranog otpora protiv izraelske okupacije sudjelovali zajedno s muslimanima.

U Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji (engleski: Palestine Liberation Organization, PLO) bilo je nekoliko istaknutih kršćana. George Habache, grčko-pravoslavni Palestinac, poznat kao „doktor siromaha“, sin trgovca iz Lyde, bio je jedan od vodećih organizatora PLO-a. „Kada vidiš tisuće ljudi u bijegu, izluđenih od straha i terora, ne možeš biti ništa drugo nego revolucionar“, izjavio je nekoliko godina kasnije doktor Habache. Kršćanin i marksist je bio i Najef Havatmeh, osnivač „Demokratskog fronta za oslobođenje Palestine“.

Vremenom su kršćani bili sve manje zastupljeni u vrhu vojno-političkog pokreta Fatah, kojeg je osnovao Yaser Arafat. Ipak, u vrhu PLO-a se trudilo da ova organizacija koja je ujedinjavala razne palestinske pokrete ostane konfesionalno neutralna, zahvaljujući posebno Yaseru Arafatu, koji je cijenio svoje suborce kršćane, između ostalog i zato jer su bili uglavnom visoko obrazovani, i često su zastupali Palestinu u svijetu. Arafat je bio i oženjen kršćankom, Suhom, kćerkom Raymonde Tawil, jedne od heroina palestinskog pokreta otpora.

Među aktivnim sudionicima otpora bio je latinski svećenik Ibrahim Ayad, koga su izraelske vlasti progonile i sumnjičile, zbog njegova prijateljstva sa Arafatom. Neko vrijeme je boravio u Južnoj Americi i tamo se upoznao sa Teologijom oslobođenja. Palestinsku borbu za oslobođenje smatrao je u potpunosti legitimnom, iako se sam nikada nije latio oružja, ostajući uvijek u domenu svoga poziva. To se možda ne može u potpunosti tvrditi za jednog drugog svećenika, grko-katoličkog arhimandrita Hilariona, koga su izraelske tajne službe uhitile u činu skupljanja oružja za palestinske borce.

Kršćani koji nisu prognani iz svojih domova i sada žive pod izraelskom vlašću nominalno su uključeni u državni sustav, što bi bar u teoriji podrazumijevalo jednak status s drugim građanima, ali u praksi to naravno ne funkcionira tako. Iako je izraelsko društvo po uređenju demokracija i u tom pogledu puno ispred bilo kojeg arapskog društva (osim možda Libanona), palestinski kršćani se nisu mnogo okoristili tom demokracijom, naročito kada se radi o sudjelovanju u vlasti.

Preko svojih tajnih službi, Izrael aktivno nastoji okrenuti Palestince muslimane protiv svojih sugrađana kršćana, da oslabi njihovo jedinstvo. Jedan takav poznati slučaj ticao se izgradnje džamije tik uz baziliku Navještenja u Nazaretu.

Nazaret je područje sa još brojnim arapskim stanovništvom, nekada većinski kršćanskim. Grad u kojem je Isus proveo djetinjstvo, krajem XX. st. 60% su činili muslimani.

Na zemlji uz samu baziliku, koja je u to vrijeme bila zapuštena i pripadala je gradu, trebala se graditi prilazna rampa, međutim neki muslimanski fundamentalisti tvrdili su da je tu pokopan jedan Saladinov nećak, Šihabed din, koji je poginuo nedaleko od bazilike boreći se sa križarima. Oni su odlučili na tom mjestu sagraditi džamiju. Džamija je trebala biti tako velika, da u potpunosti zakrije baziliku Navještenja. Postavili su šatore i improvizirali molitveno mjesto sa tako moćnim zvučnicima da se u bazilici jedva mogao čuti glas svećenika. Tijekom dana u toj improviziranoj džamiji konstantno su se održavali protestni skupovi, koji su za Božić 1998. i oko Uskrsa 1999. prerasli u ulične sukobe, u kojima je ranjeno četrdesetak ljudi.

Sukob oko džamije je postao prvoklasni politički slučaj. Tadašnji premijer Benjamin Netanyahu koristio je svaku priliku da bude re-izabran. Izraelski agenti su se marno trudili oko islamskih ekstremista potičući ih da nastave s protestima. Sud je ipak odbacio njihove zahtjeve i zemlju proglasio državnim vlasništvom. Vlada ipak nije htjela u potpunosti izgubiti muslimanske glasove, pa je odobrila izgradnju džamije, ali samo na jednoj trećini terena, i to nakon Jubileja 2000.

Politika „zavadi pa vladaj“ već se pokazala uspješnom u drugim slučajevima, kao na okupiranim teritorijima gdje je Izrael podržavao islamistički Hamas protiv Arafatovog Fataha. Situacija je prijetila da „zatruje“ muslimansko-kršćanske odnose i u drugim mjestima Palestine i Izraela.

Tri kršćanska patrijarhata, Grčko-pravoslavni, Armenski i Latinski, i Franjevačka kustodija Svete zemlje, odlučili su u znak protesta zatvoriti sva Sveta mjesta 22. i 23. studenog 1999. Izraelska vlada, na kraju, ipak nije dala konačno dopuštenje za izgradnju džamije u blizini bazilike Navještenja.

Sjeme sukoba ipak je posijano. S jačanjem utjecaja Hamasa na palestinskom području, položaj kršćana se pogoršava. Fundamentalisti su pokušali zabraniti prodaju alkohola u većinski kršćanskim gradovima, kako se već dogodilo u Gazi. Zapaljena je trgovina pićima u Nablusu. Bilo je posvuda sitnih incidenata. Kršćansko stanovništvo nije se osjećalo sigurno, naročito žene i djevojke, koje su često na ulicama doživljavale neugodnosti, jer budući da se ne pokrivaju sigurno su „lakog morala“.

U dvadesetak godina kršćani Betlehema, Isusovog rodnog mjesta, pritiješnjeni između izraelske okupacije i Hamasa, sa 35 % spali su na manje od 12 % stanovništva. U vrijeme Yasera Arafata, kršćani su bili načelnici u osam općina, danas još samo u Betlehemu, a i ovdje je politička moć čvrsto u rukama islamske partije.

Pod stalnim kulturološkim i političkim pritiskom, palestinski kršćani sve se više odlučuju na odlazak. Plodna i bogata zemlja prodaje se muslimanima. Drevni vinogradi sve češće se napuštaju u korist neke „moralnije“ eksploatacije grožđa.

Sve manje mladih kršćana se odlučuje aktivno sudjelovati u političkom i društvenom životu vlastitih gradova. Rijetki, koji se još uvijek na to odlučuju, nastoje ujediniti svoje snage s progresivnim muslimanima, da zajedno izgrađuju i unaprjeđuju palestinsko društvo.

Alternativa je samo jedna: mirno se prepustiti konstantnom „curenju“ kršćanskog stanovništva, koje dobre kršćanske škole, paradoksalno, omogućuju, jer pripremaju svoje đake za moderni svijet i tako im omogućuju lakši odlazak.

Na području na kojem je nastala država Izrael, 1948. živjelo je oko 70.000 kršćana, 50 % ih je prognano već 1948. S dijela koji je osvojen 1967. odselilo je dodatnih 40 %. U svemu, od kraja XIX. st. oko 240.000 ljudi.

Od kraja XIX. st. područje Palestine i Izraela napustilo je 85 % kršćana. Pred kraj XX. st. u Izraelu je živjelo između 115.000 i 130.000 kršćana, na Palestinskoj teritoriji ih je živjelo još 50.000, od ukupnog palestinskog kršćanskog stanovništva (uključujući i dijasporu) od 400.000 ljudi. U Jeruzalemu, gdje zajedno sa muslimanima trpe pritiske izraelske kolonizatorske politike, ostalo ih je manje od 10.000, od 30.000 koliko ih je bilo 1948.

Hoće li kršćanski Jeruzalem postati tek muzej u kome će grčki, armenski i franjevački redovnici dočekivati evropske i američke hodočasnike i turiste, ili će ipak preživjeti nešto od kršćanske zajednice?

Jedan stari armenski monah želi unatoč svemu biti optimist i kaže: „Tko je otišao, mogao je i htio je. Tko je ostao, vezan je uz zemlju“, ako još uvijek prilike budu dopuštale.

(Marinko Pejić, Prometej.ba)