Krajem XIX i početkom XX stoljeća, u vrijeme raspadanja Otomanskog carstva i gubitka teritorija na Balkanu, događa se u Anadoliji čitav niz stradanja kršćanskog stanovništva, koje, počevši od 1915, poprima razmjere genocida. Uz Armence, koji su imali najveći broj žrtava, pa se o tim događajima govori kao o genocidu nad Armencima, stradao je veliki broj sirijskih kršćana, svih denominacija, među njima najviše siro-jakobita.

Nije ovo prilika za dublje analize tih tragičnih povijesnih događaja, o kojima još uvijek nema konsenzusa, ali potrebno se prisjetiti stradanja skoro cijelog jednog naroda o kojem se malo ili nikako ne piše. Iako još uvijek turske vlasti ne prihvaćaju činjenicu genocida, nego radije govore o jednom općem stradanju svih, činjenice svjedoče drugačije. Stradanje kršćana na jugoistoku Turske događa se organizirano. Radi se o pokušaju uništenja čitave manjinske populacije, s ciljem stvaranja jednonacionalne i religijski homogene Anadolije. Cilj je skoro u potpunosti i postignut: šest vilajeta jugoistočne Turske potpuno je promijenilo svoj izgled. Nekada brojno kršćansko stanovništvo skoro je u potpunosti iščezlo.

Iako su Armeni bili glavna meta progona, jer su bili najbrojnija i najutjecajnija kršćanska skupina, na području Tur Abdina strada ogroman broj siro-jakobita, siro-katolika, kaledejaca i asiraca. Žrtve su bili muškarci i žene, starci i djeca, bez ikakve razlike. Za razliku od Armenaca, koje su masovno deportirali u Siriju, pri čemu su mnogi stradali u neljudskim uvjetima na putu, u pustinji, sirijsko stanovništvo je uglavnom ubijano u njihovim selima i gradovima.

Zločine nad njima provodile su razne skupine, od organiziranih paravojnih postrojbi Komiteta za jedinstvo i progres do redovne turske vojske, potpomognute bandama kriminalaca oslobođenih iz zatvora za tu priliku. U nasilju protiv sirijskih kršćana su sudjelovali i članovi kurdskih klanova i drugih muslimanskih, ne-turskih naroda, jer su se nadali da će tako steći materijalnu dobit. Kurdima je obećavano da će zaposjesti kršćansku zemlju i kuće, te su se masovno uključili u zatiranje svojih dosadašnjih susjeda, osim naravno časnih pojedinaca koji nisu u tome htjeli sudjelovati, već su po cijenu vlastitog života skrivali i štitili svoje kršćanske sugrađane.

Svoju tragediju s početka dvadesetog stoljeća, sirijski kršćani nazivaju Sayfo, što na aramejskom znači „mač“, jer je poput mača u korijenu sasjekla živote čitavih obitelji u većini mjesta gdje su do tada živjeli.

Iznimku je predstavljalo samo selo u blizini Midyata, smješteno na visokoj strmini, pod nazivom Ainvert (na aramejskom Izvor ruža), kasnije preimenovano u turski Gülgöze. Zbog svoga nepristupačnog položaja u njega su se sklonili mnogi stanovnici iz obližnjih mjesta. Mjesto u kome je živjelo oko dvjestotinjak obitelji, postalo je utočište za oko 22.000 ljudi. Ainvert postaje jedino utočište u moru stradanja. Stanovnici sela i pridošli prognanici na brzinu su se utvrdili u kompleksu crkve Mor Hodšabo, i odlučili se oduprijeti neprijatelju. Obrana sela trajala je šezdeset dana, pod vodstvom Masuda Mzizaha, u oskudici s hranom, oružjem i stalnim napadima turske i kurdske vojske.

Ni nakon svih pokušaja da osvoje selo i uzaludnih žrtava i sjedne i s druge strane, kurdska vojska se povukla. Bilanca ove duge opsade bila je strašna, umrlo je oko 300 ljudi, muškaraca koji su branili selo, ali i puno žena, djece i staraca koji nisu mogli izdržati glad i iscrpljenost. Tisuće ljudi ipak se spasilo.

U seriji tekstova 'Kršćani u zemljama islama' dr. Marinko Pejić piše o povijesti i stanju kršćanskih i drugih manjinskih zajednica u većinski islamskim društvima. Ovo je do sada 35. tekst

Abel, jedini preživjeli iz svoje obitelji, primijetio je da se nešto događa kada mu se najbolji prijatelj, vojnik, nije vratio kući. Ubijen je i tijelo mu nikada nije pronađeno. Kada je obitelji povjerio svoje strahove, otac mu je predložio da on i njegov brat pobjegnu, a roditelji i dvije sestre će ostati, jer sigurno neće dirati žene i djecu. Obiteljski novac su sakrili na sigurno mjesto u kući, da ga lako mogu naći ako budu morali privremeno napustiti kuću. Abel i njegov brat sklonili su se u Ainvert i uključili u obranu sela, gdje mu brat ubrzo pogiba. Poslije opsade vratio se u rodni Midyat, nadajući se da je sve prošlo dobro. Došavši u kuću, ubrzo je uvidio da je opustošena i temeljito opljačkana, nepodnošljivi smrad koji je dolazio iz bunara upozorio ga je na gorku istinu: tijela oca i majke ležala su u bunaru, nedaleko u dvorištu bila su tijela jedne sestre i njene djece, drugu sestru i njenu obitelj pronašao je u jednoj sobi u kući. Tijela su bila u visokom stupnju raspadanja, ostavljena ondje danima.

Na stotine sličnih, tragičnih priča govori o tome što se dogodilo onima koji se nisu uspjeli domoći utvrde u Ainvertu ili se spasiti na neki drugi način.

U selu Hiwah, svi muškarci su bili svezani i odvedeni na stratište, dok su žene zatvorene u jednu kuću i spaljene žive u njoj. Pošteđena su samo djeca, ali su bila prisiljena obratiti se na islam. U Amidu, sedamsto ljudi su ukrcani na brod na Tigrisu, s obećanjem da će biti prevezeni do Mosula. Malo poslije, brod je napadnut, svi su temeljito opljačkani i poubijani, tijela su im bacili u rijeku. Slična je tragedija zadesila kršćane u Nisibiju (rodnom gradu Sv. Efrema i sjedištu čuvene teološke škole), koji su 15. lipnja 1915, odvedeni u Mardin, kako je rečeno iz sigurnosnih razloga, stavljeni su pred izbor: ili obraćenje na islam ili smrt. Svi su izabrali drugu opciju.

Kršćani su nestajali, i njihova domovina po prvi puta se radikalno mijenja. To je ubrzalo demografsku transformaciju jugoistočne Turske, do neprepoznatljivosti. Danas je vrlo teško imati precizne podatke. Ne postoje precizni popisi, a i sami povjesničari teško dolaze do približno objektivnih brojki.

Odmah poslije rata, na mirovnoj konferenciji u Parizu 1919, asirsko-kaldejska delegacija, koja je predstavljala sve sirijske kršćanske zajednice, prezentirala je svijetu tragičnu bilancu. Po prvim uvidima, nestalo je oko 250.000 sirijskih kršćana svih denominacija: 40.000 u Perziji, 80.000 u pokrajini Van, 63.000 u pokrajini Dyarbakir, 38.000 u Bitlisu, 5.000 u Deir al-Zoru, 9.000 u Urfi i 15.000 u Mahmuret ul-Azizu.

Na području Tur-Abdina i Edese, situacija je s obzirom na broj stanovnika bila još tragičnija. Podatke za ovo područje iznio je biskup Mor Severios Barsum, koje je prikupio na licu mjesta. Preko 90.000 ubijenih samo u Siro-jakobitskoj crkvi: 25.000 u Midyatu, 6.000 u Mardinu, 7.000 u Nisibiju, 5.000 u Dyarbakiru, tisuće u drugim manjim mjestima i selima. Srušeno je 150 crkava, a pobijeni mnogi svećenici i monasi po samostanima.

Na području Hakari, između Turske i Iraka, sirijsko kršćansko stanovništvo istrijebljeno je u manje od pet godina: 100.000 kršćana nestalo je s tog područja, neki su ubijeni, drugi se pobjegli i nikada se više nisu vratili. Tako se dogodilo i u gradovima Siverek i Cizre, nastanjenima kršćanskim stanovništvom stotinama godina - sada ih tamo uopće nema. Od dvadeset eparhija Siro-jakobitske crkve koliko je postojalo do 1915, osam ih je potpuno nestalo.

Poslije rata mnogo se toga promijenilo, uključujući i odgovorne za genocid na sirijskim kršćanima. Talat, Enver i Džemal paša su pobjegli u Njemačku, nisu nikada izvedeni pred sud. Talat paša je ubijen u Berlinu 1921. od strane jednog mladog Armenca koji je u genocidu izgubio oca, majku i sestru. Džemal paša je ubijen 1922. u Tbilisiju (Gruzija), zajedno sa svoja dva čuvara. Enver paša je poginuo boreći se protiv boljševika u centralnoj Aziji. Organizatori genocida umrli su, dakle, nedugo nakon tragičnih događaja, ali su uspjeli ostvariti svoj plan.

Turska ni do danas ne priznaje genocid počinjen nad kršćanima, govori radije o zločinima počinjenim na svim stranama. Statistika je nažalost neumoljiva.

Poslije 1915, jugoistok Turske nije više bio isti. Sirijski kršćani su to osjetili na vlastitoj koži, ali dvadeseto stoljeće tek je počinjalo. Sukobi Turaka i Kurda početkom dvadesetih godina XX st. još će dodatno pogoršati situaciju, i dovesti do još patnje, krvi i smrti nedužnih ljudi.

Sekularnost moderne Turske imala je još jednu dodatnu dimenziju. Bila je vezana za neku vrstu opsesije za turski identitet, jednu od vrijednosti nove države koju je trebalo braniti po svaku cijenu. Turski nacionalizam je izgradio neku vrstu idealnog građanina, koji treba biti etnički turski i sunitsko-muslimanski. U ovakvom scenariju, nacionalne i religijske manjine gube svaku vrijednost. Samo zajednice koje su priznate mirovnim ugovorom u Lozani: Grci, Židovi i Armeni, imali su pravo na postojanje, ostali su jednostavno izbrisani, kao da nikada nisu ni postojali. Druge kršćanske manjine, kao siro-jakobiti, siro-katolici, asirci, kaledejci, rimo-katolici i protestanti, kao i muslimaske manjine, kao Kurdi i Alaviti, izgubile su svaki pravni status.

U modernoj Turskoj se radije šuti o tragediji kršćana. Njihovi tragovi su posvuda, crkve, samostani, natpisi na spomenicima, ali kao da se ne zna otkuda oni na turskom tlu. Prosječni građani ne znaju ili ne žele znati ništa o višestoljetnoj kulturnoj i religijskoj nazočnosti sirijskog kršćanstva u Turskoj, kao da povijest počinje od VII. st.

Iako se nerado o tome glasno govori, ipak ne može se ne znati, tvrdi Serdar Omay Bedii, bivši rektor sveučilišta Artuklu u Mardinu. Problem je druge naravi. Dugi niz godina, zbog nacionalističke politike, u Turskoj se svjesno umanjuje značaj drevnih pred-islamskih kultura i njeguje „suptilni“ prezir za sve kulture različite od turske. Ex-rektor Bedii otvoreno govori o preziru, ne libi se stvari nazvati njihovim imenom. Nije to malo, u zemlji koja još ne može otvoreno progovoriti o prošlosti. U zemlji u kojoj, kako kaže turski povjesničar Taner Akҫam, „velike epohe i veliki događaji kao da nisu ni postojali, kao da su izbrisani iz povijesti i sjećanja“.

Jesu li ovo znakovi nade i nastajanja jedne drugačije Turske, sposobne mirno i otvoreno promišljati svoju drevnu i recentnu prošlost? Ako se to i ne događa na službenoj razini niti u vladajućim krugovima, ja se nadam i želim vjerovati da je taj proces nezaustavljiv i da nove generacije mogu promijeniti stvari na bolje.

(Marinko Pejić, Prometej.ba)