Sirijska kriza: povijesni razlozi
"Bejrutski vilajet je sastavljen od manjina kao što smo i mi, i zato će barem poštivati našu vjersku pripadnost, naše tradicije, naše dostojanstvo i sigurnost, dok Sirija za nas predstavlja moralno i socijalno ugnjetavanje, vjerski fanatizam koji teži uništenju alavita, kako je već dokazano u povijesti..."
Autor: Marinko Pejić
U tumačenju krize koja potresa Siriju, počevši od ožujka 2011., često se zanemaruje, ili namjerno prešućuje, konfesionalnu dimenziju, koja je naročito snažna, jer je izraz kolektivne borbe za preživljavanje čitave jedne religijske manjine, alavita (alevije, ili alijevci, sljedbenici Alija), u trajnoj ugroženosti od strane većine Sirijaca, koji u ogromnoj većini prakticiraju sunitski islam. Ovaj povijesni višestoljetni antagonizam, doživio je malu stanku, počevši od 1970., godine u kojoj Hafez el-Assad preuzima vlast u Damasku, nametnuvši režim, na čijoj ga vlasti 2000. nasljeđuje sin Bašar. To preuzimanje vlasti u Siriji, prije 40 godina, predstavljalo je za alavite neku vrstu povijesnog revanša, jer ih je oslobodilo prezira i ugnjetavanja kojima su do tada bili izloženi od strane svih dotadašnjih sunitskih vladara. Ovo osvajanje vlasti, u očima alavita, predstavljalo je jedinu mogućnost, nakon propadanja plana za osnivanje samostalne države, za vrijeme francuskog mandata nad Libanonom i Sirijom, koji je ustanovljen na Konferenciji u San Remu 1920.
Otkako je Francuska primila alavite pod svoj patronat, njihovo područje je doživjelo gospodarski i svaki drugi procvat. Izgrađene su ceste, otvorene škole i bolnice, mnoga sela i gradovi su obnovljeni i uljepšani, naročito glavni grad, Latakija
Francuska vojska, koja je od 1919. bila stacionirana u Siriji ubrzo dolazi u sukob sa sunitskim stanovništvom, kojemu je Velika Britanija obećala integrirati teritorij u jedno veliko arapsko kraljevstvo, koje je trebao voditi Fajsal, sin Huseina, emira Meke, od Hašemitskog roda. Francuska, međutim, postaje gospodar Damaska i cijele Sirije, prisilivši Fajsala da se povuče u Bagdad, gdje Englezi upravo za njega stvaraju novu državu, Irak. Francuski general Henri Gouraud 1920., biva imenovan Visokim predstavnikom za Siriju, s mandatom da na tom području organizira buduće države i pripremi stanovništvo na postupnu samostalnost. U mandatu se nije precizirao nikakav vremenski limit za ispunjavanje te misije, što je ostavljalo mandataru prostora da potiče lokalne autonomije. Ova situacija je omogućila Francuskoj da podijeli sirijsko područje u nekoliko dijelova, koji su imali vlastite statute, i bili su formirani poštujući identitet manjina i njihovu teritorijalnu kompaktnost. Tako nastaje multikonfesionalna država Libanon, a na ostalom području Sirije formira se federacija sastavljena iz dva entiteta, Damask i Halep sa sunitskom većinom i dvije autonomne teritorije, jedna za Alavite i druga za Druze. Kršćani, koji su bili rasprostranjeni po cijeloj teritoriji Sirije, nisu dobili nikakvu autonomiju. Alavitski i druzijski teritorij, 1922. su uzdignuti na rang država sa sjedištima u Latakiji i Suediji. Kasnije, 1925., visoki predstavnik Maxime Weygand, ujedinjuje sve ove dijelove u državu Siriju, s tim da alavitski teritorij ostaje pod izravnom upravom Francuske, pod imenom „guvernarijat Latakija“, da mu se tako skine religijska konotacija.
Alavitska plemena su dobro prihvatila francusku upravo, a s njihove strane, Francuzi su odlučili pomoći i razviti drevnu postojbinu alavita, Džebel Ansarijeh, smještenu između današnjeg Libanona i Iskenderuna u Turskoj.
Alaviti su sada po prvi puta uspjeli izmaći kontroli muslimanske sunitske vlasti, od koje su mnogo propatili sve od IX. stoljeća, kada su nastali. Jedan od njihovih glavnih duhovnih vođa, Abu Šu'ajb Muhamed ibn Nusajru, iz Basre u Mezopotamiji, formirao je većinu alavitskog nauka, koji je naglašeno ezoteričan i sinkretičan, i u svakom slučaju se u mnogo čemu udaljava od temeljnih načela islama. Štuju neku vrstu „trojstva“ u kojoj je Muhamed „ime“, Ali je „vrata“ a Selman, jedan od Muhamedovih drugova, je „značenje“, što navodi na utjecaj ranog ismailijskog nauka. Neki stručnjaci smatraju da je alavitska religija nastavak predislamskog, kršćanskog gnosticizma. U svom današnjom prakticiranju vjere, alaviti imaju mnoge obrede koji sliče kršćanskim, naročito neku vrstu liturgije, sa „spominjanjem tijela i krvi“, obilježavaju na svoj način neke kršćanske blagdane (Božić), slave i 'Nevruz', perzijsku Novu godinu, što upućuje na perzijski utjecaj na alavite. Ova primjesa različitih doktrina, sugerira možda da su oni, kao mala, povijesno proganjana i izolirana etnička skupina koja je živjela u planinskim područjima, poprimili različite religijske utjecaje s kojima je još od helenističkog doba došla u doticaj. Alaviti su ipak uglavnom zadržali vlastita vjerovanja, koja se prenose samo posvećenim članovima zajednice('khassa'). Obični vjernici uglavnom prakticiraju 'taqiju' (prikrivanje vjerskog identiteta radi obrane) da bi izbjegli progone. Britanski spisatelj Henri Maundrell, proputovavši njihovim teritorijem u XVII. stoljeću, primjećuje da: „Po ugledu na kameleone oni uzimaju boju religije koju hoće, u ovisnosti od osobe s kojom razgovaraju. S kršćanima, oni su kršćani s Turcima su muslimani, sa Židovima su židovi“. Alavitski vjerski obredi obavljaju se u tajnosti, na mjestima gdje se samo oni sastaju i koja su zatvorena za javnost. Iako ti obredi ne uključuju muslimanske molitve, alavitski visoki dostojanstvenici ipak klanjaju namaz u džamiji u Damasku, prilikom posjeta muslimanskih delegacija i odlaze na hodočašće u Meku. U novije su vrijeme alaviti tražili i dobili od bivšeg duodecimalnog šiitskog imama u Libanonu, Muse es–Sadra, vjerski proglas da su oni legitimni ogranak islama.
Otkako je Francuska primila alavite pod svoj patronat, njihovo područje je doživjelo gospodarski i svaki drugi procvat. Izgrađene su ceste, otvorene škole i bolnice, mnoga sela i gradovi su obnovljeni i uljepšani, naročito glavni grad, Latakija. Što se tiče sudstva, alaviti slično kao i „narodi knjige“ (židovi i kršćani) i kao druge islamske disidentske manjine (šiiti, ismaeliti, druzi) posjeduju vlastite sudove koji su kompetentni za obiteljsko pravo i na taj način nisu pod nadležnošću muslimanskih sudova. U tom periodu se alavitima otvara put za besplatno školovanje u Vojnoj akademiji u Homsu, što im omogućuje da kasnije budu vrlo dobro zastupljeni u sirijskoj vojsci.
Alaviti su bili uvjereni da će mandat nužno prerasti u stvaranje samostalne alavitske države. To se ipak nije dogodilo. Polazeći od 1930., Francuska mijenja svoju prvobitnu opciju, i počinje zastupati stvaranje Sirije, kao jedinstvene države.
Mnogi alavitski uglednici protestirali su protiv ujedinjenja s Damaskom i tražili načina da to spriječe. Ibrahim el-Kinj, predsjednik upravnog Vijeća Latakije, piše 1936. dva pisma francuskom predsjedniku u kojima nastoji dokazati da se sirijsko ujedinjuje ne temelji ni na povijesnim, religijskim, političkim, ekonomskim ili administrativnim razlozima, i da će to stvoriti neizdrživu situaciju za alavite. U isto vrijeme planiralo se i priključenje Libanonu, 12 članova upravnog Vijeća, među kojima je bilo i kršćana, pisali su francuskom ministru vanjskih poslova da je „u prošlosti teritorija Latakije pripadala Bejrutskom vilajetu (Libanon) ...Taj vilajet je sastavljen od manjina kao što smo i mi, i zato će barem poštivati našu vjersku pripadnost, naše tradicije, naše dostojanstvo i sigurnost, dok Sirija za nas predstavlja moralno i socijalno ugnjetavanje, vjerski fanatizam koji teži uništenju alavita, kako je već dokazano u povijesti“.
Godinu dana kasnije, jedna delegacija, sastavljena od četiri alavita i četiri kršćanina, među njima i maronitski odvjetnik Naufal Elias, odlaze u Libanon moliti maronitskog patrijarha da posreduje kod francuskog predsjednika da podrži njihovu molbu. Patrijarh se ipak oglušio na njihovu molbu, izjednačujući alavite sa šiitima, što bi u slučaju priključenja Libanonu poremetilo krhku etničko-konfesionalnu ravnotežu Libanona.
Bez obzira na protivljenje mnogih alavita ujedinjenju sa Sirijom, jedna grupa od 87 uglednika se ipak odlučila podržati ujedinjenje, deklarirajući se muslimanima, vjerojatno po principu 'taqije', među njima i Ali Sulejman, otac Hafeza El-Assada. Iako je velika većina alavita bila protiv ujedinjenja, više se ništa nije moglo učiniti. Pripajanjem teritorija Latakije 1946., Sirija je u potpunosti ujedinjena, s izuzetkom grada Iskenderuna, koji je pripao Turskoj.
Nakon povlačenja francuskih trupa nastupa period velike političke nestabilnosti. Od 1946. do 1970. u Siriji se izmijenilo jedanaest predsjednika i četrnaest vlada, uglavnom plod vojnih hunti. U ožujku 1963., dolazi na vlast stranka Ba'th, te manjinske religijske grupe, do tada marginalizirane, kao alaviti, druzi, ismaeliti i kršćani, zauzimaju vodeća mjesta u stranci i u vojsci. Pristupanje stranci Ba'th, koja se vodila principima laicizma i socijalizma, omogućuje ovim grupama da se zaštite od sunitske većine.
Alavitski general, Hafez al-Asad, preuzima vlast u Siriji vojnim udarom 1970., i od toga vremena on i njegova obitelj vladaju Sirijom. Specifičnost toga vladanja temelji se na suprotstavljanju formalne i stvarne vlasti, ili između vidljive ('sultah zahira') i nevidljive ('sultah hafijah'). Formalnu vlast predstavljaju institucije, kao vlada, vojska, parlament, ali stvarna vlast je skrivena u tajnim službama. Vidljiva vlast je fiktivna, a nevidljiva ona stvarna, iako bez formalnih službi. Sve važne, stvarne poluge moći u Siriji, bile su u rukama ljudi povezanih sa obitelji Assad.
Aktualno događanje u Siriji, ima svoje razloge i u odlukama koje je donijela Francuska 1936., kao i u činjenici stoljetnog progona alavita u sunitskoj Siriji i njihovog grčevitog držanja vlasti u posljednjih 40 godina.