Legenda o biskupu siromašnih (2): Biskup Romero, neprijatelj naprednih vjerskih časopisa i teologa oslobođenja
Oscar Arnulfo Romero y Galdámez rođen je u mjestu Ciudad Barrios u deveteročlanoj obitelji na blagdan Velike Gospe 1917. Nakon završene osnovne škole i sjemeništa studira teologiju u Rimu, gdje je i zaređen 1942. Kao mladi svećenik Romero je osnovao društvo liječenih alkoholičara i pomagao sagraditi i posvetiti katedralu u San Miguelu. Godine 1977. imenovan je za nadbiskupa San Salvadora i tako postao čelnim čovjekom salvadorske Crkve.
Za one koji s obzirom na današnju percepciju biskupa Romera očekuju idiličnu priču o čovjeku koji se cijeli život borio za prava siromašnih slijedi iznenađenje: Oscar Romero je bio poznat kao konzervativan biskup pod nemalim utjecajem Opusa Dei kojega je u odnosu prema društvu više zanimalo održavanje dobrih odnosa s vladajućim desničarskim vojnim režimom, nego zauzimanje za siromašne seljake koji su činili većinu populacije u Salvadoru, a u odnosu prema kršćanskoj praksi, više ga je zanimalo pedantno održavanje liturgijskih propisa i ispravno podjeljivanje sakramenata, negoli proročki sadržaj kršćanske vjere koji se zalaže za stvaranje svijeta novih međuljudskih odnosa. Zbog svega toga narod ga nije volio. I samo njegovo imenovanje biskupom bilo je plod dogovora i savjetovanja vatikanskog nuncija s četrdeset osoba iz krugova vlade, poduzetnika iz viših društvenih slojeva, koji su preporučivali Romera smatrajući ga „jednim od svojih“.
Čak se i kao pomoćni biskup Romero prethodno borio protiv zaključaka Konferencije latinoameričkih biskupa iz 1968. u Medellinu (Kolumbija), a koji su pledirali za primjenu smjernica Drugog vatikanskog sabora na latinoameričke prilike, i koji su se zalagali za stajanje na stranu siromašnih i obespravljenih a ne na stranu moćnih i bogatih izrabljivača, što je kasnije nazvano „preferencijalna opcija za siromašne“. Osim Romera, zaključcima ove konferencije usprotivile su se i latinoameričke oligarhije i vlada SAD-a koja je pomagala desničarske vojne režime u latinoameričkim zemljama, ali i službeni Vatikan. Romero je odbio podržati svećenike nadahnute zaključcima iz Medellina, smatrajući ih neprijateljski raspoloženim kritičarima Crkve i Pape.
Čak je biskup Romero, kad je 1971. imenovan za urednika crkvenog časopisa „Orientacion“, inače dotad kritički raspoloženog i otvorenog časopisa, preokrenuo orijentaciju tog časopisa u naglašenije katoličku, te je promijenio sastav suradnika časopisa, distancirajući se od socijalno i politički angažiranih svećenika. Zbog smanjenog interesa čitatelja i nezadovoljstva novom koncepcijom lista, „Orientacion“ je na kraju upao u dugove i polako se gasio. (Ako vam na pamet pada neki primjer analogan ovom odsjeku, znajte da je to i bila namjera!)
Štoviše, Romero je u nekim svojim člancima čak opravdavao postupke vojnog režima, time neizravno opravdavajući i strašnu represiju koju je taj režim provodio. Istovremeno je oštro kritizirao kristologiju Jona Sobrina, koji se zbog toga morao braniti pred rimskim kongregacijama, te istupe salvadorske crkvene komisije „Justitia et pax“, zbog kritika koje je ova upućivala salvadorskoj vladi. Njihovim shvaćanjima suprotstavljao je svoje, vrlo konzervativne i papinstvu odane stavove izražavajući ih „čak s izvjesnom intelektualnom agresivnošću“ (J. Sobrino).
Prema gore opisanom, Oscar Romero je u svojim stavovima i djelovanju bio sličan mnogim vjerskim autoritetima koje poznajemo na našim prostorima.
A onda se desilo nešto što mu je potpuno promijenilo život. Bila je to smrt njegovog prijatelja, isusovca Rutilia Grandea.
Rutilio Grande je djelovao u jednoj maloj seoskoj župi, gdje je u biblijskim grupama zajedno sa siromašnim seljacima njihove životne prilike prosuđivao u svjetlu Riječi Božje. Ustanovivši kako su siromaštvo i tlačenje teme o kojima Biblija stalno govori i da se preko proroka i Isusa Bog uvijek svrstavao na stranu žrtava, Grande je poticao seljake koji su u teškim uvjetima radili na plantažama kave, pamuka i šećerne trske, na sindikalno organiziranje i traženje prava na život dostojan čovjeka. Plantaže su bile u vlasništvu nekoliko obitelji koje su se na brzinu obogatile zahvaljujući podobnosti vojnom režimu. (Ako u prethodnim dvjema rečenicama prepoznajete krupne kapitaliste, vlasnike šoping-centara koji su se u BiH obogatili na brzinu, te njihove obespravljene i ponižene radnike, znajte da je i to bila namjera!)
Veleposjednici su se osjetili ugroženima i uz pomoć vojnog režima su počeli protjerivati svećenike koji su kritizirali njihovu nepravdu. Kad je godine 1977. protjeran njegov prijatelj svećenik iz obližnje župe, Grande je na misi pred 6000 ljudi održao vatrenu propovijed u kojoj je govorio kako je „opasno i ilegalno biti pravi kršćanin u Salvadoru“. Iznijevši statističke podatke o nepravdama i bijedi u Salvadoru, Grande je žestoko kritizirao veleposjednike nazvavši ih licemjerima koji se nazivaju katolicima, a iznutra su zluradnici koji razapinju „Gospodina koji okolo hoda pod imenom (...) jednog jednostavnog zemljoradnika.“ Javno je prozvao vojni režim kao one koji bi, kad bi Isus sišao u Salvador, Isusa uhitili, strpali u zatvor, osudili ga revolucionara i kršitelja ustava, te ga ponovno razapeli.
Nakon ove propovijedi Rutilio Grande je zajedno s dvojicom prijatelja, starcem zemljoradnikom i sedmogodišnjim dječakom, ubijen iz zasjede.
O pavlovskom obratu koji je nastupio u životu i javnom djelovanju Oscara Romera, ili „čudu Romero“, kako su pričali mnogi njegovi suvremenici, u idućem nastavku.
Marijan Oršolić
Prometej.ba | 09/2013
Legenda o biskupu siromašnih (1): O nepoznatom blizancu Bosne i Hercegovine