Nacionalna politika ustaškog režima
Većina ljudi će nakon spominjanja u istoj rečenici ustaša i nacije odmah pomisliti na Jasenovac. Međutim, Jasenovac je samo žalosni vrhunac nacionalne politike takozvane „Nezavisne Države Hrvatske“. Ustaška nacionalna politika mnogo je kompleksnija i strašnija od Jasenovca samog
Autor: Dino Šakanović
Prije svega, važno je znati da je ustaška nacionalna politika potpuno iracionalnih korijena. Nikakve veze s realnošću života u Hrvatskoj 30-ih godina nije imala. Česta je predrasuda kako su ustaše samo vrhunac „mržnje Hrvata i Srba“. Zapravo, Hrvati i Srbi su u Hrvatskoj još od sredine 1920-ih godina fantastično surađivali u okviru Seljačko-Demokratske koalicije za borbu protiv centralizma iz Beograda. 1930-ih ova koalicija na izbore izlazi s jednom opozicionom listom koju uvijek nosi predsjednik Hrvatske Seljačke Stranke (HSS-a), Vladko Maček, a za koju listom glasaju i Hrvati i Srbi. O povjerenju svjedoči i sam Maček kome na početku rata dolaze i Srbi i Hrvati i mole ga za pomoć i savjet.
Ustaška je propaganda preko radija objavljivala kako se ustaške trupe bore zajedno s Nijemcima za „oslobođenje Hrvatske“. Međutim, ustaški pokret bio je potpuno minoran i bez ikakve podrške u Hrvatskoj
Međutim, ustaše su potpuno izvan ovoga. Ante Pavelić i vodstvo pokreta nalazili su se u emigraciji i nisu imali nikakav realan kontakt sa životom u Hrvatskoj. Jedini viđeniji ustaša koji dolazi u Hrvatsku je Mile Budak, ali on je vrlo sklon HSS-u te tek pred sami rat prelazi u totalni ekstremizam. Gledajući iz emigracije politički život, ustaše na čelu s Pavelićem samo nastavljaju politiku „frankovaca“ iz koje su i nastali. „Frankovci“ su tadašnji naziv za Hrvatsku Stranku Prava (HSP), koja se oduvijek zalagala za samostalnu Hrvatsku. Ono što će tu politiku kod ustaša radikalizirati je emigracija koja samo zaoštrava pogleda, te posebno veliki uzor svih tadašnjih desnih radikala- Adolf Hitler. Nesvjesni realnosti, ustaše sanjaju veličanstven doček u „domovini“ i opću podršku svih Hrvata za svoje radikalne ideje etničkog čišćenja i genocida. Smatraju sve Srbe „prijetnjom“ i „ugnjetavačima“ Hrvatske. Dok ustaška emigracija ima takve snove, realnost je Vladko Maček koji uzvikuje „Živjela nikad pokorena Hrvatska. Živjela federalna kraljevina Jugoslavija“, i za to dobije skoro 100% glasova u Hrvatskoj. Ono jedino u čemu su se slagali i HSP i HSS, i Pavelić i Maček, jest da su muslimani u Bosni i Hercegovini zapravo Hrvati. Koliko god to danas izgledalo iracionalno, za ono vrijeme ipak se mora imati u vidu da se doista dio elite muslimana u BiH izjašnjavao kao Hrvati. Čitav saziv zastupnika Jugoslavenske Muslimanske Organizacije (JMO-a, stranke koja je uživala apsolutno povjerenje Bošnjaka) se u prvoj skupštini Kraljevine Jugoslavije (tada još pod nazivom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca) izjasnio Hrvatima, osim predsjednika Mehmeda Spahe koji se upisao kao Jugosloven. Njegov brat, Fehim Spaho, smatrao se Hrvatom.
Izvor fotografije: http://kafotka.net/
Ustaše nikada ne bi ni postale nikakav faktor realne politike da nije bilo Drugog svjetskog rata i osovinske invazije na Jugoslaviju. Sve položaje u novostvorenoj Banovini Hrvatskoj u okviru Jugoslavije držali su HSS-ovci uz potpuno povjerenje naroda. I pred sam rat, Nijemci i Talijani kontaktiraju Mačeka i nude mu da on vodi Hrvatsku nakon sloma Jugoslavije što Maček odbija. Tek tad kao nužna realnost pojavljuje se Pavelić. Ustaška je propaganda preko radija objavljivala kako se ustaške trupe bore zajedno s Nijemcima za „oslobođenje Hrvatske“. Međutim, ustaški pokret bio je potpuno minoran i bez ikakve podrške u Hrvatskoj. Pavelić u Zagreb ulazi sa skoro cijelim svojim pokretom, oko 200 ustaša, u 4 sata ujutro, bojeći se blamaže. Ono što mu pomaže da stabilizira vlast je sam Maček koji, manje iz uvjerenja, a više pod prijetnjom, izdaje proglas seljačkoj straži (milicijama HSS-a) i narodu da podrže novu vlast, jer je to „ipak Hrvatska država“. Tek tako, a podržan od njemačkih i talijanskih trupa, Pavelić uspostavlja vlast. Oduševljenje naroda doista je bilo veliko u početku, a trajalo je sve od proglašenja NDH 10. travnja 1941. do 18. svibnja 1941. kada su sklopljeni „Rimski ugovori“ kojima je Pavelić Italiji predao Dalmaciju. Poslije toga, ogorčenje na ustašku vlast je skoro opće.
Odmah po uspostavljanju vlasti ustaše su počele realizirati svoju nacionalnu politiku izgrađenu na gore prikazanim temeljima. Ova politika imala je dva javno deklarirana cilja:
1. „Pohrvatiti“ muslimane
2. Uništiti Srbe
Pavelić je javno isticao kako je ovo i država „Hrvata muslimana“, slikao se s fesom na glavi, govorio o svom pohađanju mekteba i odrastanju s muslimanima koje se naziva „hrvatskim cvijećem“, „najboljim Hrvatima“. Ante Pavelić proglašen je „poglavnikom NDH“, a Ademaga Mešić, visokopozicionirani član JMO-a, „doglavnikom NHD“. U početku su muslimani bili skloni NDH, a reis-l-ulema Fehim Spaho ju je nazvao „ova naša Hrvatska država“.
Drugi cilj ustaške nacionalne politike, uništenje Srba, najbolje oslikava Viktor Gutić, banjolučki ovdjetnik, Hrvat, od ranije član ustaškog pokreta. Viktor Gutić je po svim parametrima psihijatrijske analize bio poremećena osoba. Ustaše su ga postavile za povjerenika u bivšoj Vrbaskoj Banovini; području Banja Luke i Bosanske Krajine. Pod Gutićem počinje opći teror nad Srbima. On sam poručuje: „Ako nekome treba krava ili vol, ima kod Srba. Uzmite slobodno. Ne bojte se.“ Na ovakav poziv samog vrha vlasti sav društveni talog počeo je pljačku i pokolje. Gutiću pristižu ustaše iz drugih krajeva kao pomoć u pokoljima i pljačkanju. Srbima ne da nije priznat status naroda, već čak ni ljudi s bilo kakvim pravima. Opisi zločina su mučni. Neki sudionici navode da su ubijali žene, djecu, starce i muškarce udarcima malja sve dok se „nisu zamorili“, pa bi tad nastavio netko drugi. Razmjeri i strahote zločina bili su toliki da su i same ustaše Gutićeve ustaše počeli nazivati „divlje ustaše“, da bi ih distancirali od sebe. Želeći proširiti teror, Gutić počinje posebno ogavnu kampanju prebacivanja krivnje na muslimane. Ustaše počinju nositi fesove i dozivati se „muslimanskim imenima“ dok čine zločine, kako bi uvjerili Srbe da ih mrze i Hrvati i Bošnjaci.
Ustaše su nailazile na sve veći otpor. Ovo je zapravo i izvor antifašističkog ustanka. Za utjecaj nad ovim prvim ustanicima borili su se partizanski i četnički pokret, ali su partizani ubrzo nadvladali što je omogućilo još jači otpor budući da je bio otvoren za sve, a ne samo za Srbe
Nije trebalo dugo da ovakvo divljanje izazove reakcije. Novostvorenu „Nezavisnu Državu Hrvatsku“ ustaše su doživljavale kao čisto hrvatskom, što je bila čista iluzija. NDH je po svemu bila multinacionalna država. Hrvati su jedva činili 50% stanovništva. Srba je bilo oko 30%, a muslimana oko 10%. Ostalo stanovništvo činile su nacionalne manjine, od kojih najveća njemačka nacionalna manjina. Iako prema svim drugim etničkim elementima nasilna, ustaška vlast se jako trudila biti naklonjena njemačkoj nacionalnoj manjini koju nije smjela ni mrko pogledati. Jednako je vrijedilo i za ono malo Talijana koji su ostali u okvirima NDH nakon „Rimskih ugovora“.
Protiv ustaškog divljaštva prvi su se pobunili napadnuti Srbi. Sela su se organizirala i formirala straže i milicije. Počelo je gerilsko ratovanje i sukobi. Ustaše su nailazile na sve veći otpor. Ovo je zapravo i izvor antifašističkog ustanka. Za utjecaj nad ovim prvim ustanicima borili su se partizanski i četnički pokret, ali su partizani ubrzo nadvladali što je omogućilo još jači otpor budući da je bio otvoren za sve, a ne samo za Srbe.
U početku oduševljeni, i Bošnjaci/muslimani su se jako brzo, već do kraja 1941, razočarali u NDH i distancirali od nje. Ilmija (visoka ulema, vjerski službenici) bili su zgroženi i šokirani kako ustaše pokušavaju svaliti krivnju za zločine na muslimane, kao i zločinima samim. U NDH je vladao teror i horor na svakom koraku. Najveći talog društva, ljudi prezreni od svih, kriminalci i zločinci, postali su nova elita, dijelili život i smrt, pljačkali i ubijali kako su htjeli. Ono što je oslikalo potpuni raskid muslimana s NDH su „Rezolucije“ iz jeseni 1941. godine. Ulema je u mnogim gradovima (Banja Luka, Sarajevo, Travnik, Tuzla...) objavila ošre „Rezolucije“ u kojima se osuđuju ustaški zločini, prebacivanje krivnje na muslimane i tražila da se uspostavi red, zaštita i jednakost za sve građane bez obzira na vjeru i naciju. Čak i odani reis Fehim Spaho primjećuje kako je narod ogorčen na NDH i „psuje selame“ koje mu je poslao ustaški prvak Slavko Kvaternik iz Zagreba, tražeći od njega red i vojsku da ga zaštiti.
Za manje od godinu dana, već do jeseni 1941. NDH je potonula u potpuni kaos, pljačku i bezvlašće. Shvativši da će se njihova tvorevina ovakvom nacionalnom politikom urušiti sama od sebe, ustaško vodstvo pokušalo je novi pristup. Iako je nastavljen teror nad svim neistomišljenicima te Srbima, Jevrejima i Romima posebno, pokušalo se smiriti sela i zaustaviti masovne neorganizirane pokolje. Osnovano je takozvano „Mrakovo povjerenstvo“ koje je trebalo suditi „divljim ustašama“. Ivan Gutić je sklonjen s mjesta povjerenika. „Mrakovo povjerenstvo“ pogubilo je najistaknutije zločince, ali potpuno je jasno kako su ovo samo kozmetičke promjene. Kako su ustaške vlasti podržavale te iste ustašekoje su sad pogubili, isto tako se nije promijenio genocidni karakter režima. Samo je zaogrnut u novo ruho, a genocid je umjesto „divljeg“ postajao „industrijski i organiziran“.
Izvor fotografije: https://en.wikipedia.org/
Dok su se ustaše sjetile pokušati smiriti zločine koje su sami počeli već je bilo prekasno. Ustanak je buknuo na sve strane izazvan ustaškim terorom. Talijani i Nijemci bili su šokirani do čega je doveo Pavelić. Od svih pokorenih zemalja jedino je NDH uspjela izazvati opći ustanak koji je vrlo brzo nadjačao njezine vojne snage. Talijani su reagirali podrškom četnicima da bi se zaštitila srpska sela, smirio ustanak i destabilizirala NDH koja im geopolitički nije odgovarala. Međutim, četnički teror samo je dodatno destabilizirao situaciju. Nijemci su s druge strane čitavo vrijeme balansirali između dvije suprotne činjenice. Vrlo brzo su postali svjesni da Pavelić nije i nikada neće moći stabilizirati NDH. S druge strane, znali su da im je Pavelić jedini potpuno vjeran i pouzdan saveznik na Balkanu. Njemački dužnosnici su razradili prijedlog da se vlast u NDH preda Vladku Mačeku i HSS-u, ljudima koji su za razliku od ustaša imali povjerenje naroda od prije rata. Obavljeni su kontakti s Mačekom koji to, međutim, rezolutno odbija. Alarmirani ovakvim potezima, ustaše prebacuju Mačeka u Jasenovac.
Kako je rat sve više odmicao, za njemačku komandu rasla je važnost Balkana i NDH. S jedne strane primicao se istočni front kome je trebala stabilna zaleđina, a s druge strane je prijetila opasnost savezničkog iskrcavanja na Balkanu. Unutar same NDH sve više su jačali partizani. O apsurdnosti ustaškog ponašanja govori i to da se čak i dio muslimana u Hercegovini priklonuo četnicima distancirajući se od NDH. Muslimanima u Podrinju, koje su klali četnici, ustaše nisu mogle pružiti nikakvu zaštitu te su se priklonili partizanima. Isto je vrijedilo za Srbe u ostatku NDH, dobar dio Hrvata ogorčenih ponašanjem ustaša i mahom svih Dalmatinaca, Hrvata, zgroženih predajom Dalmacije Italiji. Sve ovo natjeralo je kako Nijemce tako i ustaše na lokalne dogovore s četničkim komandantima protiv partizana.
Kako se vojna situacija sve više pogoršavala kapitulacijom Italije, ustaše su napustili i jedini saveznici, koji su ih i doveli – Nijemci. Njemački komandanti već 1943. primjećuju kako je „NDH propala“, urušila se sama od sebe, te kako više ne može opstati bez njemačke vojne pomoći. Iluzija je da su partizani vezali „mnoštvo njemačkih divizija“ u Jugoslaviji, ali jedan dio trupa je svakako bio prisutan, a NDH i ostalim kvislinškim tvorenima dopreman je i drugim frontovima prijeko potreban ratni materijal. Njemačka vojna komanda pristupila je projektu „integralnog bošnjaštva“ kako bi stabilizirala Bosnu i Hercegovinu. Nijemci su napustili ustašku koncepciju o „muslimanima Hrvatima“ i pokušali obnoviti „Bošnjaštvo“ Benjamina Kalaja, austro-ugarskog ministra financija, koji je sve stanovnike BiH smatrao „Bošnjacima tri vjere“. U tom cilju, na ogorčenje i uz prosvjede ustaša, formirana je divizija „SS Handžar“. Plakati su pozivali Muslimane, Hrvate, četnike i partizane da pristupe u SS Handžar, obećavajući autonomiju za BiH. Ovo je bio posljednji čavao u lijesu NDH kojeg si je ta tvorevina sama sebi iskovala divljanjem i terorom. Njemački pokušaj ostao je bez većeg uspjeha, a i sama SS Handžar se vrlo brzo raspala. Otvoreno je pitanje da li bi Nijemci ikad sproveli autonomiju i nezavisnost BiH da su nekim čudom dobili rat, ali bi svakako i njima bilo kristalno jasno da onakav Pavelić i ustaše ne mogu biti stabilna vlast jer su protiv sebe svojim divljanjem okrenuli sve pa i svoj narod.
Ustaše su bile jadan i užasan povijesni eksperiment koji je završio jedino kako je i mogao – u krvi i blatu, na smetlištu povijesti
Nakon SS Handžara, ustaška nacionalna politika sve više je postajala farsa. Kako se bližio slom Osovine, ustaše su sve više odbacivale sve svoje političke i nacionalne premise, samo da opstanu. Otvorili su se za suradnju s muslimanskim milicijama, a u Tuzli su čak i ranije opremili i podržavali jednu muslimansku brigadu koja se ponašala poprilično nezavisno. U 1945. godini sklopljeni su čak i formalni dogovori s četnicima i Dražom Mihajlovićem o propuštanju četnika kroz NDH prema Austriji. Iako su izbili incidenti i sukobi među lokalnim zapovjednicima ustaša i četnika, vodstva su svakako bila otvorena za suradnju protiv partizana. Mihajlović je čak sanjao o okupljanju zajedničke anti-partizanske vojske ustaša, četnika, ljotićevaca i domobrana u Sloveniji i ponovnom osvajanju Jugoslavije.
Kao finalna farsa Ante Pavelića i ustaša je malo poznati sporazum sklopljen u Argentini u Buenos Airesu 1954. godine, između Pavelića i Milana Stojadinovića, bivšeg premijera Kraljevine Jugoslavije. Dogovorili su podjelu Jugoslavije na Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju. Granica Hrvatske i Srbije išla bi polovicom Bosne i Hercegovine i to tako da bi Dubrovnik i Makarska rivijera bili dio Srbije.
Ustaška nacionalna politika pokazala je koliko je nacionalističko i fašističko sanjarenje odvojeno od realnog života ustvari opasno. Dobivši na upravu, kao poklon, kao pokret od 250 ljudi, državu od preko 5 milijuna stanovnika, da u njoj rade šta god hoće, samo da je stabilna, ustaše su potpuno podbacile u svom zadatku. Divljaštvom i terorom okrenuli su protiv sebe više od polovine multinacionalne države. Srbe su pokušali uništiti fizički, Bošnjake su zgrozili zločinima, Hrvate ogorčili zločinima, predajom Dalmacije i hapšenjem apsolutnog lidera Hrvata i Srba u Hrvatskoj Vladka Mačeka. Ustaško divljanje protiv njih je okrenulo čak i Nijemce koji u očaju pokušavaju stabilizirati Balkan bez NDH nudeći „autonomiju za BiH“ kao ideju koja bi potpuno razbila NDH. Ustaše su bile jadan i užasan povijesni eksperiment koji je završio jedino kako je i mogao – u krvi i blatu, na smetlištu povijesti. Današnja proustaška nastojanja potpuno su na tragu onih od prije 1941. i ne prate evoluciju ovog zločinačkog pokreta koji je i sam počeo pokoljima, a završio sporazumom u Argentini. Realnost će uvijek zgaziti svako iracionalno nastojanje, bez obzira koliko ono okrutno bilo. Jednonacionalna totalitarna država nije moguća na Balkanu, a pogotovo ne danas u 21. stoljeću. Ustaše su najbolji primjer potpune farse ovakvih sanjarenja.