Retrospektiva Svjetla riječi: Hrabrost i dosljednost u najtežim vremenima
Revija bosanskih franjevaca iz perioda 1990-ih predstavlja jedinstveni organizirani primjer aktivnoga kritičkog promišljanja i dosljednog otpora nacionalizmu i militarizmu
Ljubo Lucić bio je urednik Svjetla riječi od 1985. do 1993.
Ako je išta dobro proizašlo iz ratnih vremena, ako išta dobro uopće može izaći iz toga, onda je to narativna ostavština kao svjedočanstvo jednoga vremena. Kada sam se prije nekoliko godina sasvim slučajno, ako ne i suludo, upustio u istraživačko iščitavanje ratnih i poslijeratnih brojeva franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi, to mi je ujedno bio i prozor u ratna zbivanja i kronologiju o kojoj sam dotada znao vrlo malo ili gotovo ništa. Na taj je način naivno čitanje mnogih nepotpisanih uvodnika za vrijeme glavnog urednika fra Ljube Lucića, ili pak sekcije „Ja ovako“ fra Luke Markešića, ili pak tekstova književnika koji su svojedobno pisali za ovu reviju poput Miljenka Jergovića i Ivana Lovrenovića, dobrano oblikovalo moje razumijevanje rata. Polemični i atipični politički stavovi katoličkih svećenika, u ovom slučaju franjevaca koje kroz povijest prate najrazličitije kontroverze, su dapače veoma privlačan istraživački materijal studentu teologije željnom otkrivanja nekonvencionalne strane Crkve.
Tako je i nekad kultna revija Svjetlo riječi od samih početaka praćena kontroverzama. Kao uostalom i mnogi drugi angažmani pokrenuti od strane bosanskih franjevaca kroz povijest, danas izvrgnutih različitim revizijama i interpretacijama, od slavne Ahdname do udruženja svećenika „Dobri Pastir“. Prigodom najave izlaska ovoga mjesečnika sada nam već daleke 1983., prvi glavni urednik, fra Ladislav Fišić, u sličnome je tonu napisao: „Jednima je to bila prilika za radost, drugima za osporavanje, kako je to gotovo oduvijek s nama. Neki su se predali zadovoljstvu i mirno čekali neuspjeh, jer, zaboga, 'zar može nešto dobro doći iz Bosne?'[1]
Razne optužbe protiv franjevaca od strane hrvatskih političkih i crkvenih dušebrižnika, koje su na vrlo sličan način bile uperene i protiv uredništva i suradnika angažiranih u Svjetlu riječi, vrlo je precizno sažeo fra Luka Markešić u svojoj sekciji u jednome ratnom broju iz 1995. Upravo navedenih šest optužbi služi istovremeno kao ogledni primjer onoga što se stavljalo na teret franjevcima i onoga po čemu je ovaj mjesečnik od povijesne, političko-društvene i religiološke važnosti:
„Prvo, bosanske franjevce napadaju zbog njihove tobože problematične duhovnosti i crkvenosti. Tako se i u najnovije vrijeme iznosi kako se oni u našoj situaciji miješaju u politiku i time krše načela odnosa Crkve i društva u modernom laiciziranom društvu, gdje je Crkva odvojena od političkog sustava.
Drugo, bosanski franjevci se napadaju što se u prošlosti nisu više bavili politikom i nacionalnim interesima hrvatskoga naroda (vidi: Prvo, a usporedi i sve druge točke optužbe, koliko su međusobno sukladne i bez proturječja!!!) Zato su oni krivi što Hrvata ima u BiH samo toliko koliko ih ima sada, što ih nema više od drugih ili što nisu samo oni u BiH. [...]
Treće, bosanske se franjevce napada da su slabi Hrvati i da se slabo zalažu za dobro i za interese hrvatskoga naroda i kulture. U tom ih se smislu okrivljuje kao jugonostalgičare ili prosrpski orijentirane.
Četvrto, bosanski se franjevci otpužuju kao oni koji se bore za unitarnu BiH i zbog toga ih se ocrnjuje kao pobornike muslimanske politike. [...]
Peto, bosanski se franjevci proglašavaju univerzalistima, idealistima i utopistima, jer se u svom općehumanističkom radu zauzimaju za sve ljude i narode, a zapostavljaju rad za hrvatski narod.
Šesto, bosanski se franjevci okrivljuju za razbijanje jedinstva hrvatskoga naroda, jer ističu samostalnost hrvatskoga naroda u BiH i opravdanost njegova vlastitoga političkog i kulturnog organiziranja.“[2]
Na tragu ovih optužbi i nepobitne aktualnosti tekstova koji su pisani u konkretnom razdoblju od 1992-1995. s pravom se može tvrditi da je Svjetlo riječi još uvelike neistražen primjer kritičke političke angažiranosti od strane vjerskih službenika u razdoblju oružanog i političkog konflikta. Ono je jedinstveni organizirani primjer aktivnoga kritičkog promišljanja političkih odluka i poteza lokalnih i međunarodnih vlastodržaca, koji bosanske franjevce i Svjetlo riječi razlikuje od čitave plejade vjerskih službenika obuzetih nekritičkim pristajanjem uz vjerski nacionalizam i militarizam.
Iščitavajući tekstove iz političko-pastoralnog ugla, ratna retrospektiva koja će biti objavljena u nekoliko nastavaka manifestira svojevrsni oblik političke skrbi u epohi koja je obilovala političkim nemarom i brutalnim pragmatizmom. Tako shvaćena i artikulirana politička skrb je imala svoje duhovno uporište ne samo u činjenici da je časopis izdavan od franjevačke provincije Bosne Srebrene, već u jasno ocrtanoj upotrebi brojnih biblijskih, pastoralnih i drugih religijskih referenci u političko-kritičkim komentarima. Upravo taj element čini autorske tekstove objavljene u ovom mjesečniku vrijednim istraživačke pažnje budući da su istovremeno nadilazili svoje izvorište i sferu duhovnoga te se nerijetko i služili njima kako bi se upustili u politički diskurs. Pritom, autorskoj originalnosti doprinosi i osebujni franjevački stil često karakteriziran ironijom, metaforom ili pak apsurdom, kao i narativna forma pisanja u kojemu se uočava kontinuitet sa dugom i bogatom tradicijom franjevačke spisateljske aktivnosti u BiH.
Iako prvotno pokrenut zajedničkim snagama Bosne Srebrene i Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM, uslijed očitih političkih neslaganja i do danas javnosti ne sasvim razjašnjenih okolnosti, pred sam početak rata hercegovačka strana naprasno napušta uredništvo. Nekadašnji provincijal Hercegovačke provincije, fra Jozo Pejić, javno se ispričao zbog takvoga postupka u jubilarnom 300. broju mjesečnika: „I uz pretpostavku da se radilo o nesnalaženju Uprave Hercegovačke provincije pri donošenju spomenutih odluka, na sve nas hercegovačke franjevce koje je kao druga majka podizala provincija Bosne Srebrene, nadvila se sjena nezahvalnosti. Neka se stoga ova isprika, ako je to moguće, shvati kao vapaj za svjetlom koje će raspršiti sjene uskogrudnosti i crne nezahvalnosti.“[3]
Pa ipak, nakon što je Svjetlo riječi nastavilo prkositi dominantim i politiziranim crkvenim krugovima u godinama nakon rata, kako onim hrvatskim tako i drugima, nerazjašnjena ratna uloga i skrivena povijest Hercegovačke provincije se vratila i udarila u mjesečnik 2013. godine kao kakav snažan bumerang. Iako je mnogo tinte potrošeno na ničim opravdanu i skandaloznu smjenu fra Drage Bojića s mjesta glavnog urednika navedene godine, govoriti danas o Svjetlu riječi je naprosto nemoguće bez spomena na taj slučaj. Ukratko, nakon što je Bojić u intervjuu za Prometej [4] propitivao ulogu hercegovačkih franjevaca za vrijeme rata, hercegovački provincijal fra Miljenko Šteko zahtijeva sankcije za Bojića od bosanskog provincijala fra Lovre Gavrana, koji mu ih potom i daje. Jedna od njih je i smjena sa mjesta glavnog urednika ove revije. U kontekstu naše problematike u ovom uvodnom i idućim preglednim tekstovima, upravo reakcije koje su uslijedile na ovaj pokušaj ušutkavanja nam na najbolji način opisuju ulogu kakvu je Svjetlo riječi tokom rata igralo.
Osim pisma upućenog Upravi provincije Bosne Srebrene nazvanog Ne gasite Svjetlo riječi![5] kojeg je potpisalo više od 50 suradnika ovoga mjesečnika nakon Bojićeve smjene, uslijedilo je također nekoliko istaknutih javnih i akademskih reakcija. Profesorica biblijske hermeneutike Jadranka Brnčić je opisala ratnu ulogu mjesečnika u Journal of Ecumenic Studies na slijedeći način: „Tijekom 1990-ih – ratnih godina – suradnici Svjetla riječi su ustrajno pružali otpor vladajućim nacionalizmima. Nisu podlegli političkim ucjenama niti podupirali plemenski zanos, već su branili osobno dostojanstvo, mir i dijalog među zaraćenim stranama, zagovarajući BiH nepodijeljenu u etničke kaveze. Bespoštedno su kritizirali crkveno vodstvo koje je odlučilo služiti političkim elitama kao i neobrazovane vjernike koji su često podlijegali zapaljivoj retorici politizirane religioznosti.“[6]
Uz reakciju Viktora Ivančića o „zamračivanju svjetla riječi“ za tjednik Novosti,[7] još jedna novinarka isto nekad kultnog i ugašenog Feral Tribuna, Heni Erceg, napisala je svoju reakciju o ovome slučaju u kontekstu rata za slovensku Mladinu (koju je prenio portal Peščanik iz Srbije): „Franjevci Bosne Srebrene progovarali su često i hrabro u ono jadno malo hrvatskih nezavisnih medija, ukazivali na zlogukost hrvatske politike u BiH, koja će dvadeset godina kasnije dobiti i svoj pravosudni epilog, a na Haškom tribunal fašistička će tvorevina Herceg-Bosna biti proglašena djelom udruženog zločinačkog poduhvata vlasti Republike Hrvatske i njenih vojnih i političkih egzekutora u Bosni i Hercegovini. Istu antifašističku retoriku koristili su franjevci Bosne Srebrene u svojem vlatitom listu, Svjetlu riječi”, dok je zahvaljujući uređivačkoj politici, piše Herceg, ovaj mjesečnik “upravo u tom općem mraku bilo jedinstveni intelektualni prostor u kojemu surađuju najugledniji autori iz regije, suprostavljajući se svakom nacionalizmu i vjerskoj isključivosti.”[8]
Profesor filozofije Željko Pavić je u svojoj reakciji za Prometej napisao: „meni je intervju fra Drage Bojića sasvim bezazlen i nevin, on je – ako sam ga dobro razumio – htio samo i svoju hercegovačku subraću potaknuti na razmišljanje. (...) Fra Dragini su uvidi i zaključci potpuno razvidni te svakom u Bosni i Hercegovini živućemu Hrvatu potpuno razumljivi – i to onom najobičnijem i divljenja dostojnom »seljaku«, »običniku«, pred kojim bi u ime povijesti oba sadašnja provincijala morali s najdubljom poniznošću klečati. – Inače nema Boga, inače nema bližnjega! (…) Pristanak fra Lovre Gavrana da na pismeni »nagovor« provincijala Šteke smijeni dr. fra Dragu Bojića mene uvjeruje jedino u to da spomenutom provincijalu Gavranu uopće nije stalo do ljudi niti do Bosne, već jedino do »dekreta«.”[9]
Kada Pavić upire prstom u bivšeg provincijala Gavrana koji je dekretom smijenio Bojića, nije naodmet podsjetiti na njegove vlastite riječi o prioritetima i internim programskim planovima za svoju franjevačku zajednicu koje je pri svome ustoličenju rekao u intervjuu, ironije li, upravo za Svjetlo riječi, prenesenom i na službenim internetskim stranicama provincije Bosne Srebrene: „Budući da su, kao što ste već rekli, moji predšasnici bili jako aktivni na javnoj društvenoj sceni, ja sam od samog početka svoj mandat više posvetio unutarnjem razvoju naše zajednice, nego njezinu prezentiranju vani, kao što sam i najavio u jednom od svojih prvih intervjua.“[10]
Koliko je u tome uspio i kako je Gavranov mandat utjecao na političko-društveni aktivizam bosanskih franjevaca je pak puno opširnija tema kojoj ovdje nema mjesta i koju bi svatko zainteresiran trebao ipak sam prosuditi. Neka navedene reakcije služe kao prigodan uvodnik slijedećim nastavcima u kojima ćemo zaviriti u konkretne ratne tekstove Svjetla riječi. Odabir tekstova, ponajprije uredničkih uvodnika i sekcije „Ja ovako“ koju je tijekom rata najčešće pisao Markešić, ali i ostalih tekstova s političkim implikacijama, popraćen je komentarima i ratnim kontekstom poradi čitalačke orijentacije. Prvi nastavak donosi isječke tekstova iz 1992. o demokraciji i Herceg-Bosni, referendumu o neovisnosti, početku rata, kantonizaciji, i ostalim političkim čimbenicima koji su oblježili prvu ratnu godinu.
Na kraju, treba napomenuti da je svrha ove ratne retrospektive prikazati ne samo povijesnu ulogu i proročko-kritičku dimenziju franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi za vrijeme rata u BiH, već i obratiti pozornost na aktualnost tekstova starih više od dvadeset i pet godina. Dapače, za mnoga vitalna i recentna politička pitanja poput bosansko-hercegovačkog puta prema europskim integracijama, etničke i teritorijalne podijeljenosti, legitimnosti političkih institucija, hrvatskoga političkog vodstva u BiH, neovisnosti BiH uopće, itd., čitatelj dobija dojam kao da su tek nedavno anticipirana u ovim tekstovima. Budući da je fokus kritička dimenzija tekstova, a ona kao takva ne predmnijeva ispravnost niti neispravnost autorova stajališta, neka idući nastavci služe istoj svrsi – kritičkome čitanju i svjedočanstvu jednoga vremena koje još uvijek može i mora služiti kao pouka.
Autor: Goran Stanić, Prometej.ba
[1] Ladislav Fišić, “Iz Bosne, ipak, nešto dobro“, Svjetlo riječi XXVI, 300, ožujak 2008.
[2] Luka Markešić, “Drž’te lopova!”,Svjetlo riječi XIII, 144, ožujak 1995.
[3] Jozo Pejić, “Za evanđeosku slobodu”, Svjetlo riječi XXVI, 300, ožujak 2008.
[4]
[6] Jadranka Brnčić, “The Eclipse of the Light of the Word, “Journal of Ecumenical Studies 48, 4 (2013).
[7]
[8]