Bitka za Berlin: Kraj nacističke Njemačke
U deliriju u koji su nacisti zapali krajem rata, na vrhuncu delirija je najveći fanatik bio sam Hitler
U aprilu 1945. godine Crvena armija nalazila se tako blizu Berlinu da ga je mogla gađati i artiljerijom, što je i učinila, namjerno za Hitlerov rođendan 20. aprila 1945. godine. Nacističko vodstvo upalo je u čudna psihološka stanja. Većina ubijeđenih nacista odbijala je prihvatiti kako je rat gotov te je inzistirala na sve fanatičnijim mjerama obrane. Također su počele iracionalne teorije o načinima na kojima bi se mogao nekako dobiti rat, bez obzira što je sovjetska artiljerija gađala Berlin, a zapadni Saveznici ušetali u Rajnsku oblast.
Sukob Trećeg Reicha i SSSR-a autora Dine Šakanovića Ovo je deveti i posljednji tekst u serijalu
Već od kraja 1944. počelo je manijakalno regrutiranje svih koji su mogli nositi oružje, uključujući starce i djecu. Starci i djeca su organizirani u Volkstrum jedinice. Ministar propagande Jozef Gebels inzistirao je u uvjerenju da se „snagom volje može preovladati neprijateljska vojna premoć“. Ministar naoružanja Alpert Šper upozorio je Hitlera početkom 1945. da Njemačkoj ne prijeti samo vojni već i ekonomski slom jer su se gradovi pretvarali u ruševine, a industrija prestajala postojati.
Hitler naređuje opće uništavanje svega što bi moglo koristiti neprijatelju. Njemačka se tehnološki vraćala u srednji vijek kako su uništavane turbine, lokomotive, elektro-mreža, komunikacije, ceste, pruge... Propaganda je počela pozivati Nijemce da se prebace u gerilu i nastave rat. U borbu su ubacivani svi mogući tehnološki patenti, bez obzira koliko provjereni bili. Tako su se pojavili avioni koji polijeću okomito, mini-tenkovi, moguće i prototipi letjelica koje su nalikovale na leteće tanjure.
Nacisti su organizirale proslave smrti američkog predsjednika Ruzvelta vjerujući kako će se ponoviti događaji kad je smrt ruske carice Elizabete spasila Fridrika Velikog Pruskog iz očajne vojne situacije. U Berlinu su se pojavile nade kako će zapadni Saveznici napasti Sovjete te će im biti potrebne njemačke snage. Uistinu, Churchill je razrađivao i ovakve opcije te naredio generalštabu razmatranje „Operacije Nezamislivo“. Međutim, radilo se samo o teorijskoj opciji, a nikako o planovima koji će biti realizirani.
U pokušajima zataškavanja zločina za koje su i sami bili svjesni da su zločini, nacisti su razarali koncentracione logore i logore smrti na istoku, spaljivali tijela ubijenih logoraša, a preostale logoraše tjerali u marševe smrti prema zapadu gdje su ih ubijali izgadnjivanjem i trovanjem. Branko Lustig se sjeća kako su uvjeti bili takvi da su logoraši sa sebe skidali rojeve vaši.
Dok se Treći Rajh rušio, životi su postajali sve teži i logorašima i običnim ljudima. Njemačkoj je nestajalo hrane i zavladala je glad. Moral se urušavao, posebno među nefanaticima. Piloti su odbili izvršavati samoubilačke misije zabijanja u savezničke bombardere.
Među Nijemcima se pojavila razlika u ponašanju. S jedne strane, na istoku, nastavljane su krvave borbe za svaki pedalj zemlje jer su se svi bojali Crvene armije i Sovjeta. Do ovoga je došlo jer su vojnici bili svjesni svojih zločina na istoku, a i propaganda je godinama prepadala Nijemce komunistima. S druge strane, na zapadu su se vojnici lako predavali i počeli su redom padati veliki njemački gradovi. Situacija je bila takva da je Churchill čak predlagao američkim trupama da jednostavno ušetaju u Berlin prije Sovjeta.
Staljin je primijetio ovu razliku i pisao Churchillu kako mu je čudno to što na zapadu padaju veliki njemački gradovi, a na istoku se „Nijemci odlučno bore za neku željezničku stanicu u Češkoj koja će im pomoći kao topao oblog mrtvacu“, aludirajući na tajni dogovor zapadnih Saveznika s Nijemcima. Churchill mu je odgovorio kako se Nijemci boje Sovjeta, što je i bilo točno. S istoka prema zapadu tekle su kolone izbjeglica, a njemačko vodstvo bježalo je da se preda zapadnim Saveznicima.
U deliriju u koji su nacisti zapali krajem rata, na vrhuncu delirija je najveći fanatik bio sam Hitler. Iako je već ranije užem krugu savjetnika objavio kako je rat izgubljen i da će ostati umrijeti u Berlinu, nije odustajao od obrane grada. Njemačke snage očajnički su se pripremale i postavlja se u obranu i izvan grada i u samom gradu. Raspuštena je „pomoćna armija“, personal vojnih škola i logistika te su svi upućeni na front. Ova očajnička mjera omogućila je postavljanje obrane Berlina u koju su uvučene sve moguće trupe koje su bile na raspolaganju.
Realniji ljudi iz struktura Trećeg Rajha pobjegli su iz Berlina, sa ili bez Hitlerovog odobrenja, a najveći fanatici poput samog Hitlera ili Gebelsa ostali su u gradu. Gebels je čak doveo i suprugu Magdu i šestero maloljetne djecu u bunker ispod Kancelarije Rajha u Berlinu odakle je Hitler upravljao u zadnjim danima Rajha.
S druge strane, sovjetski generali počeli su se, slobodno se može reći, „igrati“ s Bitkom za Berlin. Maršal Georgij Žukov, junak iza sovjetskih pobjeda, pripremio je ofanzivu na Berlin koja je trebala početi noću. Protivničke položaje trebali su obasjati, a njemačke vojnike zaslijepiti ogromni protuzračni reflektori upereni u njih. Ovo osvjetljenje trebalo je osvijetliti mete snagama Crvene armije. Prije same ofanzive, pokrenuta je „probna ofanziva“ na uzvišenja istočno od Berlina kako bi se ispitala njemačka artiljerija i uništila protuartiljerijskom vatrom.
Kako je ova predofanziva zaustavljena, među dijelom nacista u Berlinu zavladalo je oduševljenje jer su bili ubijeđeni kako je sovjetska ofanziva propala. Gebels je čak postao ubijeđen da će biti moguće nagoditi se sa zapadnim Saveznicima, samo da se Berlin zadrši još koji dan.
Za sovjetsku stranu bilo je neophodno što hitnije zauzeti grad. Prije svega, radilo se o propagandnoj pobjedi. Osim toga, u Berlinu se nalazio Hitler te sva njemačka dokumentacija, posebno ona o „tajnim oružjima“ poput raketa ili atomske bombe. Počele su i trzavice sa zapadnim Saveznicima te je sovjetsko rukovodstvo što hitnije htjelo napredovati zapadno do dogovorene linije razgraničenja sa zapadnim Saveznicima. Ovo napredovanje nije bilo moguće bez zauzimanja Berlina koji je ležao na tom putu.
Hitler je sredinom marta imenovao zapovjednikom „Grupe armija Vistula“, armije koja je držala front kod Berlina, general-pukovnika Gotharda Heinricia, starog oficira još iz Prvog svjetskog rata, koji je bio poznat kao najbolji defanzivni strateg njemačkih vojnih snaga. Heinrici je odmah počeo ignorirati naređenja i planirati obranu samostalno. Odbio je držati liniju na Odri što je ispravno smatrao nemogućim. Povukao je snage na Selovske visove istočno od Berlina. Na ovim pjeskovitim vrhovima uz pomoć inženjerije ukopao je vojsku u tri linije obrane, s betonskim bunkerima, protutenkovskim preprekama i minskim poljima. Otvaranjem brana sjeverno poplavio je područje između Visova i Odre pretvarajući ga u neprohodne močvare.
Heinrici nije imao dovoljno trupa da spriječi opkoljavanje Berlina sa sjevera i juga te je počeo polagano povlačiti svoje trupe zapadno ostavljajući Berlin opkoljenim, a da o tome uopće nije izvijestio Hitlera. Nije ni pokušao braniti grad od opkoljavanja. Hitler je „sklopio puzle“ o tome što se događa kada je Heinrici zatražio dozvolu za pomjeranje svog zapovjednog stožera zapadno od Berlina. Već ranije Hitler je naredio kako će svaki zapovjednik koji bez dozvole pomakne zapovjedno mjesto unazad biti streljan.
Glavnokomandujući njemačkih snaga feldmaršal Wilhelm Keitel slučajno je na putu za Berlin sreo trupe pod komandom Heinricija kako marširaju sjeverno, dalje od Berlina, suprotno svim zapovijedima. Keitel je uspio na cesti pronaći Heinricija, uslijedila je svađa te je naposlijetu Keitel razriješio Heinricija s mjesta glavnokomandujućeg „Grupe armija Vistula“ jer „nije htio spasiti Hitlera“. Suprotno naređenima da ode u Berlin gdje bi vjerojatno bio smaknut, Heinrici se predao Britancima. Njegovim nasljednikom imenovan je general Kurt Student kojeg su međutim zarobili Britanci prije nego je uspio i preuzeti dužnost.
Sovjetska ofanziva počela je 16. aprila i nakon nekoliko dana teških borbi uspjela probiti njemačke položaje te početi prebacivati borbe u sam grad Berlin. Do 24. aprila Berlin je bio potpuno opkoljen, a trupe koje su trebale spriječiti opkoljavanje samoinicijativno su se počele prebacivati na zapad. Južnije, general Wenck uporno je držao svoje položaje kako bi se što više civila uspjelo povući na zapad. Treći Reich sveden je na grad Berlin, jedino mjesto gdje se još Hitlerova riječ bespogovorno slušala.
Nacistički vođa našao se okružen najvećim fanaticima, u svom bunkeru ispod grada, gdje je proživljavao zadnje dane u agoniji dok se njegov Reich raspadao. Prvo je Herman Gering, zapovjednik avijacije, poslao pismo u kome traži preuzimanje vlasti budući da Hitler više nije u stanju upravljati. Hitler je pobjesnio, smijenio Geringa i imenovao svojim nasljednikom admirala Karla Donitza. Još veći šok izazvalo je to što je Heinrih Himler koga je Hitler na proslavi svog zadnjeg rođendana nazvao „lojalni Heinrih“ počeo neovlaštene kontakte o kapitulaciji sa zapadnim Saveznicima.
Od 20. aprila sovjetska artiljerija neprestano je pucala po Berlinu, a zračne udare kao podršku Sovjetima počelo je britansko zrakoplovstvo. Berlin se pretvarao u goruću ruševinu bez ikakvih uvjeta za život.
U Hitlerovom bunkeru, pravom podzemnom gradu, počelo je vladati ludilo. Serije besmislene euforije zamjenjivali su periodi totalnog očaja. Hitler je iz dana u dan prelazio iz uvjerenja o skorom kraju i rata i njegovog života do pokušaja upravljanja već nepostojećim jedinicama. Tako je mnogo nade polagano u navodni protunapad generala Wenka koji je trebao stabilizirati front i spasiti Berlin. Žukov je ovo kasnije komentirao riječima: „Ovi ljudi izgubili su doticaj s realnošću misleći da je moguće zadržati Berlin“.
Disciplina je polagano opadala te je Hitlerova tajnica Trodl Junge čak upitala Hitlera zašto se ne bori sa svojim trupama na što joj je odgovorio da se boji zarobljavanja. Već ranije Hitler je odlučio kako neće živ u sovjetske ruke. Naredio je da ga se informira 24 sata unaprijed kada će obrana kolabirati.
Njemačke trupe žilavo su se branile koristeći prednosti urbanog ratovanja. Preko 40.000 staraca i mnoštvo djece bilo je angažirano u borbi. Zadnje Hitlerovo pojavljivanje pred nekom vrstom javnosti bilo je odlikovanje djece koja su uništila sovjetske tenkove. Zbog ogromnog stresa Hitlerovo zdravstveno stanje se pogoršavalo te je nekontrolirano tresao ruku i zgrbavio se. Raspitivao se o načinima samoubojstva, a naredio je da se cijanidom ubije i njegov pas, njemački ovčar Blondi.
Nijemci su, bojeći se kako će je Sovjeti koristiti za napredovanje, potopile berlinsku podzemnu željeznicu. Tisuće Berlinaca koje su se sklonile u podzemnu željeznicu bile su podavljene. Njemačke snage utvrdile su i dva masivna protuzračna betonska tornja u koja se sklonilo mnoštvo civila. Predaja garnizona ovih tornjeva spasila je živote mnoštvu civila.
Navečer 30. aprila Hitler se nakon vjenčanja sa svojom dugogodišnjom djevojkom Evom Braun, svjestan da je rat gotov i kako se sovjetske trupe pripremaju za zauzimanje bunkera nalazeći se jedan blok dalje, ubio. Prvo je pregrizao kapsulu cijanida, a zatim se upucao u sljepoočnicu. Eva Braun ubila se cijanidom. Upravljanje Reichom preuzeo je ministar propagande Josef Gebels. Hitlerovo tijelo zajedno s tijelom Eve Hitler iznešeno je i zapaljeno ispred bunkera. Dobivši vijesti da se Hitler ubio Staljin je komentirao: „Svinja se ubila. Šteta što ga nismo zarobili.“
Sutradan ujutro, Jozef Gebels i njegova žena Magda Gebels su sa injekcijama morfija uspavali svoje šestero maloljetne djece. Nakon toga Gebels je napustio prostoriju, a Magda je pobila vlastitu djecu kapsulama cijanida. Ranije je izjavila kako ne želi da joj „djeca žive u svijetu bez nacional-socijalizma.“ Nakon toga supružnici Gebels su se zaputili ispred bunkera. Jozef Gebels prvo je upucao ženu Magdu, a nakon toga i sebe. Počinili su zajedničko samoubojstvo.
Njihov primjer slijedili su mnogi nacistički fanatici poubijavši se. Od generala do običnih vojnika i regrutirane djece. Zaslijepljeni fanatizmom odlučili su umrijeti i za sobom u smrt odvesti i druge kada je došao kraj njihovoj zločinačkoj tvorevini. Neki su se ubijali iz očaja, neki iz straha, neki iz osjećaja lojalnosti. Oni realniji bježali su na Zapad i u južnu Ameriku.
Dana 8. maja već nepostojeći i raspadnuti Njemački Treći Reich potpisao je kapitulaciju. Glavnokomandujući Wilhelm Keitel predao je notu o bezuvjetnoj kapitulaciji sovjetskom maršalu Georgiju Žukovu. Nakon 4 godine krvavih sukoba koji su odnijeli desetine milijuna civilnih više nego vojnih žrtava, Drugi svjetski rat u Europi bio je završen.
Crvena armija održala je 24. juna 1945. godine veliku Paradu pobjede u Moskvi. Paradu je jašući na konju poveo maršal Georgij Žukov. Ispod njegovog mjesta na svečanoj tribini stajao je natpis „Idol“. Paradom je zapovjedao maršal Konstantin Rokosovski.
Svečana tribina bila je postavljena ispred lenjinovog mauzoleja. Jedinice NKVD-a na paradi su marširale sa zarobljenim njemačkim zastavama, a posebno se istakla zastava Prve SS divizije „Adolf Hitler“, Hitlerove osobne garde. Zastave su pobacane ispod tribine postavljene ispred Lenjinovog mauzoleja, tribine na kojoj je stajao Staljin. Sovjetski Savez je potpuno trijumfirao nad njemačkim Trećim Reichom.
Najveće zlo u povijesti civilizacije, nacizam, odgovorno za smrt više od 60 milijuna ljudi, najveće stradanje u povijesti, ujedinilo je protiv sebe demokrate, komuniste, socijaliste, konzervativce i liberale; rojaliste i republikance; vjernike i ateiste; nacionaliste; proletere i buržuje. Nacizam je kao najveći horor naše civilizacije ujedinio protiv sebe sve na svijetu. Poruka o tome tko se sve ujedinio kako bi uništio nacizam utkana je u temelje svjetske post-ratne civilizacije.