Citadela: „Munjeviti rat“ postaje „Očajnička obrana“
„Citadela“ je bila katastrofa. Njemačka komanda ponovno je drastično podcijenila sovjetske rezerve, kao kod Moskve i Staljingrada
Poraz njemačkih snaga i predaja 6. armije u opkoljenom Staljingradu nisu bili tolika vojna katastrofa zbog gubitka 200.000 vojnika. Sovjeti su od početka rata gubili milijune vojnika i opremu zbog opkoljavanja. Njemačka katastrofa ležala je u tome što se gubitci za razliku od Sovjeta nisu mogli nadomjestiti. Osim toga, izgubljene su najelitnije trupe i uništene oklopne formacije. Wehrmacht je izgubio 25 generala i mnoštvo nižeg personala. Čitav front bio je razbijen, a nije bilo trupa koje bi zatvorile proboj. Katastrofa je bila time veća što je opkoljavanje prijetilo „Armijama A“ koje su se nalazile na Kavkazu. Počelo je užurbano povlačenje i bijeg s Kavkaza. Čitav njemački južni front se ekspresno raspao zbog poraza u Staljingradu.
Ovo je sedmi tekst u serijalu Sukob Trećeg Reicha i SSSR-a autora Dine Šakanovića
Bitka kod Staljingrada dovela je do dvije značajne promjene. S jedne strane Hitler je izgubio povjerenje u vlastite generale te se sve više i više počeo miješati u upravljanje armijama, bez obzira što su njegove intervencije skrivile poraz kod Staljingrada. Nitko mu se to nije usuđivao reći. Visoki oficiri jednostavno bi podnosili ostavke i sklanjali se od Hitlera. S druge strane, već od ranije svjestan kako ne razumije vojna pitanja, pogotovo nakon Bitke kod Kharkova, Staljin se potpuno povlači iz strateškog planiranja i prepušta ga sve iskusnijim sovjetskim vojnim stručnjacima, poput maršala Žukova.
Već kod Moskve, a posebno kod Staljingrada, njemačka vojna doktrina „Munjevitog rata“ (Blitzkrieg) potpuno je propala jer nije uspjela jednim udarom slomiti Crvenu armiju. Sovjetski Savez jednostavno je bio prevelik za uspješan Blitzkrieg. Poraz kod Staljingrada početkom 1943. izazvat će vrlo mračna osjećanja kod njemačkog vodstva. Ovo će samo biti pojačano predajom njemačkih i talijanskih snaga u Africi koje su se našle opkoljene u Tunisu.
Kada su se njemačke snage našle opkoljene u Staljingradu propaganda o njemačkim pobjedama je prestala. Jednostavno se više nije izvještavalo o Staljingradu. Hitler se nije tradicionalno obratio govorom za svoj rođendan 20. aprila 1943. godine već je govor na radiju pročitao Jozef Gebels, ministar propagande, što pokazuje kakav je šok izazvao poraz kod Staljingrada.
Njemačko vodstvo postalo je svjesno za njih jako bolne činjenice kako više ne mogu računati na pobjedu jer je sovjetska industrija nadmašila njemačku ratnu proizvodnju. Sovjeti su uz krajnje napore bili u stanju nadomjestiti sve gubitke. Ako je Njemačka željela ponovno promijeniti omjer snaga, bila je potrebna totalna ratna mobilizacija, svim sredstvima. Nacističko rukovodstvo odlučilo se za ovaj korak.
Propaganda je izvijestila njemačku javnost o porazu kod Staljingrada i objavila kako Njemačka sada vodi obrambeni rat. Nakon toga je ministar propagande Jozef Gebels održao svoj zloglasni govor o „Totalnom ratu“ 18. februara 1943. godine. Cijeli događaj bio je pažljivo pripremljen. U publici su sjedili najfanatičniji nacisti, a govor su milijunima Nijemaca prenosili radio i televizija.
Gebels je zloglasno objavio kako će Nijemci „braniti svoje živote, bio svijet svjestan važnosti tog sukoba ili ne“. Pozvao je na „skidanje svilenih rukavica“ i „prestanak djelomičnog korištenja ratnog potencijala“. Upitao je masu želi li „totalni rat“ na što je dobio gromoglasne uzvike podrške. Na kraju je upitao masu vjeruje li da će rat dobiti njemačko oružje, na što je ponovno dobio uzvike podrške. Završavajući sablasni govor objavio je „što jaču pesnicu damo Führeru jači će biti njemački udar“. Masa je psihološki pripremljena na mjere totalne mobilizacije.
Ministar naoružanja, sposobni Albert Šper, ubrzo je reorganizirao njemačku ratnu industriju i sve stavio u službu vojne proizvodnje koja je počela enormno rasti, usprkos sve jačem savezničkom bombardiranju koje je prestalo biti teroriziranje građana, a postajalo sistematsko razaranje njemačke industrije. Proizvodnja će rasti sve do početaka 1944. godine.
Cijena ovakvog mobiliziranja bilo je pogoršanje civilnog života. Smanjena je proizvodnja potrošačkih roba, obustavljeni su civilni letovi. Vojne snage su reorganizirane uspostavom posebnih položaja koji su nadzirali obnovu oklopnih snaga. Posebna pažnja posvećena je zrakoplovstvu koje je i dalje bilo daleko nadmoćnije od sovjetskog. Donekle je popustio i Hitlerov fanatizam te su ga generali uspjeli nagovoriti da odobri neophodna povlačenja na lakše branjive položaje. Njemačke snage smišljeno su se povlačile i prerastegle sovjetske linije snadbijevanja. Zatim su se elitne SS jedinice okrenule i kod Kharkova izvršile protunapade te stabilizirale front. Ovakav razvoj situacije doveo je do ogromne sovjetske izbočine na frontu kod Kurska.
Do ljeta 1943. godine njemačke oružane snage uspjele su obnoviti svoje oklopne jedinice, a u borbu su ubačeni i noviji tipovi tenkova koji su se lako mogli nositi sa sovjetskim tenkovima. Iako su njemačke oklopne snage obnovljene, to više nije bila ona sila iz 1941. godine. Više nije postojao element iznenađenja, kao ni nadmoć nad Crvenom armijom koja je otprilike imala duplo više vojnika i opreme. Ipak, njemačke snage bile su bolje organizirane, a postojala je i ogromna premoć u zraku. Mjere totalne mobilizacije omogućile su Wehrmachtu da ponovno stane na noge.
Njemačka komanda pristupila je strateškom planiranju za 1943. godinu. Kao logično rješenje postavilo se „izravnjavanje“ izbočine kod Kurska gdje bi se uništile značajne sovjetske snage, a Wehrmacht bi ponovno dobio prijeko potrebnu prednost i mogao bi krenuti u juriš prema Staljingradu i/ili Moskvi. Politički, Hitler je postao svjestan kako ne može voditi rat na toliko frontova te se složio početi mirovne pregovore sa Staljinom, ali „nakon jedne velike pobjede na istoku“.
Njemačko vodstvo nije bilo svjesno dvije stvari. Prije svega, Staljin se uzajamno obavezao s Britancima i Amerikancima da ni jedna strana neće počinjati separatne pregovore o miru već će saveznici nastupati zajedno. I što je mnogo važnije, njemački vojni vrh nije bio svjestan koliko je očigledna izbočina kod Kurska. Sovjetsko vojno rukovodstvo bilo je savršeno svjesno gdje će njemačke snage napasti. Maršal Žukov osobno je uvjerio Staljina da Crvena armija ne treba počinjati protunapade već da treba pustiti Nijemce da se „polupaju“ na Kursku, a zatim početi opći protunapad.
Pripreme i jedne i druge strane bile su temeljite. Nijemci su plan napada nazvali „Operacija Citadela“. Plan je bio sa sjevera i juga jakim tenkovskim snagama uz pomoć zrakoplovstva prodrijeti i opkoliti Crvenu armiju u izbočini, zatim je uništiti. Od ishoda bitke ovisilo bi dalje planiranje. Sovjetska strana imenovala je ponovno proslavljenog maršala Georgija Žukova za glavnokomandujućeg kod Kurska. Žukov je temeljito pripremio obranu u tri linije, rasporedio minska polja, žičane prepreke, tenkovske prepreke, topove i artiljeriju. Poredane su i Kaćuše.
Njemački napad počeo je u 5:30 5. jula 1943. godine napadima na sjeveru. Zrakoplovstvo je usvojilo taktiku striktne podrške kopnenim snagama i odustalo od razaranja sovjetskih aerodroma i aviona jer je postalo svjesno kako Sovjeti lako mogu nadomjestiti gubitke. Zbog toga su avioni posvećeni podršci kopnenim snagama te su razvijeni posebni tipovi aviona za uništavanje tenkova.
Isprva su njemački napadi išli dobro i linija se počela pomjerati. Međutim, nije bilo proboja nego napredovanje uz borbu, a žrtve su počele postajati sve veće. Njemačke snage nisu uspjele probiti sovjetske linije i prodrijeti u dubinu. Nakon neuspješnog sovjetskog protunapada na sjeveru, njemačke snage su pokušale novi juriš, ali bezuspješno. S druge strane, na južnom dijelu fronta napredak je bio nešto veći, oko 35 kilometara za razliku od 12 kilometara na sjeveru, ali ni tu nije bilo proboja. Zrakoplovstvu je ponestajalo goriva te su intenzivni letovi morali biti obustavljeni.
Do 12. jula 1943. godine njemačkoj komandi postalo je kristalno jasno kako je ofanziva propala. Na sastanku s Hitlerom odlučeno je kako se „Operacija Citadela“ obustavlja. Osim toga, saveznici su se iskrcali na Siciliju odakle je prijetilo dalje napredovanje i iskrcavanje u Italiju. Hitler je zahtijevao da se prebace trupe s Kurska u Italiju.
Nakon rasprave odlučeno je kako će se s tim ipak pričekati neko vrijeme jer je general Manstein, zapovjednik južnog napada, bio uvjeren kako je dogurao do otvorenog terena gdje će moći izvršiti prodor i uništiti sovjetske tenkovske rezerve u otvorenoj bitci. Istog dana počeo je sovjetski protunapad sjeverno. Žukov je pokrenuo „Operaciju Kutuzov“, nazvanu po slavnom ruskom maršalu koji je zaustavio Napoleona. Sovjetske snage su pretrpile enormne gubitke, ali su uspjele probiti njemačke linije. Gubitci su nadomješteni, dok njemačke snage nisu imale odakle nadomjestiti svoje gubitke.
„Citadela“ je bila katastrofa, ali ni izbliza onolika kolikom će tek postati. Njemačka komanda ponovno je drastično podcijenila sovjetske rezerve, kao kod Moskve, kao kod Staljingrada. Njemački zapovjednici nisu bili svjesni kako je Žukov u pozadini pripremio svježe armije za protunapad čim njemački napadi propadnu. Ono s čim su se Nijemci borili kod Kurska bila je samo polovica pripremljenih sovjetskih armija.
Zbog velikih gubitaka izazvanih njemačkim napadima sovjetski južni prodor odgođen je do 3. augusta 1943. godine jer je bilo potrebno vrijeme za popunu gubitaka i reorganizaciju. Prvo su izvedeni manji napadi južnije za odvraćanje pažnje i vezanje njemačkih rezervi. Nakon toga 3. augusta počeo je veliki napad na njemačke položaje koji su se kao klinovi zabili u izbočinu kod Kurska. Njemački front se srušio na sve strane. Sovjeti su uz ogromne gubitke počeli napredovanje nošeni enormnom brojčanom nadmoći. Iako je njemačko ratno zrakoplovstvo uspjelo uništiti cijeli tenkovski puk s preko 100 tenkova, to nije promijenilo odnos snaga. Iako je uništavanje cijelog tenkovskog puka bio nezabilježen uspjeh, ipak nije bio dovoljan da zaustavi Crvenu armiju.
Po prvi puta njemačka ofanziva bila je zaustavljena, a
da nije postigla proboj. Također prvi put je Crvena armija uspjela izvesti
uspješnu ljetnu ofanzivu. Inicijativa je nepovratno prešla u ruke Crvene armije
koja se više neće zaustavljati i konstantno će napadati i vršiti pritisak na
Wehrmacht. Sovjeti, iako su doživjeli značajno veće gubitke, mogli su ih lako
nadomjestiti. Njemačke snage nisu si mogle priuštiti taj luksuz. Njemački
general Gudeiran u dnevnik će zapisati:
„S neuspjehom Citadele doživjeli smo
ubjedljiv poraz. Oklopne formacije, reformirane i ponovno opremljene s tako
mnogo napora, izgubile su mnogo i u ljudima i u opremi i bit će neupotrebljive
za dug period koji dolazi. Problematično je hoće li biti rehabilitovane na
vrijeme da brane Istočni front. ... Više neće biti mirnih perioda na Istočnom
frontu. Od sad pa na dalje, neprijatelj neosporno posjeduje inicijativu.“
Nakon propasti „Operacije Citadela“ njemačkim snagama preostalo je samo da reagiraju na sovjetske napade i brane se koliko su u stanju. Taktika „Munjevitog rata“ ubrzano je od ljeta 1943. prerastala u „Očajničku obranu“ svim sredstvima koja će u sljedećih godinu i pol dovesti do uzaludnih i luđačkih napora Njemačke te rezultirati ogromnim razaranjima, ljudskim gubitcima i kompletnim krahom, samo zato što nacističko vodstvo nije željelo kapitulirati.
(Dino Šakanović, Prometej.ba)