Put za Berlin: Početak kraja nacističke Njemačke
Treći Rajh, proglašavan za „tisućljetno carstvo“ približio se svom kraju u ognju i ruševinama 12 godina od dolaska Hitlera i nacista na vlast. Rat je odavno bio izgubljen, samo je bilo pitanje vremena kada će ova realnost sustići nacističke fanatike
Nakon pobjede kod Kurska koja je potpuno uništila njemačku ofanzivnu sposobnost na istoku, maršal Žukov pretpostavio je kako će Nijemci voditi aktivnu obranu. Međutim, pokazat će se kako zbog ofanzivnog mentaliteta i preslabih snaga Wehrmacht nije sposoban za aktivnu obranu. Hitler je inzistirao da se na Dnjepru uspostavi „Istočni zid“, „neprobojna linija obrane Njemačkog Rajha“.
Ovo je osmi tekst u serijalu Sukob Trećeg Reicha i SSSR-a autora Dine Šakanovića
Sovjeti su pokrenuli opće napredovanje cijelim Istočnim frontom. Linija fronta počela se pomicati nazad prema Njemačkoj. Nakon pobjede kod Kurska sovjetske snage nastavile su napredovanje i došle do Kijeva kojeg su oslobodile u novembru 1943. godine. „Istočni zid“ počeo se urušavati. Počeli su padati značajni gradovi na Dnjepru, a njemačke snage nisu imale snage suzbiti sovjetske mostobrane. Hitlerova manijakalna nakana da zabranjuje povlačenja ostavila je opkoljene njemačke armije na Krimu. Crvena armija presjekla je svaku logističku rutu te su se i ove snage ubrzo morale predati. U centralnom dijelu fronta Crvena armija pomakla je front još dalje od Moskve. Sjeverno, razbijena je opsada Lenjingrada. Herojski grad je nakon gotovo 3 godine gladovanja i patnji konačno spašen njemačkog terora, iako su se artiljerijski i zračni napadi nastavili još neko vrijeme. Do kraja 1943. Hitler je smijenio većinu generala ubijeđen kako su oni krivi za poraze.
Kako je vrijeme odmicalo rasla je premoć Crvene armije u gotovo svakom pogledu. Ogromna vojna proizvodnja lako je nadomještala gubitke i povećavala količinu opreme koju je Crvena armija mogla ubaciti u borbu. Njemačka industrija suočena sa sve većom nestašicom materijala i sve jačim savezničkim bombardiranjima nije se mogla nositi sa sovjetskom industrijom. Početkom 1944. godine njemačka industrijska proizvodnja počela je opadati.
Njemačka je ubrzano gubila rat na svim frontovima i postala „opkoljena tvrđava“, izolirana od ostatka svijeta i razvučena u borbu na sve strane, od Norveške, preko atlantske obale, Italije, Balkana pa širom istočnog fronta sve do Finske.
Sredinom 1944. godine njemačka komanda očekivala je sovjetske napade na južnom dijelu Fronta, gdje je Crvena armija stigla skoro do prijeratne granice s Rumunjskom i Poljskom. Njemačke trupe bile su prerastegnute, a dio divizija prebačen je u Francusku kako bi se suočio sa sve većom prijetnjom savezničkog iskrcavanja.
Saveznici su usko koordinirali planove za 1944. godinu. Dogovoreno je kako će savezničko iskrcavanje u Francuskoj biti praćeno velikom sovjetskom ofanzivom na istoku kako Njemačka ne bi mogla prebacit trupe s istoka u Francusku. Žukov i Staljin razgovarali su o ovom iskrcavanju i zajednički zaključili da se zapadni Saveznici nisu iskrcali kad su najviše trebali SSSR-u. Ova dvojica primijetila su kako „sad možemo i sami“, te bili ubijeđeni kako je isključivi razlog iskrcavanja to da Crvena Armija ne stigne i do Pariza. S druge strane, zapadni Saveznici su bili ubijeđeni kako je ponovno otvaranje „drugog fronta“ značajan doprinos krahu Hitlerove Njemačke.
„Dan D“, kodni naziv za iskrcavanje u Normandiji počeo je 6. juna 1944. godine. Sovjetski Savez održao je obećanje i 22. juna započeo masivnu „Operaciju Bagration“ koju je ponovno isplanirao Žukov.
Sovjetska komanda odlučila je udariti na njemačku Grupu armija „Centar“ koja je držala ogromne dijelove Bjelorusije, umjesto se južno zabiti u Njemačku obranu i krenuti odmah na Berlin. Kada je „Operacija Bagration“ počela bilo je kristalno jasno kako je rat praktično gotov. Ostalo je samo da se Njemačka preda. Crvena armija angažirala je 120 divizija i 2.000.000 vojnika protiv 800.000 njemačkih vojnika. Ostvarena je prednost u nevjerojatnom omjeru 30:1 u tenkovima i 7:1 u avionima. Sovjeti su angažirali 5.800 tenkova protiv 180 njemačkih tenkova. Njemačkih 2.500 topova dobilo je konkurenciju u 32.000 sovjetskih topova. „Operacija Bagration“ po angažiranim sredstvima bila je najveća vojna operacija u Drugom svjetskom ratu.
Do kraja augusta 1944. godine Grupa armija „Centar“ bila je smrvljena, a Saveznici su uspostavili stabilne položaje u Francuskoj. Njemačke snage borile su se na tri otvorena fronta, a njihova borbena sposobnost je kopnila. Sovjetske snage probile su se u Rumunjsku gdje je zbačen njemački saveznik, fašist Ion Antonescu. U septembru 1944. Rumunjska je potpisala mir sa SSSR-om nakon što su sovjetske trupe ušle u Bukurešt. Ubrzo se predala i Bugarska svjesna da je rat izgubljen. Čitava njemačka pozicija na Balkanu postala je izuzetno ugrožena kako je Crvena armija potpomognuta Titovim partizanima počela ulaziti u Jugoslaviju. Počelo je veliko povlačenje njemačkih armija iz Grčke.
Crvena armija uspjela je potisnuti i Fince koji su obnovili kontakte sa zapadnim saveznicima i počeli pregovarati o predaji. Njemačke snage našle su se ugrožene i u Slovačkoj gdje je počeo ustanak. Poljski partizani podigli su veliki ustanak u Varšavi kako su se sovjetske snage primicale. Kada je ustanak počeo, sovjetske snage su stale. Zapadni saveznici optužili su Crvenu armiju kako je namjerno stala da ustanak demokratskih snaga propadne. S druge strane Sovjeti su se branili od optužbi tvrdeći kako je ofanziva stala sama po sebi, a ustanici su bez ikakve koordinacije sa Crvenom armijom podigli ustanak. Nakon što je ustanak propao, Hitler naređuje da se Varšava do temelja razruši i uništi, što je i učinjeno.
Do kraja 1944. godine Crvena armija izbacila je njemačke trupe iz SSSR-a, osim dijelova baltičke armije koja se našla opkoljena i postala „najveći zarobljenički kamp“. Počelo je sovjetsko napredovanje na Balkanu te u Mađarskoj i Poljskoj. Rat se ubrzano primicao Njemačkoj.
Dana 17. januara sovjetske trupe zauzele su Varšavu koju su Nijemci nakon razaranja napustili. Nakon toga pokrenuta je nova ofanziva koja je skršila njemački otpor i pomakla liniju fronta na rijeku Odru, 60 kilometara istočno od Berlina. Dio njemačkih trupa, po imenu jedna cijela grupa armija, ali praktično daleko ispod te snage, našao se opkoljen u Koenigsbergu u istočnoj Pruskoj gdje su tvrdoglavo branile ovaj utvrđeni grad. Koenigsberg će kasnije biti preimenovan u Kaliningrad i do danas će ostati u sastavu Rusije.
Njemački general Guderian predložio je novu veliku ofanzivu na istoku, protiv sovjetskog Prvog bjeloruskog fronta. Inicijalno, planirano je bilo nastupanje sa sjevera iz Pomeranije koju su Nijemci još uvijek držali i s juga iz Šleske, kako bi se opkolile i moguće uništile sovjetske udarne snage. Guderian je zahtijevao da se hitno evakuiraju opkoljene trupe na Baltiku i daju na raspolaganje za ofanzivu. Također je tražio da se prebace trupe iz Norveške i Italije, a da se hitno obustavi uzaludni pokušaj deblokiranja Budimpešte. Osim toga, Guderian je zatražio da ofanzivu vodi general Wenck, umjesto Himlera, zapovjednika SS-a i visokog nacističkog dužnosnika.
Rasprava je ubrzo postala deranje i svađa, a Hitlera je zahvatio bijest. Urlao je na Guderiana koji je uzvratio istom mjerom. Nakon serije urlanja i svađe, bilo je kako je Hitler tražio. Odbijeno je evakuiranje trupa s Baltika, nastavljeno planiranje ofanzive na Budimpeštu, a za komandatna ofanzive protiv Crvene armije u Poljskoj imenovan je Himler. Ofanziva je umjesto velikog protunapada postala napad manjih razmjera.
Njemačke armije bile su ozbiljno uzdrmane i nisu mogle izvesti takvu operaciju, pogotovo bez svih mjera koje je Guderian zahtijevao. Ofanziva je ubrzo propala, iako je bilo angažirano čak 1.200 tenkova, gotovo cjelokupna rezerva. Nije bilo dovoljno goriva niti municije za ofanzivu dužu od 3 dana. Ipak, jedan cilj je nesvjesno postignut. Stavka je sada svjesna prijetnje iz Pomeranije odgodila ofanzivu na Berlin za 2 mjeseca, dok se Pomeranija ne očisti od njemačkih trupa. Propao je i njemački pokušaj deblokade garnizona u Budimpešti koja je zauzeta 13. februara 1945. godine. Za mjesec dana, 13. aprila 1945. godine Crvena armija zauzela je Beč, a 9. aprila pao je i Koenigsberg.
Treći Rajh, proglašavan za „tisućljetno carstvo“ približio se svom kraju u ognju i ruševinama 12 godina od dolaska Hitlera i nacista na vlast. Njemačke snage više nisu bile u stanju odupirati se i braniti ni Njemačku, a kamoli zauzeti Europu. Rat je odavno bio izgubljen. Samo je bilo pitanje vremena kada će ova realnost sustići nacističke fanatike.
(Dino Šakanović, Prometej.ba)