Jedna mladost u Njemačkoj, Ernst Toller

(DAF, Zagreb, 2020.)

Umjetnost kao život ili život kao umjetnost odnos je u polju napetosti – egzistencijalan koliko i umjetnički – kojega sadržajem kod Ernsta Tollera definiraju umjetnost i politika, individualno i kolektivno, čovjek pojedinac i masa... Ispisujući vlastitu biografiju, Toller ispisuje biografiju jedne generacije, mladosti jedne epohe koliko i one čvorišne točke oko koje su se odvijala zbivanja koja su dala smisao samoj epohi. U pitanju je uspon i pobjeda militarizma i nacizma u Njemačkoj, one ideološke i političke pošasti koje će dovesti do najvećih oružanih sukoba u ljudskoj povijesti, a koje su i danas inspirativne za sve nazadne snage u najvećem dijelu svijeta.

Svoju biografiju Toller započinje tekstom „Vizura 1933.“, godinom Hitlerova dolaska na vlast i spaljivanjem knjiga nepoćudnih pisaca uključujući i samog Tollera, i već u petoj rečenici piše: „Tko želi razumjeti slom 1933., mora se upoznati s događajima u Njemačkoj 1918. i 1919. o kojima ovdje pripovijedam“.


Vizura 1933.

U periodu od petnaest godina, od okončanja Prvog svjetskog rata do pobjede nacionalsocijalizma, zbivali su se u Njemačkoj određeni procesi koje su glavne društvene snage propustile razumjeti, objasniti i ponuditi narodu viziju za politiku koja će probuditi njihov vlastiti stvaralački potencijal i usmjeriti ga na djelovanje za društvo po mjeri čovjeka a ne kapitala. Te snage Ernst Toller prepoznaje u republikancima, revolucionarima, sindikalistima, birokratima, doktrinarima, realpolitičarima, fetišistima ekonomije, piscima..., svima onima koji su umjesto zbiljske analize totaliteta društvenih odnosa narodu ponudili ono što se u modernom diskursu naziva „svijet spektakla“. U tom i takvom svijetu razum ustupa mjesto iracionalnim porivima, nagonu samoodržanja po svaku cijenu ili jeftinim zadovoljstvima i razumljivo je, usprkos rijetkim glasovima upozorenja na opasnosti koje slijede, da će masa naroda, najprije kao pasivna publika a onda kao agresivna rulja, okrenuti se svim onim alatima, postupcima, politikama i političarima koji nastupaju mesijanski, predstavljaju se kao očevi i spasitelji naroda. (Jedan ovdašnji svećenik će jednu beznačajnu ljudsku individuu proglasiti prorokom Amosom koji će lokalni dio hrvatskog naroda izvesti na put spasenja.)

Šta radi Europa u takvim okolnostima?

Ponaša se kao duševni bolesnik koji tumara okolo ne videći da ide ka samoubojstvu, dok proizvođači oružja i burzovni špekulanti gomilaju milijarde. Zvuči poznato?! Ne ponaša li se vladajuća Europa danas navlas isto dok sa najviših mjesta političke moći upućuje zahtjev građanstvu da iz svog džepa osigura stotine milijardi dodatnih eura za proizvođače oružja.

Isto pitanje Toller postavlja i u odnosu na europsku omladinu.

Prije nego ovo pitanje dobije odgovor koji je današnjem čitatelju i građaninu 21. stoljeća poznat, nije li uputno postaviti ga današnjoj europskoj omladini, onoj koja umjesto Karla Liebknechta kao uzora Tollerovoj generaciji za uzore ima tzv. ikone popkulture, omladini koja kao ni ona poslije dva svjetska rata nije naučila onoliko koliko je nužno da „prebrodi strah koji ponižava i omalovažava ljude“, te da glasno progovori i bori se protiv „jarma barbarstva (kad) steže“. Šutnja nije zlato.


Djetinjstvo i studij u Francuskoj

Ernst Toller rođen je i djetinjstvo proveo u poljskom gradu Samotschinu/Szamocinu. Grad je to njemačko-židovskih doseljenika i poljske sirotinje. Mali Ernst u svojoj kući ima i dadilju, i kuharicu, i spremačicu, dok njegov poljski prijatelj Stanislav živi u kućerku s jednom prostorijom koja je i kuhinja, i dnevni boravak, i spavaća soba. Jedanest članova obitelji svaki dan jede isti obrok u kojemu dominira neoljušten krumpir. Tri naroda su tri različite kulture s vidljivim i nevidljivim preprekama među njima. Židovi sami sebe doživljavaju kao „pionire njemačke kulture“, Nijemcima su i jedni i drugi niža vrsta, dok su Poljaci slavenska sirotinja koja se „tek tolerira, prljava je i puna buha“. Djeca upijaju sve što govore odrasli pa ne čudi da jedni druge zovu pogrdnim imenima. Ernst uči od sviju: od majke kojoj je čitanje jedina radost jer puno radi, od kućne posluge, vršnjaka, a nešto nauči i u školi. Učitelj ima šibu za one koji ne pišu zadaću, dok dobre učenike nagrađuje držanjem u krilu i trljanjem lica od lice. Suptilan metod za iskazivanje pedofilskih sklonosti?

Ernst je znatiželjan: rano uočava da je bog najbolja šiba za kažnjavanje djece i želi ga ubiti, propituje svoj židovski identitet i nastoji ga se odreći službom na evangeličkoj misi, pita se o razlici između dobrih i loših ljudi... Odrasli su zli i neprijatelji su djece.

Rano počinje pisati stihove koje recitira porodičnoj kuharici Juli. Starica ga jedina razumije, ganuta je dok ga sluša i ponekad zaplače. On joj obećava napisati bajku koja će se „igrati u Berlinu“, a Jule će „sjediti u carskoj loži“. Nije li u ovom odnosu korijen Tollerove socijalnoklasne osjetljivosti?

Kao učenik realne gimnazije, škole koja se od gimnazije razlikuje po tome što obrazuje učenike za praktična zanimanja, Ernst nastavlja pisati poeziju, bajke i dramu, a u lokalnim listovima objavljuje članke o zbivanjima u zajednici. Postaje sve osjetljiviji na socijalne razlike, uočava „okrutnost svijeta“ i osvještava uvid u klasnu strukturu društva.

Škola mu je dosadna zbog zastarjela programa i metoda poučavanja, čita literaturu koja nije na popisu obavezne, biva pozivan na „ribanje“ od školskih vlasti. Sklonost ka propitivanju i kritičkom mišljenju izdvaja ga od ostalih učenika, a onda on i njemu slični bivaju označeni anarhistima.

Dobra preporuka za kasnije vođstvo u anarhističkoj bavarskoj republici.

Mladi Ernst nije gluh ni na zvukove ratnih trublji; one postaju sve glasnije, a profesori učestalo govore da je „mir trulo, a rat slavno doba“. Mladići u ratu vide priliku da se oslobode škole i zakorače u avanturu. Čini se da ga oni „željno iščekuju“, a tržište smrti žudi za njihovim životima.

Sa osamnaest godina Ernst se zaljubljuje u kazališnu glumicu. Maria Gross ima zaručnika i od te veze neće biti ništa. Odlučuje se za studij u Francuskoj.

Ernst je buržujsko čeljade i ima dovoljno novca da uživa u studentskom životu. Dok je njegov poljski prijatelj Stanislav počeo raditi sa četrnaest godina da bi mogao prehraniti mnogočlanu obitelj, Ernst uživa i „uči se životu“ po kavanama, barovima, restoranima, kockarnicama, bordelima i putovanjima po Francuskoj. Na predavanja jedva da ide jer su dosadna, sadržajem i metodama poučavanja zastarjela koliko i konfekcijski jednolični i bespolni profesori.

Inspiracija za životne izazove ponekad mu je krajnje neočekivana i zavisi od društva i situacije u kojoj se nađe. Jednom bi poželio da se prijavi u Legiju stranaca, drugi put da postane svećenik... Međutim, svjestan je da je najveći izazov sama sloboda, a dovoljno ju je iskusio da zna da ona izvanjska zavisi od novca. On ga ima dovoljno i iako ga je puno gubio u kocki, ne propušta ni jednu priliku da uživa. Najava rata promijenit će mu taj životni ritam i on se vraća u Njemačku. Možda radnička klasa s obje strane granice ne, ali „mladići željno iščekuju rat“.


Ratni dobrovoljac i ratne traume

Fascinantna je strast koja pokreće (njemačku) omladinu da sudjeluje u ratu. „Da, živimo u ekstazi. Riječi Njemačka, domovina, rat imaju magičnu moć“. Ernsta na regrutaciji odbijaju dva puta – u pješadiji i konjici, ali on ne odustaje. Naposljetku će ga primiti u topništvo.

Strast za ratovanjem i „obranom domovine“ u Ernsta Tollera i njegove generacije toliko je jaka da nakon stanovitog ratnog iskustva u topništvu on želi premještaj u pješaštvo, a kako bi se izravno sukobio s neprijateljem. Rat je luda kuća kapitala i to je njegova unutarnja logika, ali mimo toga ima situacija i pojava koje predstavljaju pukotinu u toj logici, pukotinu koja se širi kako rat sa sobom nosi sve više žrtava i materijalnih razaranja te otvara mogućnost za otpor.

Vojnici se sve češće bune protiv zapovjedništva, bratime se povremeno vojnici zaraćenih strana, ostvaruje se normalan kontakt sa domicilnim stanovništvom... Iz takvih situacija Ernst će doći do ključne spoznaje: u ratu ginu ljudi a ne Francuzi i Nijemci, a kao ljudi dio smo istog bratstva. Zatražit će nakon te spoznaje i nemogućnosti da se nosi s teretom „masovnog života i masovnog umiranja“ premještaj u zrakoplovstvo. U međuvremenu će se razboljeti i biti proglašen vojno nesposobnim.

Ernst je izišao iz rata i htio bi ga zaboraviti, ali rat ne izlazi iz njega. Oni koji dijele slično iskustvo razumiju ovu muku i svatko se nosi(o) s njom na svoj način. Ernst je to činio odlazeći na koncerte i slušajući ozbiljnu glazbu, ali slike s prizorima rata ga ne napuštaju ni kad je u klinču s onom koju voli. U Munchenu je nastavio studij i prionuo uz knjigu. Kreće se u literarnim i umjetničkim krugovima onih koji predstavljaju savjest njemačkog društva. Thomas Mann ga potiče da se posveti poeziji, a R. M. Rilke mu se žali da ga je „rat učinio nijemim“ i da nema inspiraciju za pisanje.


Pobune i štrajkovi u Njemačkoj

Vrativši se u Njemačku Ernst je uključio se aktivno u javni život. Rat je izoštrio njegov živac za političke i socijalne teme te on živo sudjeluje u intelektualnim javnim raspravama o budućnosti Njemačke, a pogotovo perspektiva njemačke omladine koja prolijeva krv u Velikom ratu.

Razočaran je zastarjelim političkim konceptima njemačke intelektualne elite i njenim romantičarskim zabludama o posebnosti njemačke države, njemačkoga boga i njemačke crkve kao emanacija apsolutnog duha. Iz te duhovne močvare izdvaja se Max Weber i nekolicina pjesnika, ali omladina želi više, želi „svijet mira i bratstva“, a ne nekakva banasanja o caru i izbornom zakonodavstvu. Ernstu je manjkava i verbalna borbenost njemačke omladine koja pada u loše raspoloženje čim riječi treba pretvoriti u djela. S manjom grupom studenata formira „Kulturno-politički savez studenata u Njemačkoj, borbenu organizaciju koja promiče mirotvorstvo i antimilitarizam, mirno razrješenje konfliktnih situacija u njemačkom društvu te iskorjenjivanje siromaštva kao prirodnog saveznika rata. Objavljeni u tisku njihovi zahtjevi nailaze na strašan otpor tzv. domoljubnih organizacija i skupina, obitelji koje padaju u domoljubni trans zbog gubitka najbližih u ratu, pojedinaca koji traže žrtvenog jarca zbog društvene i svake druge depriviranosti. Država uzvraća udarac progonima, uhićenjima, nasilnom mobilizacijom i onih nesposobnih za vojnu službu, pojačanom propagandom za dom spremnoj omladini da se „čuva zavođenja“ od strane jugokomunista, šejtana i antikrista. Desničarska propagandna matrica navlas je ista onda kao i danas. („Znam protiv čega se borim... U svojoj nutrini osjećam mir koji jest sloboda i koji mi daje slobodu“.)

Ratno iskustvo formativno će djelovati na Tollerove antiratne i antimilitarističke stavove. Sva ta priča o domoljublju zavlačenjem ruku u džepove radničke sirotinje za ratne poreze i slanje u rovove uglavnom seljačke omladine ispostavlja se suštinski kao rat za resurse potrebne industrijskoj buržoaziji. Svoj interes vladajuća klasa i političari u njihovoj službi obznanjuju narodu kao nacionalne ideale. Kombinacija ratnog iskustva i znanja stečenog iščitavanjem socijalističke literature usmjerit će Tollera prema radničkoj klasi i socijalističkom pokretu. Snaga pokreta – uvjeren je Toller – leži u vjeri u ispravnost njegovih ciljeva. Iz te perspektive Toller će pitanje krivice za rat smatrati sporednim, odnosno „pitanje krivice za rat blijedi pred krivicom kapitalizma“. Dakle, interesi kapitalista na svim stranama su isprepleteni na različite načine, krivice ima među svima koji su uključeni u rat. Ratovi se mogu izbjeći samo promjenom onih društvenih odnosa koji ih čine mogućima. S takvim uvidima u zbilju Toller će postati aktivan sudionik radničkih štrajkova.

Država nema milosti prema takvima. Njegov ratni pedigre i nesposobnost za nastavak vojne službe neće ga spasiti od uhićenja i zatvora.


Vojni zatvor i ludnica

Minhenski zatvor pun je ratnih dezertera i „izdajnika domovine“. Čuvari u zatvoru regrutirani su iz reda onih koji nisu sposobni za vojsku. Toller čita klasike socijalističke misli, poeziju... Nakon nekog vremena proglašen je nesposobnim za zatvor i prebačen u vojnu bolnicu. Međutim, država je aparat sile i ne pušta lako one kojima stavi omču oko vrata.

Na koncu će završiti u rezervnom bataljonu.

Kad se politički režim bilo kojeg oblika države osjeti ugroženim od bilo koje društvene snage, odnosno kad procijeni da je doveden u pitanje državni princip opstanka, poduzet će sve moguće radnje i mjere da se obrani. Kao kakav živi socijalni organizam.

Iako su ga liječnici proglasili nesposobnim za vojsku, ideološki aparati države poput medija trubit će u javnosti o dezerterstvu. Ono će se, međutim, u jednom trenutku pokazati kao neželjeno samoispunjavajuće proročanstvo. Naime, što se rat više bližio svom (četverogodišnjem?) neumitnom kraju, dezerterstvo je postalo konstanta, dobrovoljaca više nije bilo, novačeni su sve mlađi regruti, a pobune među vojnicima dovele su do njemačke revolucije.


Revolucija i Bavarska republika savjeta

Kao u Rusiji i ovdje su se mornari pokazali kao revolucionarna avangarda. Početkom studenog 1918. godine zauzeli su Kiel, a plamen revolucije proširio se po svim većim njemačkim gradovima. U Munchenu biva proglašena Slobodna država Bavarska, a u Berlinu 9. 11. Karl Liebknecht proglašava njemačku socijalističku republiku. Povijest piše da neće dugo trajati, a Ernst Toller da je njemačkom narodu vlast gotovo „pala s neba“ na način da on nije znao šta će s njom. Jedna je stvar znati što nećeš i upotrijebiti sva moguća sredstva i postupke negacije da to poništiš, ali za izgraditi drugačiji sadržaj potrebna je pozitivna akcija. Neprosvijećenost naroda, „birokratske malograđanske poštenjačine“ u vođstvu pokreta, raskol unutar njemačke socijaldemokracije, nepovoljne vanjske okolnosti... sve je to utjecalo da će njemačka socijalistička republika trajati vrlo kratko. Na koncu, i prvi među revolucionarima – Rosa Luksemburg, Karl Liebknecht, Kurt Eisner bit će ubijeni.

Najveći dio knjige zaprima upravo odjeljak o Bavarskoj republici savjeta. On se čita kao triler jer Toller piše o konkretnim zbivanjima koja su prethodila samom toku i propasti sovjetske republike u ovoj njemačkoj pokrajini. Desni socijalisti su se postavili kalkulantski prema revoluciji, lijevi ili nezavisni su se izgubili u dvojbama, a komunisti su htjeli sve i odjednom iako su bili u manjini. Stalna trvenja i sukobi među njima, koketiranje desnih socijaldemokrata sa snagama starog režima, kruta oslonjenost komunista na iskustva ruske revolucije, nesnalaženje nezavisnih socijaldemokrata među kojima je i Toller, katastrofalna kadrovska politika, strateška nedosljednost i taktičke pogreške, njemački mentalitet slijepe poslušnosti, vojnička organiziranost monarhista i osnivanje desnih paravojnih organizacija iz kojih će izrasti kasniji nacistički odredi, prevelika očekivanja malograđanskog svijeta da će Republika istog trena riješiti sve individualne probleme... Povrh svega „jezive priče“ najcrnje propagande koja će izazvati strašnu reakciju i zločine monarhista i ekstremističkih desnih organizacija.


Bijeg i uhićenje

Deset tisjoća maraka za uhićenje Tollera „zbog veleizdaje“ snažan je motiv da on postane progonjena zvijer. Jedva se tko od onih u čije je ime predsjednikovao Republikom usudi da ga primi i sakrije od progona. Intelektualci ponajmanje. I Reiner Maria Rilke pravdao se da je pod nadzorom. Pokazat će se ubrzo da je u pravu jer je i on prognan. Sklonit će ga kod sebe u stan slikar Lech, al i on će biti zatvoren na neko vrijeme kad policija i vojska uhite Tollera.

Završit će u ćeliji u kojoj je bio zatočen i komunistički vođa Eugene Levine, taj „bavarski Lenjin i Trocki“. Levine će proći torturu i strijeljanje kao i anarhistički vođa Gustav Landauer, Muhsam i drugi dužnosnici Republike i revolucionari. Levineova supruga skončati će u ludilu ne mogavši podnijeti mučenje kojemu je njen suprug bio podvrgnut i pucnjeve prilikom strijeljanja.

Na koncu, u šaradi pred prijekim sudom Toller će biti osuđen na pet godina tamnice. „Nepojmljivo je – reći će njegov odvjetnik – da revolucionari od danas mogu revolucionare od jučer optuživati za veleizdaju“. Ispada da sudska vlast desnih socijalista brani monarhistički ustav od lijevih. Način na koji su sudovi osuđivali revolucionare ispod je razine srednjovjekovnih sudova. Presude su bile poznate prije nego su i donesene. I ništa nije tako zorno pokazalo „lice vremena“ kao „duh pravosuđa“. Zvuči poznato? „Mi revolucionari – piše Toller – priznajemo pravo na revoluciju, ako vidimo da se prilike u svom općem stanju više ne mogu podnositi, da su se kao takve konsolidirale. Tad ih imamo pravo srušiti“. Po čemu bi se ovo stajalište revolucionara razlikovalo od liberalno demokratske mantre od Lockea naovamo da se građani imaju pravo pobuniti ako vlast prekrši društveni ugovor?


Pet godina

Pet godina tamnice, godine mladosti unutar zidova tamnice koju je pravosudna vlast reformirala posebno zbog utamničenja revolucionara. Kazneni dio sustava prevagnuo je nad odgojnim.

Ovaj drugi dio rezerviran je za ubojice vođstva revolucije.

U posljednjem dijelu knjige Toller opisuje zatvorske godine: početnu solidarnost među drugovima sve do one točke dok nisu posve upoznali jedni druge; borbe među njima kao presliku frakcijskih borbi unutar lijevih stranaka vani; žudnju za slobodom i ljubavlju; propagandno-medijsku harangu protiv njih svaki put kad se vlast osjeti nesigurnom i pretvaranje „crvenih zvijeri“ u žrtvene jarce; o političkim ubojstvima koje organiziraju ekstremno desne nacionalističke snage kao povod da se utamničenima izbije iz glave svaka pomisao na amnestiju; o „jednom čovjeku koji se zove Hitler oko kojeg se okupljaju nezadovoljni malograđani, nekadašnji oficiri, antisemitski studenti i otpušteni malograđani“, a kojega „podupiru i bogati industrijalci“; o lijevim intelektualcima, napose onim „ulagivačkim koji idoliziraju proletere“; o pisanju drama koje će ga spriječiti da pobjegne skupa s jednim drugom; o Erichu Miihsamu i drugim anarhistima koji će biti maltretirani za svaku sitnicu... “Zatočenik Ta. je tijekom jedne godine kažnjen na 149 dana samice, 243 dana zabrane pisanja, 70 dana zabrane izlaska na dvorište, 168 dana zabrane posjeta, 217 dana zabrane primanja paketa, 14 dana bez kreveta, 8 dana zatvora u ćeliji bez svjetla i 24 dana bez hrane“.

Za to vrijeme grof Arco, desničarski atentator i ubojica Kurta Eisnera, predsjednika prve vlade Republike, je u „privatnoj tamnici, za njega ne vrijede pooštrenja kazni, on se zabavlja u gradu i na obližnjim imanjima“.

Pet godina tamnice pet je godina isključenosti utamničenog iz (prirodnog) društvenog ambijenta, a kako bi ubilo njegov duh, volju i samu pomisao na revolucionarno djelovanje. Pet godina s onu stranu zidova zoon politicon testira društveni karakter svog bića sudarajući se uvijek iznova sa samim sobom, pod cjelodnevnim teretom vlastitih misli kao dominirajućom stvarnosti pita se i propituje svoja etička stajališta i moralne postupke, smisao ideja za koje se bori, posljedice svojih nenamjeravanih činova...

Kao osoba koja drži do etičkih principa, Toller je najviše zaokupljen pitanjem nasilja. Ne možeš jednostavno zaobići ovo pitanje ako namjeravaš uključiti se u društvene procese, politički djelovati na promjeni društvene zbilje i graditi pravednije društvo. Djelovati na razini apsolutnih moralnih zahtjeva neminovno te dovodi u poziciju sveca. Ustrajati u borbi na čistim idejama može izgledati plemenito i u očima svijeta i povijesti upamtiti te kao sizifovski ustrajnog i moralno neokaljanog, ali nećeš ostvariti zacrtane ciljeve. Ako te pokreću društveni impulsi, nužno ćeš biti dio šireg pokreta masa i nećeš moći oduprijeti se porivu nasilnog djelovanja. Zato je Toller socijalist jer vjeruje da će socijalizam dokinuti društvenu patnju i nepravdu kao produkte sistema.

Kada propituje svoj identitet, on to čini upravo iz univerzalne emancipatorske perspektive socijalističke ideje: „... kada bi me netko pitao kamo pripadam, odgovorio bih mu: rodila me židovska majka, Njemačka me othranila, Europa me obrazovala, zemaljska kugla je moj dom, svijet moja domovina“. Kako ove riječi zvuče danas kada reakcionarne ideje unutar svijeta liberalnodemokratskih država postaju društveni i medijski mainstream, a vlastodržački sindrom batinaških iliberalnih demokracija na periferiji uzor za profiliranje vođa u samom središtu zemalja tzv. slobodnog svijeta.

Kao pisac Toller puno razmišlja i piše o umjetnosti i književnosti: „Samo jedan oblik tendencije umjetniku nije dozvoljen, tendencija crno-bijelog prikazivanja..., a politička književnost ne smije se zamijeniti za propagandu koja se služi pjesničkim sredstvima. Umjetnik ne treba opravdavati teze, nego oblikovati primjere.“ Zbog toga on nastoji i demistificirati i demitologizirati i socijalizam i proletera kao subjekta revolucije. Socijalizam neće razriješti sva društvena proturječja, kao što ni teorijsko podilaženje radniku neće ga tek tako izvući iz camere obscure njegove svijesti i zbiljske patnje u ambijentu „mašine i velegrada“. („Tegoban je put naroda, ne nanosi mu protivnik najteže udarce, narod ih sam sebi zadaje“.)

Na koncu knjige svoje biografije Toller piše o lastavicama koje prave društvo utamničenima i nastojanju zatvorskih vlasti da po svaku cijenu, uništavanjem lastavičijih gnijezda, osujete tu vezu živih bića, tu neuništivu energiju života koju ni zatvori - ta morbidna oruđa silnika - ne mogu uništiti. Na slobodi, dok vlakom putuje kući, Toller se prisjeća riječi iz svoje „Knjige o lastavicama“ u kojoj je i stih – ja nisam sam.

Zaključujući ovaj prikaz Tollerove biografije, čini mi se uputnim završiti njegovim riječima koje su svevremenska posveta životu, himničke riječi koje glase: “Ne, nikad u ovih pet godina nisam bio sam, nikad, ni u najočajnijoj samoći, sam. Sunce me je tješilo, i mjesec, i vjetar koji je lepršao nad barom pa uzburkao vodu stvarajući krugove koji se šire i nestaju, trava koja je u proljeće nikla iz kamenja u dvorištu, dobar pogled, pozdrav dragih ljudi, drugarsko prijateljstvo, vjera u svijet pravednosti, slobode, humanosti, u svijet bez straha i gladi.

Imam trideset godina.

Kosa mi sijedi.

Nisam umoran“.

Zoran Ljubičić, Prometej.ba

Od istog autora:

Početnica liberterskog obrazovanja

Obrazovanje za društvenu nadu

Anarhist(i) i revolucionar(i)