Andrija Artuković je, kao što smo već u Čudu mađarskom pisali, godinu dana svog iseljeništva proveo u Irskoj. Zakasnio je nekih mjesec dana na jedan sprovod kom bi vjerovatno prisustvovao: sprovod čovjeka po imenu Hermann Görtz, 26. maja 1947. godine. Bio je to pravi nacistički sprovod, sa zastavom Reicha na odru, uzdignutim desnicama i povicima Heil Hitler. Mada nije bilo Artukovića, tu se ipak našao jedan naš stari znanac iz prethodnih priča: prva puška Irske, Dan Breen. Takvim je pitoresknim prizorom završila priča koju vam danas želim ispričati, jedna od epizoda iz Vanrednog stanja.

Vanredno stanje (eng. Emergency, ir. An Éigeandáil) je termin kojim se u Irskoj označava razdoblje od 1939. do 1946. godine, ono što bi ostatak svijeta zvao Drugim svjetskim ratom. Irska je već drugog septembra 1939. godine, dan nakon početka Hitlerovog napada na Poljsku, proglasila vanredno stanje i svoju neutralnost u sukobu koji će u narednim godinama progutati kontinent. Naravno, bila je to još jedna prilika da se načine dva tabora u irskom društvu. U pozorišnoj predstavi Dvostruki križ (Double Cross) lice i naličje tog vremena predstavljaju Brendan Bracken, ministar informiranja u Churchillovoj vladi i William Joyce, glas njemačke propagande na engleskom jeziku, obojica Irci.

Na političkoj sceni u Irskoj ne bi bilo teško napraviti sličnu priču, ali podrška fašistima ili podrška saveznicima nisu bile uniformno raspoređene po grupama u parlamentu ili na terenu. IRA je održavala dobre veze s nacistima po principu „neprijatelj mog neprijatelja, moj je prijatelj“ ali je u IRA-i bilo i antifašista. Političke partije u parlamentu su održavale neutralnost koja je naginjala podršci saveznicima, ali ih to u poratnom periodu nije spriječilo da u zemlju puste niz poznatih lica iz fašističke kamarile s kontinenta. U neutralnom su tonu valjda i predsjednik i premijer poslali telegrame sućuti povodom Hitlerove smrti koji su u Berlin stigli vjerovatno u isto vrijeme kad i Sovjeti.

Ne bi bilo teško napraviti sličnu priču ni u kontekstu katoličke crkve: na jednoj bi se strani našao vatikanski Scarlet Pimpernel, monsignor Hugh O'Flaherty, čovjek koji je spasio hiljade Jevreja i savezničkih vojnika... ali bi konkurencija za ekvivalentnu figuru na drugoj strani bila, nažalost, velika. Možda bi dramski efekt bio jači da se na drugoj strani i ne nađe Irac, nego Herbert Kappler, komandant SS-a u Rimu. O'Flaherty je svog ratnog neprijatelja i zločinca poslije rata redovno obilazio u zatvoru.

S tim motivom Irca koji obilazi Nijemca u zatvoru počinjemo našu priču. Rat je u punom zamahu na kontinentu, a obavještajci sa svih strana u Irskoj prikupljaju informacije i prave Vennove dijagrame interesnih sfera. Jedan od najpoznatijih njemačkih špijuna se već neko vrijeme nalazi u dublinskom zatvoru: dr. Hermann Görtz. U posjetu mu, poslom, dolazi bibliotekar po imenu Richard Hayes. Dr. Hayes je u to vrijeme bio direktor Državne biblioteke - toliko su o njemu znali savremenici. Mada je svaki dan išao na posao u biblioteku, Hayes je obavljao i zadatak umotan velom tajne godinama po njegovom završetku: razbijao je njemačke šifre. Za razliku od ostalih saradnika koje je u tu svrhu vrbovao pukovnik Dan Bryan (ne Dan Breen!) iz službe vojne bezbjednosti, Hayes nije bio matematičar: on je na Trinityju diplomirao na keltskim studijama, modernim jezicima i filozofiji.


Ovo je peti tekst u zapisima iz Irske Haruna Šiljka, Uzvratna posjeta Hubertu Butleru

Nije Hayes bio izuzetak u zgradama institucija kulture koje okružuju zgradu irske vlade. Direktor Državne galerije je radio za britansku tajnu službu, dok je direktor Državnog muzeja Adolf Mahr bio lider irskih nacista. Hayes je ipak imao najživopisniju priču. Njegovo razbijanje šifri nije bilo samo kancelarijski posao u jednoj od dublinskih kasarni: Görtz je bio njegov lični zadatak.

Görtz je iz svoje ćelije slao tajne poruke prema svojim kontaktima iz IRA-e, koji su poruke prosljeđivali u Njemačku. Shvativši da Görtz to radi, Hayes mu je organizirao rendgenski pregled s idejom da poruke koje je Nijemac pripremio za slanje i držao u džepu, pročita, prepiše i pripremi za dešifriranje.

Nakon nekoliko mjeseci, Hayes je razbio Görtzovu šifru. Ključna riječ prve poruke koju je rastumačio bila je Cathleen Ni Houlihan, irski ekvivalent francuske Marianne, nacionalne personifikacije. Nije slučajan izbor ključne riječi: operacija Kathleen je bila plan IRA-e i njemačke vojske za okupaciju Sjeverne Irske.

Ovdje počinje Hayesova Igra imitacije: poruke Hermanna Görtza se od tog trenutka presreću i na njih odgovara Hayes, glumeći Görtzove nadređene iz Berlina. U Njemačku se pak prosljeđuju drugačije depeše, dovodeći u zabludu tamošnje operativce. Veza se nije smjela prekinuti: kad bi Nijemci pomislili da su izgubili Görtza, poslali bi nekog drugog.

Zato je Hayes nastavio svoju igru s Görtzom, iz dana u dan. Čak ga je i unaprijedio u jednoj od depeša.

Poslije rata, Hayes i Görtz nisu imali kontakta. Hayes se potpuno posvetio svom poslu u biblioteci, a Görtz je počeo raditi u humanitarnoj organizaciji za pomoć njemačkoj djeci, do trenutka kad je obaviješten da će biti deportiran u Njemačku. U paničnom strahu od Sovjeta, čim je čuo ove riječi progutao je kapsulu cijankalija koju je nosio sa sobom od dana kad se padobranom spustio na Otok.

Tri decenije poslije, nekad u ovo doba 1976. godine, umro je dr. Richard Hayes. Na sahrani je bilo puno manje ljudi nego na Görtzovoj, puno manje olova se potrošilo u novinama na tu vijest. Ako je već u to vrijeme njegovo djelo bilo obavijeno obaveznim službenim velom tajne, to danas nije slučaj. I zato se danas sjećamo kapetana Graya, kako su ga Nijemci zvali: dr. Richarda Hayesa.

I ne uzimajte za zlo autoru ovih redova što Hayesa neprestano naziva bibliotekarom: bibliotekarstvo mi je najljepša profesija na svijetu i neizmjerno im zavidim. Zato Hayesa donekle zaljubljeno tako zovem, zamišljajući nekog Borgesovog svemogućeg bibliotekara.

(Harun Šiljak, Prometej.ba)

28.01.2018.