Država prepoznaje činjenicu da žena svojim životom domaćice državi pruža podršku bez koje se zajednički boljitak ne bi mogao doseći. Država će na osnovu toga poduzeti sve da majke ne budu iz ekonomskih razloga prisiljene da rade i time zanemare svoje dužnosti u kući.

Osam decenija ovaj član stoji u irskom ustavu, od njegovog nastanka 1937. godine. Nije to jedini član ustava koji se uvukao u dom s namjerom da ga uređuje i nije jedini koji sputava irsku ženu. Duh vremena i duh „tradicionalnih vrijednosti“ je ostavio traga uzduž i poprijeko po ustavu... Sva sreća pa su ustavne promjene u Irskoj stalni proces.

Svakih par godina, Irci izlaze na referendum po nekom pitanju. Ti referendumi su izjašnjavanje o dodavanju novog amandmana u irski ustav, pri čemu novi amandman može biti i u formi brisanja nekog od postojećih članova. Najnoviji primjer je onaj iz maja 2015. godine, nacija se izjašnjavala o 35. amandmanu na ustav: spuštanju starosne granice za predsjedničke kandidate s trideset pet na dvadeset jednu godinu (prijedlog je odbijen). Većina amandmana i jesu iz ove fascikle po imenu „ustroj države“ i plavog registratora sa zlatnim zvjezdicama iz Brisela, no danas pišemo o onim koji su nešto više od birokratskog dopisivanja u ustav: članovima, referendumima, amandmanima koji su zašli duboko u domove, u spavaće sobe, pa i u tijela ljudi.


Ovo je osmi tekst u zapisima iz Irske Haruna Šiljka, Uzvratna posjeta Hubertu Butleru


Ustav je tako od prvog dana zabranio bilo kakav budući zakon koji bi omogućio raskid braka. Bila su potrebna dva referenduma da se ta odredbra izbriše, a po svemu sudeći... biće potreban i treći da se klupko rasplete do kraja.

1986. godine, dvije trećine glasača su na referendumu odbacile mogućnost ukidanja zabrane razvoda, snažno podržani iz tradicionalističkih krugova i vjerskih zajednica. Deset godina kasnije, dvotrećinska većina se istopila na 49.7% i prijedlog je u drugom pokušaju prošao. Ovih dana se opet ugovara datum za referendum o razvodu: ne, ne radi se o inicijativi da se razvod opet zabrani, nego o želji da se zakonski okvir učini praktičnijim. Naime, trenutno je za razvod braka u Irskoj potrebno da supružnici provedu 4 godine razdvojeni, a novi referendum će dati mogućnost da se taj „staž“ skrati na dvije godine.

Referendumi o razvodu teško prolaze, za razliku od referenduma o sklapanju braka: onaj iz 2015. godine o omogućavanju istospolnih brakova je prošao gotovo dvotrećinskom većinom.

Priča o braku je priča o progresivnom mijenjanju ustava, dekriminalizaciji i destigmatizaciji. Međutim, nisu sve priče iz kategorije „Ustav i dom“ takve.

Priča o abortusu u Irskoj ide prema svojoj kulminaciji ovih dana, dok se nacija sprema za referendum po ovom pitanju. Da se razumijemo, referendum o dekriminalizaciji abortusa ne bi bio neophodan da nije bilo referenduma o njegovoj kriminalizaciji prije 35 godina.

Naime, 1983. godine su dvije trećine glasača podržale prijedlog da se u ustav unese odredba o zaštiti života nerođenog djeteta kojom je abortus u Republici zabetoniran s druge strane zakona. Nije abortus ni prije dodavanja ovog amandmana, osmog po redu, bio legalan. Amandman je, prema riječima njegovih zagovornika, ubačen da bi se spriječila mogućnost da parlament bez naroda odlučuje nekad u budućnosti o tako važnom pitanju.

1992. godine na referendumu su Irci odlučili da je uredu putovati u inostranstvo da se izvrši abortus i da je uredu pružati informacije o abortusu u Irskoj. Tako je današnja situacija dobila pravni okvir: situacija u kojoj je abortus za stanovnice Irske neraskidivo vezan za brod, avion i britansko kopno na istoku. Dvaput je čak pokušano (1992. i 2002.) da se zabrana abortusa referendumom pooštri, ali neuspješno.

Sredinom ove godine na izjašnjavanje pred naciju dolazi pitanje brisanja Osmog amandmana. Javni prostor je ispunjen suprotstavljenim stavovima, pozivima na razum i emocije, preispitivanjem finansiranja kampanja za i protiv, vezama sa fašistima, anarhistima, crkvom. Ima tu i straha na obje strane, kako stvarnog tako i fabriciranog zlonamjernim tumačenjima eventualnih promjena koje bi pozitivan ishod referenduma donio. Pitanje jeste li „za izbor ili za život“ je donekle prešlo političke i vjerske granice. Glasovi s oltara su nešto drugačiji nego prije. Iz irske (anglikanske) crkve dolazi glas protivljenja abortusu, ali i donekle pomirljiv poziv na izmjenu ustava po pitanju abortusa. Islamska zajednica je podijeljena: selefijsko krilo je protiv ukidanja Osmog amandmana, ali sufijsko krilo na borbu protiv Osmog gleda sa simpatijama. Glavni imam Islamskog centra u Irskoj je kratko i jasno poručio da je za ukidanje Osmog amandmana. Katolička crkva ostaje bastion borbe protiv reformskih procesa, a biskupi pozivaju pastvu na aktivno suprotstavljanje pokretu za ukidanje Osmog.

Na političkom planu, partije ljevice (od Sinn Feina, preko radničkih partija do Zelenih) su od početka uz borbu protiv Osmog amandmana, ali su za odobravanje referenduma bili bitni glasovi podrške iz desnog centra, tradicionalno vladajuće orijentacije u zemlji. U maju će na biračkim mjestima osvanuti glasačke kutije i vidjet ćemo ko će sutradan u Irskoj biti svoga tijela gospodar.

Uz referendum o abortusu i onaj o razvodu, ove ili naredne godine Irsku očekuje referendum i o onom članu s početka ovog teksta. Stotinu godina je prošlo od irskog ustanka i borbe za nezavisnost, ali nije teško zamisliti ljude poput Jamesa Connollyja kako danas jurišaju na bedeme patrijarhalne Irske onako kako su jurišali na imperijaliste s istoka. Connolly je bio jasan još onomad, rekavši

„Radnik je rob kapitalističkog društva, a radnica je rob tog roba.“

(Harun Šiljak, Prometej.ba)

10.03.2018.