„Barcelona, posa't guapa“ (Barselono, izgledaj lijepo) bio je slogan poznate institucionalne kampanje koju je pokrenulo Gradsko vijeće Barselone krajem osamdesetih. Pod estetskim obećanjem uljepšavanja grada, artikulisana je tužna transformacija javnog prostora. Barselona je tako postajala pozornica: atraktivna za kameru, tržišno privlačna kapitalu i funkcionalna za ulaganja. Olimpijski projekat 1992., osim što je bio sportski događaj, okrunio je grad i učinio da se Barselona počne otvarati korporativnom upravljačkom modelu.

Nekoliko desetljeća kasnije, Barselona prima više turista nego ikada: 26 miliona u 2024. godini, prema podacima Barselonskog turističkog opservatorija. Od njih, 80.8% dolazi avionom, što posljedično ima ekološke implikacije. Nadalje, iza prolazne euforije zbog brojki, gomilaju se znakovi iscrpljenog grada. Kolaps javnih službi, tjeranje lokalaca i aproprijacija zajedničkih prostora već su posljedice turizma koji svakodnevni život ljudi koji tamo žive čini nesigurnim. Karme Munjos, koja živi na trgu Vista Park, sažima to u sljedećoj slici: „Autobusi stižu toliko puni turista da na ulicama više nema mjesta za kolica za kupovinu i starije osobe.“

Posljednjih mjeseci otpor prema ovom modelu umnožio se u raznim dijelovima Španije. Masovne demonstracije održane su na Kanarskim i Balearskim ostrvima, a u Baskiji imamo kontinuirane proteste protiv izgradnje nove zgrade Muzeja Gugenhajm u srcu rezervata biosfere Urdabai.

Također u Barseloni, 15. juna, stotine stanovnika i aktivista izašli su na ulice. Protest su obuzdale velike žandarske snage koje su blokirale pristup Sagradi Familiji, pokušavajući izbjeći slike slične onima koje su se mogle vidjeti u drugim prilikama, kad su protesnici bacali vodu na turiste. Uprkos tome, akcija je imala utjecaja, a mediji poput Njujork tajmsa i Bi-Bi-Sija učinili su da slike sa protesta postanu viralne.

Takozvana turistifikacija nije neutralan ili lokalni fenomen. U pitanju je globalni proces s dubokim implikacijama na teritorijalnom, ekološkom i društvenom nivou. Za razliku od generičkih pojmova poput turizma ili čak masifikacije, turistifikacija naglašava politički konfliktnu i ekspanzivnu prirodu rasta turizma. Novinarka Ana Paćeko piše: „Kada govorimo o demokratizaciji turizma, ignorišemo činjenicu da turizam na globalnom nivou ima malo veze sa demokratijom, i to da on, zapravo, proizvodi i povećava eksploatatorske odnose globalnog Sjevera s globalnim Jugom.“ Ti se odnosi manifestuju na udaljenim teritorijama, ali i – iz ekofeminističke perspektive – u bližim teritorijima i na bližim tijelima.


Jednima odmor, drugima umor

Turistifikacija uključuje proces emocionalnog, fizičkog i teritorijalnog ekstraktivizma. Odmor nekih ljudi održava se radom, umorom i nedostatkom brige za druge teritorije i druge ljude. Drugi su uglavnom žene, a često i migranti. Na primjer, žene koje čiste sobe prekovremeno ili rade dvostruke smjene u kuhinjama bez ugovora.

Prema Cero Portu, platformi koja se zalaže za smanjenje broja luka i aerodroma, plate u hotelijersko-ugostiteljskom sektoru čine jedva polovinu opšteg prosjeka u Barseloni. Situacija sa sobaricama je paradigmatična. Roksana Ernandes, glasnogovornica sindikata Las Kelis Katalunja, objašnjava: „U jednoj noći hoteli mogu zaraditi ono što mi dobivamo mjesečno. Čistimo trideset soba za šest sati, bez da nam plate prekovremene. Nakon pandemije rekli su da će se sve promijeniti. Ništa se nije promijenilo. Veliki sindikati sjedaju kako bi pregovarali, ali nam okreću leđa. Jolanda Dias obećala je reformisati članak 42. Statuta radnika kako bi se završilo sa autsorsingom. Još uvijek čekamo.“

Miriam Lang, ekofeministička istraživačica na Andskom univerzitetu Simon Bolivar, proširuje kritike u vezi sa dimenzijom vremena i prostora u ovom kontekstu. Prema njoj, turizam komodifikuje prostor i krade tuđe vrijeme. „Turizam uništava mogućnost ukorijenjivanja na nekom teritoriju“, primjećuje ona. „Turizam proizvodi uzaludne odlaske, koje karakteriše prolazak, a ne povezivanje. Odgovornost za opšte dobro u tom kontekstu je oskudna.“ S tim u vezi, turističko iskustvo održava nevidljiva infrastruktura ljudi koji svoje vrijeme i tijela podređuju ritmovima potrošnje. Lang dodaje: „Postoji i ekstraktivizam u načinu na koji doživljavamo tuđe vrijeme.“


Prekarnost u kombinaciji s ekološkim kolapsom

Iako se može učiniti suvišnim, vrijedi naglasiti učinke turizma na resurse, emisije, predimenzioniranu infrastrukturu i obećanje beskonačne mobilnosti koja je neodrživa. Za aktiviste Cero Porta, planirano proširenje aerodroma u Barseloni podrazumijevalo bi sve vrste društvene i ekološke štete. „Emisije CO2 povećale bi se za više od 30%. Deset miliona turista više stiglo bi u grad koji je već preopterećen, zasićen i privatizovan turizmom.“

Prošle godine, na vrhuncu suše u Kataloniji, koja je donijela ozbiljne redukcije u sektorima poput poljoprivrede i industrije, hoteli u širim područjima Barselone i Đirone gotovo da nisu imali nikakve redukcije, kako navode iz kolektiva Voda je život. Studija koju je 2016. napravila agencija Barselona režional već je upozorila da potrošnja vode koju troše bogati turisti može biti i do pet puta veća od potrošnje prosječnog stanovnika Barselone. Sveukupno, turistički sektor tada je činio više od 10% ukupne potrošnje vode u gradu, a taj je udio vjerovatno porastao.

Izvještaj PRESME (Prekarni, nestabilni i pod stresom) koji je pripremio odbor eksperata za Ministarstvo rada i socijalne ekonomije, upozorava na intrinzičnu vezu između rada, turizma i ekologije. Dokument poziva na „sveobuhvatnu transformaciju turističkog sektora“, uklanjanje prekarnih radnih mjesta i prilagodbu „svijetu u kojemu masovni turizam temeljen na potrošnji jeftine i obilne energije više neće biti moguć.“ Umjesto toga, predlaže se „mnogo skromniji lokalni model“ koji prihvata biofizička ograničenja planete i pravo na dostojanstven odmor onih koji ga održavaju.

Ove brojke i proglasi u suprotnosti su s odlukama vlasti, koje i dalje ulaže resurse i infrastrukturu u rast turizma. Proširenje aerodroma i održavanje Kupa Amerike u jedrenju, uz javne troškove koji se mjere u milionima, primjer su ove posvećenosti. U međuvremenu, javne usluge – poput prigradskog željezničkog prometa – ostaju u kolapsu, prijeti suša, a radni uslovi u spomenutom sektoru i dalje su obilježeni prekarnošću.


Gdje ide Barselona (i drugi gradovi)?

Masovni turizam djeluje kao industrija konzervisanog, prolaznog užitka, koji fetišizuje iskustvo. Više se ne suočavamo samo s procesima globalne urbanizacije – kako su dijagnostifikovali autori poput Nila Brenera i Kristijana Šmida – već s globalnim turizmom koji redefiniše tokove, infrastrukturu, zemlju i javne politike temeljene na profitu. Dok veze zajednice slabe, javne usluge se urušavaju, a uslovi koji omogućuju zajednički život se demontiraju.

U Barseloni je estetska operacija „posa't guapa“ (budi lijepa) za mnoge stanovnike završila kao svojevrsna „Barselono, tužna si“. Dogodila se transformacija grada kako bi on postao globalniji, moderniji i prostor za velike konferencije i dešavanja, ali manje gostoljubiv i prijateljski nastrojen prema svojim stanovnicima.

Katalonski pjevač Adala i bend Lagrimas de Sangre pjevaju:

„Od sna iz 92. do danas, ruski rulet,

Olimpijada i forum, bili su hrpa izgovora,

Za varanje turista i tjeranje lokalaca

Od Borna do Valjkarke, identitet u ruinama“

Ekofeministička perspektiva, usredsrijeđena na ekološke, društvene i izazove brige, ispituje granice turizma u vezi sa raznim društvenim borbama i sistemskom nepravdom. Barselona je za to odličan primjer. Politika koja je na snazi godinama gura radnike do krajnjih granica, uništava zemlju i kvartove i stvara jedan neartikulisan i spekulativan grad. Mjeriti turizam ekonomskim brojkama više nije korisno.

Autorica: Laila Vivas, CTXT

Preveo sa španjolskog: Darko Vujica, Prometej.ba

Fotografije: Darko Vujica