Cirkazijanci, izbjeglička zajednica u Izraelu s vlastitim sjećanjima na progon i genocid
Izrael je nastao kao neka vrsta utočišta za ljude izgnane iz njihovih domovina, zlostavljane u izgnanstvu i konačno podvrgnute masovnim ubojstvima. Ali u Izraelu ne postoji samo jedan narod koji odgovara ovom opisu. Izrael je dom još jednoj raspršenoj, otočnoj i tradicionalnoj naciji koja je pretrpjela traumu izgnanstva i jednoga od najrazornijih genocida modernih vremena.
Oko milijun i po Cirkazijanaca (Čerkeza ili Cirkasijaca, slijedili smo pri prijevodu engleski termin, op.ur.) je ubijeno u Kavkaskom ratu potkraj 19. stoljeća, i još milijun – punih 90% njihove populacije – je deportirano iz njihove zemlje na Kavkazu. Danas, oko 4000 Cirkazijanaca živi u Izraelu, gdje čine jedinu zajednicu muslimana sunita koja svoje sinove šalje u izraelsku vojsku.
“Mi smo tradicionalno prijatelji i sa Židovima i s Arapima, čak i kad su se ovi međusobno borili,“ kaže Zoher Thawcho, tridesetdevetogodišnji suosnivač Centra za cirkazijansko naslijeđe u Kfar Kami. “Ne vidimo sve ono što Izrael čini kao sveto, kao ni ono što čine arapske države ili Palestinci... Mi nikad nikome ne bismo rekli, ‘Odsada smo s vama, tako da smo neprijatelji onih drugih.’”
Većina Cirkazijanaca je utočište pronašla u zemljama Osmanskog Carstva. Danas, 2 od 7 milijuna Cirkazijanaca na svijetu žive u Turskoj, s dodatnih 120.000 u Siriji i 100.000 u Jordanu. Cirkazijanci su tisuću godina bili kršćani, ali su u rasponu od 16. do 19. stoljeća islamizirani pod utjecajem Krimskih Tatara i Osmanlija.
U Izraelu, njihova je zajednica raspršena u dva naselja u zelenim brdima Galileje: Kfar Kama, 13 milja jugozapadno od Tiberijade, s 3000 stanovnika, i Rehaniya, devet milja sjeverno od Safeda, s 1000 stanovnika. U 16. stoljeću, Cirkazijanci su također osnovali Abu Ghosh, grad zapadno od Jeruzalema, danas poznat po restoranima, ali njihovo potomstvo je davno usvojilo arapski jezik i kulturu okoline.
“Cirkazijanci su poput prizme koja pokazuje koliko je polarizirano izraelsko društvo,“, kaže Chen Bram, antropolog koji trenutno radi kao profesor na Univerzitetu Florida. „Netko tko se ne uklapa ni u kategoriju Židova ni Arapa kao da je s drugog planeta. Oni su niti ovdje niti tamo. Po načinu svakodnevnog života, i politički i ideološki, oni su bliži židovskoj zajednici. Ali zadnjih godina njihovog života na margini, kod njih je sve više identifikacije s islamskim identitetom. To pripisujem reakciji na različite rasističke opaske koje su bile upućene u njihovom pravcu.”
Godine 2009, Cirkazijanci i Druzi (narod koji govori arapski, koji slijedi arkansku disciplinu islama) su mjesec dana protestirali protiv onoga što su nazvali vladinom diskriminacijom, tvrdeći kako su njihove dvije zajednice primile manje državne potpore nego Arapi ili njihovi ultra-konzervativni židovski kolege. Nakon dugih pregovora, vlada je zadnje godine dodijelila 680 milijuna novih izraelskih šekela (170 milijuna USD) za potporu obrazovanju, zapošljavanju, stanovanju i turizmu kod obje populacije.
Moderne povijesti Židova i Cirkazijanaca u Svetoj zemlji su blisko isprepletene. Cirkazijanci su se najprije naselili u Kfar Kami 1876, u Rehaniyi 1878. Četiri godine kasnije (a samo 10 milja dalje), cionistički imigranti su ustanovili Rosh Pinu, prvo židovsko zemljoradničko naselje u Galileji.
Cirkazijanci su pomogli židovskim imigrantima – od kojih su mnogi bili ilegalni – da se dokopaju Obećane Zemlje. “Tada nije postojalo ministarstvo za useljenike. Nego su Cirkazijanci primili i pomogli te imigrante,” priča nam Khoon Shawki, vlasnik Cirkazijanskog muzeja u Rehaniyi i restorana „Sausruka“.
“Najveća podjela u Galileji u to vrijeme nije bila između Arapa i Židova, nego između zemljoradnika i beduinskih nomada. Nomadi su reketirali zajednice zemljoradnika,” kaže Bram. “Cirkazijanci, koji su i sami bili zemljoradnici i došli iz inostranstva poput Židova, lako su se sprijateljili s židovskim doseljenicima. Kasnije, kada je izbio međunacionalni konflikt između Židova i Arapa u razdoblju britanske uprave, Cirkazijanci su generalno zauzeli neutralna ili pro-židovska stajališta.”
Cirkazijanci su se identificirali s židovskom poviješću izgnanstva i raspršenosti po svijetu, a dobri odnosi ovih zajednica su ojačavani i činjenicom da su pripadnici obiju zajednica u to vrijeme dobro govorili ruski jezik.
Cirkazijanci u Izraelu generalno danas više ne pričaju ruski, ali su i dalje izvanredni poligloti: većina njihove djece tečno priča i hebrejski i arapski, uče engleski u školama i njihov materinji cirkazijanski jezik u obiteljima. Njihov jezik (također poznat i kao Adyghe) se piše u ćiriličkom pismu i jedan je od najstarijih na svijetu i jedan od najtežih za naučiti.
Cirkazijanci imaju povijesnu reputaciju kao ratnički narod koji je, prije nego što ih je podvrgnula carska Rusija, obranio svoju strateški važno pozicioniranu domovinu od perzijskih, hunskih i mongolskih osvajača. U desetljećima nakon stvaranja države Izrael, muški članovi ove zajednice su pohrlili u obrambene snage, posebno u graničnu policiju. Ali Cirkazijanci su često škrti na riječima, i Thawcho kaže da je ta rezerviranost nekima od njih uskratila dobivanje zasluženih nagrada.
“Mi smo kao narod tihi i stidljivi, u pozitivnom smislu riječi. Cirkazijanac neće laktovima izgurati rivala koji se natječe za istu poziciju. A ako to katkad ne uradiš, onda ostaješ uvijek na istoj poziciji. Tako to ide na Bliskom Istoku.”
Pored toga, zadnjih godina zajednica se afirmira daleko od područja samozatvaranja i obrane. Danas 80% mladih Cirkazijanaca završava fakultet. Cirkazijanci također imaju predstavnike u međunarodnom nogometu: Bibras Natcho iz Kfar Kame je ponajbolji veznjak izraelskog nacionalnog tima. Nakon četiri sezone provedene u Hapoel Tel Avivu i uspješnih nastupa u Rubinu iz Kazana, Natcho danas igra u CSKA Moskvi u Ligi prvaka.
Bibras Natcho
Prije pet godina, autoriteti Druza i Cirkazijanaca su pokrenuli trajnu marketinšku inicijativu ohrabrivanja Izraelaca da posjete hotele u vlasništvu njihovih zajednica, da obiđu njihove prirodne ljepote i uživaju u njihovoj kulturi.
Cirkazijanci su napredovali unutar Izraela. Ipak, za mnoge, njihova najveća odanost ostaje prema njihovoj raspršenoj, marginaliziranoj naciji, a neki od njih iskazuju i ideologiju koja će se Izraelcima učiniti vrlo bliskom: težnja za vlastitom državom u zemlji iz koje su nasilu prognani.
“Trebamo okupiti sve Cirkazijance na jednom mjestu; da li bi to bila autonomija, republika unutar Rusije ili neovisna država, prerano je reći,“ kaže Thawcho. “Ali to mora biti u Cirkaziji – ne u Ugandi ili štajaznam već gdje drugdje.”
Prostor povijesne Cirkazije leži u onome što su danas južne ruske republike Adigeja, i očekivanja da će Rusija dopustiti povratak milijuna izbjeglica u Cirkaziju čine se prenategnutima: Moskva drži svoje kavkaske republike u snažnom zagrljaju, i zadnjih godina se uspješno obračunala s probuđenim nacionalizmom u obližnjoj Čečeniji i Dagestanu.
No, Thawcho ne posustaje.
“Mi smo nacija, sa svime što taj pojam pretpostavlja: imamo svoj jezik, običaje, narodnu nošnju, glazbu, hranu i – nekoć – jedinstvenu geografsku lokaciju,” kaže on. “To se možda neće dogoditi za mog životnog vijeka, ali jednoga dana će postojati cirkazijanska država. Kao što je netko nekoć rekao, ‘Ako nešto želiš, onda to nije samo san.”
Autor Oren Kessler The Jewish Daily Forward
S engleskog preveo Marijan Oršolić
Prometej.ba