Gravura Jean-Charlesa Devellyja. Prikazuje baruna de Mackaua kako predaje haićanskom predsjedniku Jean-Pierreu Boyeru uredbu Karla X. u kojoj francuska država zahtijeva isplatu 150 milijuna zlatnih franaka za priznanje nezavisnosti. Wikimedia

Dana 17. travnja 1825. godine, francuski kralj Karlo X. potpisao je dokument koji će za nekoliko stoljeća zapečatiti sudbinu mlade države Haiti. Dvadeset i jednu godinu nakon završetka revolucije koju su predvodili robovi u Saint-Domingeu, Francuska je konačno priznala slobodnu naciju Haiti, ali pod vrlo strogim uvjetima.

U uredbi koju sada znamo kao „dug nezavisnosti“, Francuska je u doba restauracije iznudila od Haitija povlaštenu trgovinsku tarifu i smanjenje carina na francusku robu za polovicu u usporedbi s drugim zemljama. Također, Francuska je u istoj uredbi od Haitija zahtijevala isplatu kolosalne odštete za bivše robovlasnike. Radilo se o iznosu od 150 milijuna franaka.

„To je i svojevrsni ultimatum i ekspeditivni tekst, s obzirom da ima samo tri članka“, sažima Frédéric Thomas, doktor politologije i istraživač na Trikontinentalnom centru (CETRI) u belgijskom gradu Louvain-la-Neuve. Francuska je priznala nezavisnost koju su stanovnici Haitija već postigli uz velike napore 1804., pod uvjetom da joj Haiti omogući privilegiran pristup i obešteti bivše koloniste velikom svotom novca. „To je način prepravljanja povijesti ponovnim preuzimanjem inicijative“, objašnjava ovaj stručnjak za Haiti.


Neokolonizacija kroz dug

Kraljevina Francuska nekoliko je godina odbijala priznati pobjedu nekadašnjih haićanskih robova. Mlada država bila je izolirana u međunarodnoj zajednici. Frédéric Thomas ističe: „U svijetu koji je još uvijek pretežno bio kolonijalan i robovlasnički, bilo je aberacija. Nekadašnji robovi uspjeli su se osloboditi i poraziti najveću vojnu silu toga vremena. Stoga nijedna druga država nije htjela priznati Haiti prije Francuske.“

Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja ponovnog uspostavljanja kolonijalnog robovlasničkog poretka, monarhija je konačno odlučila priznati nezavisnost, ali uz ekonomske provizije. „Umjesto da ponovno kolonizira Haiti, Francuska ga ja kolonizirala preko duga“, primjećuje Frédéric Thomas. Tražena svota – za koju se pretpostavlja da čini 10% vrijednosti cjelokupne imovine nekadašnjih kolonista oduzete 1804. godine – je pozamašna. Istraživačica sa Državnog univerziteta Haitija Gusti-Klara Gaillard-Pourchet piše da taj iznos bio ekvivalentan desetogodišnjim godišnjim poreznim prihodima Haitija.

Kako bi prisilila vladu Haitija da se pokori ovom diktatu, Francuska je upotrijebila drastične mjere. U srpnju 1825., francuska država zaprijetila je svojoj bivšoj koloniji pomorskom blokadom i slanjem flote od četrnaest brodova na obale Port-au-Princea. Doživotni haićanski predsjednik Jean-Pierre Boyer odlučio je potpisati uredbu Karla X.

Da bi platila traženi iznos, ova zemlja morala je se zadužiti kod francuskih banaka po pretjerano visokim kamatnim stopama. Ovaj fenomen danas je poznat kao haićanski „dvostruki dug“. „Pored ovih kredita koji su davani po vrlo nepovoljnim uvjetima, stvorena je i Nacionalna banka Haitija kojom je upravljala Francuska“, precizira Frédéric Thomas.


Kočnica u razvoju

Konačno, prema Gusti-Klari Gaillard-Pourchet, ovaj dug za nezavisnost podmiren je 1878., a inozemni zajam oplaćen 1922. za vrijeme američke okupacije. Ova povjesničarka piše da je „kolonijalni dug putem nametnutih financijskih mehanizama doprinio trajnom usporavanju razvoja mlade nezavisne države Haiti.“

U istraživanju objavljenom 2022. godine, New York Times je došao do istog zaključka. Prema izračunima iz navedenog istraživanja, Haiti je Francuskoj „platio oko 560 milijuna dolara u današnjoj vrijednosti“. „Ali taj iznos ni izdaleka ne odgovara stvarnom ekonomskom deficitu koji je ova karipska država pretrpjela. Da je taj iznos ostao u haićanskoj ekonomiji i da je rastao tijekom protekla dva stoljeća trenutnom stopom rasta zemlje (umjesto što Francuska profitira od toga i zauzvrat ne daje ništa) Haiti bi bio bogatiji za 21 milijardu dolara“, navodi se u New York Timesu.

Pozivajući se na međunarodne studije koju su 2021. proveli univerzitetski istraživači, New York Times piše da bi sudbina Haitija bila uvelike drugačija bez Uredbe od 17. travnja 1825.: „Da Haiti nije morao obeštetiti svoje bivše gospodare, njegov dohodak po glavi stanovnika u 2018. mogao je biti gotovo šest puta veći i bio bi usporediv sa dohotkom susjedne Dominikanske republike.“

Frédéric Thomas dijeli ove zaključke. Po njegovom sudu, 1825. godina označava početak „normaliziranih smetnji na Haitiju“. „Dvjesto godina kasnije još uvijek smo u istom sustavu. Međunarodni akteri nastavljaju intervenirati u Haiti postižući dogovore s oligarhijom i uvijek na štetu stanovništva“, naglašava on, referirajući se pritom na razne krize koje su nedavno pogodile ovu bivšu koloniju, uključujući razorni potres 2010. godine.

Ovaj dvostruki dug i dalje ima posljedice za najsiromašniju zemlju na Karibima, gdje se humanitarna kriza i dalje pogoršava, a institucionalna situacija i dalje je vrlo krhka. Prema UN-u, šest milijuna ljudi, ili otprilike polovica stanovništva, treba pomoć i pati od teške nesigurnosti u pogledu pristupa hrani.


Isprike i komisije?

Kako bi obilježio dvjestotu obljetnicu priznanja nezavisnosti Haitija, predsjednik Emmanuel Macron planira za četvrtak, 17. travnja (članak je izvorno napisan 16. 4. 2025., op. prev.) – prema riječima ministra vanjskih poslova Jean-Noëla Barrota – napraviti „niz inicijativa“.

„Predsjednik Republike naglasio je da se naša zajednička prošlost ne smije zaboraviti i da je odgovornost Francuske održati sjećanje na ropstvo živim u cijeloj zemlji, kao i na Haitiju“, rekao je Senatu prošli tjedan, ne navodeći više detalja. Haićanski predsjednik je u siječnju spomenuo „vraćanje“ odštete za nezavisnost od Pariza.

Kako se približava ovaj komemorativni datum, sve više ljudi poziva na konkretne mjere. Na France 24, Monique Clesca, bivša dužnosnica UN-a i prodemokratska aktivistica na Haitiju, pozvala je francuskog predsjednika da prizna „da je postojala povijesna nepravda“ u vezi sa kompenzacijom za nezavisnost.

Ova spisateljica i novinarka predlaže stvaranje međunarodne komisije, koju bi činili Haićani i Francuzi, a koja bi ispitala situaciju i procijenila moguće reparacije. Emmanuel Macron može „izvršiti plemenito djelo, djelo koje bi moglo biti herojsko za francuski narod“, inzistira ona.

U članku objavljenom 15. travnja na web stranici francuskog dnevnog lista Libération, povjesničari Sabine Cedeau, Michael Kwass i Mary Lewis podsjećaju da su Haićani „bili prisiljeni uzimati kredite kako bi obeštetili one koji su ih porobili.“ Stoga pozivaju na stvaranje „francuske komisije koja bi bila zadužena za proučavanje restitucije duga iz 1825. i reparacija za ropstvo koje mu je prethodilo.“[*]

Frédéric Thomas kaže da se boji da su izjave predsjednika Macrona samo „najave bez posljedica“. Za ovog stručnjaka za Haiti, jasno je da je politika reparacije potrebna, ali i promjena načina na koji se ovu bivšu koloniju gleda, dva stoljeća nakon priznanja njezine nezavisnosti. „Moramo prestati prikazivati Haiti kao nemoćnu državu žrtvu prirodnih katastrofa ili žrtvu barbarstva kaosa naoružanih bandi. Radi se, također, o narodu koji se i dalje opire raznim zlima koji ga muče. Prije svega moramo prepoznati mjesto Haitija u povijesti, kao i odgovornost Francuske za teškoće koje ova zemlja proživljava.“

[*] U Le Mondeu od 17. travnja, Jérôme Gautheret ovako zaključuje svoj članak o „dvostrukom dugu“: Haićanski zahtjev „također je značajan i zbog toga što ističe druge zahtjeve za reparacijom, one bivših kolonija pretvorenih u departmane: Guadalupe, Martinik i Reunion. I u tim slučajevima francuska država odlučila je obeštetiti (sa 136 milijardi zlatnih franaka) nekadašnje robovlasnike i njihove nasljednike, a ne žrtve i njihove potomke.“

Autorica: Stéphanie Trouillard

Izvorno objavljeno na: France 24

Prevedeno sa: Correspondencia de Prensa

Preveo sa španjolskog: Darko Vujica, Prometej.ba