„I napadajte takve gdje god ih sretnete“ Jedna egzegeza Ömera Özsoya
Poziva li Kuran muslimane na nasilje? Uvijek iznova je ovaj prigovor tema javnih rasprava. No, analiza skandaloznih stihova druge sure nam pokazuje da znače čistu suprotnost onoga što mnogi u njih interpretiraju. Jedna egzegeza Ömera Özsoya.
Kuran je nastao u razdoblju od preko 22 godine – dio po dio i osvrćući se na različita događanja i datosti vremena objave (610-632). Stoga u njemu pronalazimo tragove skoro svih događaja toga vremena: svakodnevno i ritualno, mirno i ratno, pravno i religiozno. Ne obrađuje svoje teme apstraktno, nego uvijek u konkretnim i uvijek promjenjivim kontekstima na temelju minulih događaja. Tako je i sa temom „slobode religije i nasilja“.
Pokazat ću to na dva krajnje kontradiktorna ajeta. Danas oba bivaju često drugačije čitana, nego što to odgovara njihovoj izvornoj namjeri. Radi se o poznatom stihu o toleranciji u suri 109 – izvorno kao poziv na distanciranje od politeista -, i takozvani skandalozni stihovi u suri 2,191-193, koji izvorno sadrže aspekte religijske slobode. U poznatom stihu o toleranciji u suri 109,6 kaže se: „Vama - vaša vjera, a meni - moja!“ Ovaj se stih rado citira tamo gdje se islam želi predstaviti kao tolerantna religija. Sa mnogih džamijskih propovjedaonica i sa religijskih TV postaja u islamskom svijetu ovaj se stih predstavlja kao najjasniji dokaz da je islam religija koja prva naučava religijsku slobodu i toleranciju.
Što se čini kao tolerantno, nije
Pobliže gledanje ovog stiha pak pokazuje, da se u njemu ne govori o pozivu na toleranciju, nego na ustrajni otpor prema neprijateljima. Povijesno gledano izjava „Vama - vaša vjera, a meni - moja!“ nije nikakva poduka tolerancije. Stih se prije svega treba razumjeti u smislu prigovora: radi se o beskompromisnom otporu protiv mekanskih pogana, kako to potvrđuju i stari komentatori Kurana.
Ova sura pripada najranijim tekstovima kuranske objave, kako to potvrđuje islamska tradicija i zapadno istraživanje Kurana. Potječe iz vremena u kojem su muslimani trpjeli najteže muke i najsnažniju represiju. Bile su to godine u kojima su najvjerojatnije pojedinci iz mlade islamske zajednice pod stalnom i snažnom represijom napuštali islam ili su pak bili ubijeni. Stoga je zajednica bila upućena primati utjehu i u svakom slučaju obavezno biti podsjećana na svoju zadaću na zemlji. Tako u jednom povijesnom kontekstu, u kojem muslimani nisu bili vladajući, nego potisnuti, nisu mogli biti subjekti tolerancije prema vladajućim nevjernicima, nego samo objekti tolerancije poganskih zemljaka.
No, od ove tolerancije nije se ništa osjetilo, stoga je Prorok kao vođa i uzor zajednice bio pozvan da radikalno zatraži religijsku slobodu za svoju zajednicu: „U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog! Reci: "O vi nevjernici, ja se neću klanjati onima kojima se vi klanjate, a ni vi se nećete klanjati Onome kome se ja klanjam; (...) vama - vaša vjera, a meni - moja!” (Sura 109)
Jako je zanimljivo kako se najvažnije mjesto religijske slobode u Kuranu gubi namjernom preinterpretacijom ovog odsjeka kroz toleranciju. Ovaj odsjek naime govori o otporu protiv ugnjetavanja, te inzistiranju na religijskoj slobodi.
Što se čini brutalnim, nije
Kod pomnijeg povijesnog posmatranja Kurana da se zaključiti da mjesta u Kuranu, koja na temelju njihovog ratnog sadržaja, mnogi moderni muslimani najradije ignoriraju, sadrže vrlo liberalan stav prema vjerskoj raznolikosti i raznolikosti mišljenja. U ova kuranska mjesta se ubrajaju takozvani skandalozni stihovi, koji su nastali u zadnjim godinama objavljivanja u Medini. U suri 2,191-193 kaže se: „I napadajte takve (misli se na poganske neprijatelje) gdje god ih sretnete i progonite ih odande odakle (misli se iz Mekke) su oni vas prognali. A zlostavljanje (fitna) je teže od ubijanja! I ne borite se protiv njih kod Časnoga hrama (kod Kaabe), dok vas oni tu ne napadnu. Ako vas napadnu, onda ih ubijajte! - neka takva bude kazna za nevjernike. A ako se prođu (rata) - pa, Allah zaista prašta i samilostan je. I borite se protiv njih sve dok mnogoboštva ne nestane i dok se Allahova vjera slobodno ispovijedati ne mogne. Pa ako se okane (misli se zlostavljanja), onda neprijateljstvo prestaje, jedino protiv nasilnika ostaje.“
Ključna riječ ovog odlomka je fitna: „I borite se protiv njih sve dok nestane fitna.“ Riječ izvorno znači „represija“, „tortura“ i „ispit“. Filolog i islamski znalac Rudi Paret interpretira ju kao „zavođenje“ i razumijeva ju kao „pokušaj da se vjernike navede na otpadništvo od islama“. U mnogim komentarima Kurana fitna se interpretira kao „nemir“ odnosno „pobuna“ ali i kao „nevjera“, „idolatrija“ i „hereza“.
Stoga je izvorna izjava koja se odnosi na zlostavljane muslimane od strane vladajućih mekanskih pogana naknadno zadobila značenje, s kojim se moglo računati, da se nemuslimane i muslimane koji drugačije misle smije zlostavljati i progoniti kao „sijače nemira“. Jer upravo ove riječi čine ovaj tekst idealnim za daljnje preinterpretacije: „Borite se protiv njih, dok ne nestanu sijači nemira“, „...dok ne nestane neznabožaca“, „...dok nitko više ne bude drugačije mislio“ i tako dalje.
Nije u kontekstu teksta, ali dobra karikatura.
Cilj je sloboda mišljenja
Odlomak izvorno ne govori o sukobljavanju sa onima koji ne vjeruju ili drugačije vjeruju, nego o tada aktualnim ratnim sukobima sa poganima Meke, koji su nad još slabašnim muslimanima vršili nasilje ne bi li ih doveli do otpadništva od vjere. Ovako gledajući, ne radi se ni o čemu drugo nego o obrani od progona.
Represija je prema kuranskom svjetonazoru jedan od razloga koji legitimiraju rat, čak ga čine dužnošću: „A zlostavljanje (fitna) je teže od ubijanja!“ Ne zaboravimo da su povijesno gledano muslimani u ovom slučaju bili zlostavljani.
No iz odlomka možemo doći do općeg principa – u kojem nije bitno tko su zlostavljani i u što vjeruju. Ovaj opći princip može se vidjeti i u drugim odlomcima Kurana. Počet ćemo sa surom 42, 42: „A odgovaraće oni koji ljude tlače i bez ikakva osnova red na (svoj) Zemlji remete; njih čeka bolna patnja.“ Slično govori i sura 4, 75: „A zašto se vi ne biste borili na Allahovom putu za potlačene, za muškarce i žene i djecu, koji uzvikuju: Gospodaru naš, izbavi nas iz ovoga grada, čiji su stanovnici nasilnici, i Ti nam odredi zaštitnika i Ti nam podaj onoga ko će nam pomoći!“
I tu je još sura 22,39 koja to formulira ovako: „Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini - a Allah ih je, doista, kadar pomoći.“
Cilj borbe prema Kuranu je apsolutna sloboda mišljenja, a ne prisila prihvaćanja islama. Sura 10,99 kaže: „Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici. Pa zašto onda ti da nagoniš ljude da budu vjernici?“ Slično se kaže i u 18, 29: „I reci: Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće - neka vjeruje, a ko hoće - neka ne vjeruje!“
S ovim bi trebalo biti jasno da Kuran muslimanima ne nalaže misionarstvo u bilo kojem smislu prisile, a kamo li da je zahtijevao sveti rat kako bi nemuslimane prisilio na islam. Jer na kraju krajeva Kuran ne podiže apsolutni zahtjev za islam. Više kritizira, kao u suri 2,111, ondašnje Židove i kršćane zbog njihovog monopolističkog držanja: „Oni govore da će u Džennet ući samo jevreji, odnosno samo kršćani. - To su puste želje njihove! ...“
Ömer Özsoy, rođen je 1963 u Turskoj, predaje kuransku egzegezu na Goethe Univerzitetu u Frankfurtu n/M. Studirao je u Ankari islamsku teologiju i filozofiju, te je tamo postao docent pa zatim i profesor. Od 2006 do 2012 držao je katedru za islamsku religiju u Frankfurtu. A od 2012 je profesor kuranske egzegeze.
Prijevodi kuranskih citata preuzeti iz prijevoda na bosanski jezik Besima Korkuta koji je dostupan na internetu: http://www.kuran.hamajlija.com/index.html
S njemačkog preveo Darko Pejanović
Prometej.ba 02/2015