Važno izvješće o ljudskom zdravlju u Antropocenu, objavljeno u britanskom medicinskom časopisu The Lancet, započinje ukazivanjem na očigledan paradoks, naime, da se zdravlje ljudi u svijetu poboljšava iako ga uništavanje okoliša napada i „minira“ njegove uvjete. Objašnjenje je, kažu autori, „jednostavno i trezveno“.

„Stavili smo zdravlje budućih generacija pod hipoteku kako bismo danas stekli ekonomske i razvojne benefite. Ljudska civilizacija je procvjetala iskorištavanjem prirodnih resursa na neodrživ način, ali, danas je vjerojatno da će u budućnosti trpjeti značajne zdravstvene posljedice od degradacije prirodnih sistema za održavanje života.“ [1]

Ovo je vrlo važan uvid. Ako se radikalne promjene ne postignu brzo, napredak (dobit) onoga što se dobilo u dvadesetom stoljeću postat će užasan trošak u dvadeset i prvom stoljeću.

„Učinci promjena okoliša na zdravlje, uključujući klimatske promjene, acidifikaciju oceana, degradaciju tla, oskudicu vode, prekomjernu eksploataciju ribe uz gubljenje biološke raznolikosti predstavljaju ozbiljne izazove svjetskom zdravstvenom progresu posljednjih decenija i moguće je kako će postati sve dominantniji u drugoj polovici ovoga stoljeća pa nadalje.“ [2]

Nigdje nije toliko očigledna kontradikcija između gomilanja profita i sadašnjeg pada kao u suvremenoj poljoprivredi. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća došlo je do izvanrednog porasta poljoprivredne proizvodnje (produktivnosti). Proizvodi se više žitarica, mahunarki i mesa nego ikada. Iako se ljudska populacija duplicirala i skoro reduplicirala u posljednjih 100 godina, još uvijek postoji više hrane nego što je potrebno da se svima osigura kompletna prehrana.

Ali, to je samo jedan aspekt priče. Robert Biel dobro objašnjva drugi aspekt u Sustainable Food Systems: „Iako je istina da trenutno ima dovoljno hrane (pod uvjetom da ju prestanemo bacati i počnemo ju ravnomjerno distribuirati), sistem koji trenutno proizvodi tu hranu nije ekološki održiv u budućnosti. Ne samo da ovaj sistem propada, nego što je još važnije, već njegovi uspjesi narušavaju našu budućnost.“ [3]

Karl Marx, sljedeći rad kemičara i agronoma Justusa von Liebiga (1803-1873), kapitalističku poljoprivredu okarakterizirao je kao sistem teške pljačke, jer održava trenutnu proizvodnju istovremeno potkopavajući metaboličke procese potrebne za buduću proizvodnju.

Marxovim riječima: „A svaki napredak kapitalističke poljoprivrede nije samo napredak u umijeću pljačkanja radnika, nego u isto vreme i u umijeću pljačkanja zemlje; bilo kakav napredak u povećanju njene plodnosti za određeno razdoblje ujedno je i napredak u uništavanju trajnog izvora te plodnosti.“ [4]

Kapitalistička poljoprivreda krade budućnost i naša će djeca trpjeti posljedice toga. Kao što sam već napisao, tu poljoprivredu mora zamijeniti društvo „dobrih predaka“, društvo koje konstantno radi za bolju budućnost. Sistem koji misli i djeluje kako bi zaštitio interese naše djece i djece njihove djece.

To je društvo koje ekosocijalizam namjerava izgraditi.

Članak originalno objavljen na: Climate & Capitalism.

Prevedeno sa: vientosur.info

[1] “Safeguarding Human Health in the Anthropocene Epoch”, “The Lancet 386, no. 10007 (16.jula 2015). Ironično, studija je financirana od Fondacije Rockefeller, institucije čije bogatstvo dolazi iz industrije koja je učinila više nego bilo koja druga da uništi našu budućnost.

[2] Ibid.

[3] Robert Biel, Sustainability Food Systems: The Role of the City (London: UCL Press, 2016), p. 6.

[4] Karl Marx, Capital, Tomo 1-Vol 2 (Madrid: Siglo XXI editores, 2009 [1867]), p. 612.

Prijevod: Prometej.ba