Autor: Ben Rawlence THE NEW YORK TIMES

Tijekom zadnjih pet godina više sam puta posjećivao najveći izbjeglički kamp na svijetu, grad veličine New Orleansa napravljen od blata i pruća, grad Dadaab u sjevernoistočnoj Keniji. Kamp je uspostavljen još 1991. kao privremeno utočište za približno 90.000 izbjeglica koje su bježale od somalijskog građanskog rata. Danas ovaj kamp ima pola milijuna stanovnika.

Najprije sam bio zapanjen činjenicom da takvo nešto i dalje postoji: kako je moguće da je ovo mjesto i dalje tu? I kako svijet može dopustiti da se svi ovi ljudi kuhaju u ovom užarenom zatvoru, bez prava da rade ili mogućnosti da odu, pa im preostaje provesti cijele svoje živote u poluotvorenom zatvoru? No pet godina kasnije, nakon što sam pratio svakidašnjicu stanovnika kampa i slušao njihove priče, nade i strahove, došao sam do sasvim drugačije predodžbe: Dadaab nije anakronizam ili nekakav mamurluk prijašnjeg svjetskog poretka. Dadaab je budućnost.

Nije trebalo biti tako. Dadaab je stvoren kao kratkoročni zaklon u kojem će međunarodna zajednica smjestiti i hraniti raseljene izbjeglice dok se ne pronađe „trajno rješenje“. Prema načelima postavljenim od visokog povjerenika UNa za izbjeglice, ovo je značilo kako će izbjeglice ostati u kampu dok se ne dogodi jedna od sljedeće tri stvari: dok se ne vrate u zemlju podrijetla; dok se ne integriraju u zemlju koja ih je primila kao izbjeglice, što je u ovom slučaju Kenija; ili dok im se ne ponudi premještanje u treću zemlju, obično u Europu ili SAD.

Trenutno u Dadaabu živi skoro 400.000 somalijskih izbjeglica za koje nijedan od ovih ishoda nije vjerojatan. Ova ogromna grupa ljudi spada u skoro 14 milijuna izbjeglica koje u svijetu žive u onome što UN zove „otegnute situacije“, što podrazumijeva ljude koji u egzilu žive duže od pet godina. Globalna populacija raseljenih lica iznosi čak 60 milijuna, no ovaj strašni broj zapravo maskira jednu drugu krizu koja se već desetljećima kuha daleko od medijskih naslovnica: eksplozija broja ljudi koji su dugoročno izbjeglice.


Kamp ima demokratske izbore, nogometne lige, kina, hotele, generatore koji nelegalno dovode struju i tržište prokrijumčarene robe i viška zaliha UN-a, tržište na kojem se obrne više od 25 milijuna USD godišnje


Bogate nacije primaju sve manje izbjeglica kroz UNov službeni program ponovnog naseljavanja izbjeglica. Nacije domaćini izbjeglicama poput Pakistana, Jordana i Kenije blokirale su integraciju izbjeglica iz kampova u svoja društva. I tako, bez perspektive da će im se promijeniti status izbjeglica, mnogi koji to mogu priuštiti upućuju se na ilegalno putovanje prema Europi. No, takvi su tek mali udio u cjelini izbjeglica. Za većinu njih, izbjeglički kampovi sve više postaju trajni.

Nitko ne želi ovo priznati. Ni zemlje koje moraju udomiti izbjeglice, ni UN, koje moraju platiti za njih, a najmanje izbjeglice same, koji moraju živjeti tamo. To uzrokuje neobična proturječja.

U Dadaabu, kenijska vlada zabranjuje trajne građevine, tako da, kad standardni šatori UN a posive i kad se oštete, što se neizbježno događa nakon dva kišna razdoblja u pustinji, izbjeglice grade domove od crvenog blata, a konstrukcije kuća od trnja i šiblja. Voda i dalje dolazi iz privremenih kolektora vode, a toaleti su i dalje rupe u zemlji. No, socijalni život nije pasivan. Kamp ima demokratske izbore, nogometne lige, kina, hotele, generatore koji nelegalno dovode struju i tržište prokrijumčarene robe i viška zaliha UN-a, tržište na kojem se obrne više od 25 milijuna USD godišnje. Kenija, poput mnogih država domaćina izbjeglicama, ne dopušta izbjeglicama da rade, tako da UN moraju nastaviti dopremati više od 5.000 tona hrane mjesečno, uglavnom jeftinih jela od žitarica i mahunarki, u ovaj negostoljubivi pojas pustinje. Trenutno, međutim, zbog kresanja budžeta, zalihe u Dadaabu su srezane za 30%.

Dadaab je možda najveći svjetski privremeni-a-ipak-trajni izbjeglički grad, no ima još mnogo sličnih primjera. U Pakistanu, duž granice s Afganistanom, kampovi osnovani 1979. za afganske izbjeglice sada su pojas od 79 trajnih slam-naselja za koja se brinu UN i dom su za skoro milijun ljudi. Stotine tisuća izbjeglica iz Darfura žive u ukupno 12 kampova u pograničnom području u Čadu od 2004, bez nade da će se njihov izbjeglički status promijeniti. Slične brojke i situacije postoje u Etiopiji, Južnom Sudanu, Tajlandu, Libanonu, Jemenu, Jordanu, Turskoj i drugdje, gdje ljudi žive i množe se praktično u zatvoru. Brojke rastu ne samo zbog nestabilnosti u svijetu, nego i zato što cijele generacije ljudi odrastaju u izbjegličkim kampovima.

Izvor fotografije: www.timeglobalspin.files.wordpress.com

Gaza je možda najbolji primjer ovoga. Izvornih osam izbjegličkih kampova se s vremenom preoblikovalo u gradove, koji su gledani zajedno danas jedno od najgušće naseljenih područja u svijetu, a dom su za 1,7 milijuna ljudi. Odvojeno od UNHCRa i s drugačijom misijom, Agencija za pomoć palestinskim izbjeglicama ispred UNa na Bliskom istoku je osnovana 1949. za oko 750.000 arapskih Palestinaca prisiljenih da napuste svoje domove 1948. No, bez mirovnog ugovora ili povratka na vidiku, agencija danas brine već za pet milijuna ljudi koji su potekli od tih izvornih 750.000 izbjeglica, sve na trošak međunarodne zajednice koji iznosi preko milijardu USD godišnje. Agencija je trebala biti iznimka, no Gaza danas sve više izgleda kao pravilo, kao primjer situacije kakva se oblikuje u svijetu. U Dadaabu, UN premještaju oko 2.000 izbjeglica u Europu, Australiju, Kanadu i u SAD. No, stopa nataliteta u kampu koja katkad iznosi i do 1.000 djece mjesečno uvijek će nadvisiti te napore.

Kako se povećava broj izbjegličke populacije, tako se države domaćini odlučuju za sve strožiju politiku prema izbjeglicama pa kampovi počinju nalikovati na logore. Kenija je jedna od najstrožijih; prošle godine je policija okupila tisuće izbjeglica pronađenih izvan označenih područja kampa i zatvorila ih na nacionalnom stadionu. Pakistan je nekoliko puta prijetio da neće obnoviti izbjeglički status afganskih izbjeglica, i svako malo pokušava da ih potjera nazad u Afganistan. U Jordanu izbjeglice izbjeglice teoretski imaju pravo kretanja i rada, no vlasti su navodno 2014. prestale izdavati radne dozvole i počele su donositi prinudne administrativne mjere kako bi izbjeglice zadržali u kampovima.


Za mnoge, fikcija privremenosti njihovog izbjegličkog statusa više ne drži vodu. I rezultati tog osviještenja lagano pristižu na europske obale


Kako bi napustili Dadaab, izbjeglice trebaju „dozvolu kretanja“, što podsjeća na vremena apartheida. Obično se dozvola stječe podmićivanjem. Ovako, članovi treće generacije koja sada počinje život u Dadaabu možda će provesti cijele svoje živote u kampu. Ako osvoje jedno od malobrojnih mjesta u srednjim školama, što u kampu nije nimalo laka stvar, možda s vremenom steknu i fakultetske diplome studirajući online, no kako nemaju održivog puta do slobodne budućnosti negdje drugdje, obrazovanje u zatvorenim kampovima predstavlja okrutnu prijevaru: tu nema poslova osim volonterskih pozicija sa stranim humanitarnim organizacijama koje vode bolnice, škole i socijalne programe, a ove izbjeglicama plaćaju tek djelić onoga što Kenijci članovi osoblja dobivaju radeći isti posao.

Netko bi očekivao da bi u takvim okolnostima ljudi postali ogorčeni i radikalni, ali najupadljivija stvar u Dadaabu je to da mizerni uvjeti života izgleda nisu izazvali radikalizaciju izbjeglica. Ljudi su frustrirani, no do sada, izolacija kampa i mantre UNa o jednakopravnosti svih ljudi i spolova pomogli su stvaranje potčinjenog a ipak tolerantnog društva u kojem su žene više emancipirane nego njihove sestre u Somaliji.

Ovo je krajnje proturječje života u kampu: kako pronaći nadu za budućnost u očajnoj situaciji koja se čini trajnom. Ljudi pokušavaju. Život u Dadaabu i svim drugim kampovima je dnevna vježba u proizvodnji nade. No za mnoge, fikcija privremenosti njihovog izbjegličkog statusa više ne drži vodu. I rezultati tog osviještenja lagano pristižu na europske obale.

Odvojene enklave se počinju pojavljivati i unutar bogatog dijela svijeta: slamovi poput „Džungle“ u Calaisu, gdje izbjeglice i migranti čekaju da pokušaju ući nelegalno u Veliku Britaniju, ili sabirni centri koji su postali uobičajeni u Europi, Australiji i SAD-u gdje ljudi moraju ponekad čekati i godinama dok se ne utvrdi njihov status. U svijetu nacionalnih država, puni spektar ljudskih prava je u sve većoj mjeri nedostupan za one bez odgovarajućeg državljanstva. Iznikla je cijela jedna populacija građana druge klase, i njihov broj raste.

Izvor fotografije: http://blogs.voanews.com/

Pravi i zakonit odgovor bi bio dozvoliti izbjeglicama i azilantima slobodu kretanja unutar država domaćina i sva prava koja imaju i drugi građani tih država, uključujući pravo da putuju u inostranstvo i traže priliku da rade legalno. No, u javnom mnijenju u većini država prevladavaju sasvim drugačija razmišljanja.

Naravno da bi bogate države trebale primiti više ljudi. No čak kad bi Europa i SAD istupile spremne da prime mnogo veće brojke izbjeglica od onih što su ih stidljivo ponudili ove godine, to bi još uvijek činilo tek mali postotak globalne izbjegličke populacije.

Dok ne prestanu trenutni ratovi u svijetu, svijet se mora prilagoditi novoj realnosti trajnih izbjegličkih gradova, praktično legalnih logora. Čak i ako države domaćini žele uskratiti državljanstvo izbjeglicama koji dugo borave u tim zemljama, imalo bi smisla dopustiti da UN i same izbjeglice ulažu u infrastrukturu kako bi se reducirale bolesti, omogućilo zapošljavanje i učinilo te klimave slamove iole naseljivijim mjestima. Ta bi mjesta možda mogla postati autonomni otvoreni gradovi ili međunarodne zone gdje je onima s dokumentima UN-a dozvoljena sloboda kretanja i trgovanja unutar standardnog međunarodnog viznog režima. Kad bi kampovi postali ekonomski održiviji, to bi mogao biti bar pokušaj da se ljudima omogući da ostanu u tim kampovima i tamo stvore bar nekakve prihvatljive egzistencije. Toga su svjesni i stanovnici tih kampova. Kako se bližio kraj mog boravka u Dadaabu, jedan mi je čovjek rekao: „Ja više nigdje ne pripadam. Moja zemlja je Izbjeglička republika.“

S engleskog: Marijan Oršolić