J. Friedrich | "Birani pretplatnik je trenutno nedostupan"
Kao i vjera u jednoga Boga i u onostranost, tako su i crkve kao institucije upale su u krizu. Vjera u Boga i u onostranost uzdrmana je ponajprije time što su prirodne znanosti pronašle objašnjenja za mnoge stvari koje su ranije bile pripisivane Božjem djelovanju. Ali su teolozi praktične crkvene posljedice ovoga uzdrmavanja mogli držati u određenim granicama, dok nije – prije svega posljednjih desetljeća – autoritet crkava u mnogim demokratskim društvima ozbiljno dospio u probleme.
Izgubljen priključak na svakodnevlje
To se ogleda ponajprije u tome da se kršćanske crkve pokazuju kao autoritarne, nedemokratske institucije, koje su upravo u pitanjima morala, a za koja oni zahtijevaju društvenu kompetenciju, izgubile priključak na svakodnevlje ljudi, dakle, zbog pogrešaka vlastitoga personala izgubile su legitimaciju za bilo kakvo obvezivo vrednovanje etičkih problema današnjice. To vrijedi naravno za različite crkve u različitoj mjeri i na različite načine, a naposljetku ni cjelovito moderniziranje i demokratiziranje neće moći kršćanskim crkvama vratiti moralni autoritet sve dok one svoja moralna utemeljenja vežu na vjeru u jednoga Boga.
S time nastupa prijetnja gubitka velikoga dijela kulturalnoga samorazumijevanja i društvenih tradicija čovjeka u našem kršćanski određenom svijetu, a posljedice toga su nesagledive. Preko 2.000 godina kršćanska je religija sakupljala većinu smislenih i društveno-utemeljujućih pripovijesti, rituala, tradicija i simbola te ih kroz različite crkve i očuvala. Teško je i izmjeriti koju vrijednost ima ovaj kulturalni fundus za stabilnost i životnu sposobnost društva te za obvezujuću uvezanost pojedinca u to društvo.
Je li moguća neka sekularna crkva?
Zbog toga se danas urgentno postavlja pitanje je li zamisliva neka crkva ili religija koja bi ovo kulturalno nasljeđe sačuvala, njegovala i dalje razvijala, ali koja ipak ne bi pretpostavljala vjeru u jednoga Boga ili u onostranost te ne bi bila autoritarno-nedemokratski strukturirana – dakle, jedna sekularna crkva, koja bi njegovala ovu kršćanski tradiranu religiju.
Jedna takva crkva ne bi bila nikakva ateistička institucija, jer bi bila potpuno neovisna o ispovijesti vjere svojih članova. Ne bi bila ni nikakvo udruženje za pružanje usluga koje na zahtjev upriličuje svadbe, ili daje dostojan okvir sahranama ili organizira proslavu Božića ili uskršnje izlete. Jer korijen neke crkve je zajednica u kojoj se društvo živi, i ako je sekularnome društvu stalo do očuvanja i razvijanja zajedništva, onda to znači da jedna sekularna crkva, naslonjena na kršćansko kulturano nasljeđe, stavlja u središte svoga djelovanja njegovanje društvenosti.
A ako se želi stvaranje i održavanje društva trebalo bi prihvatiti kršćanske rituale, tradicije i tekstove, i ako je moguće i simbole, kako se danas, na određeni način, u sekularnome društvu i događa. Za mnoge je ljude vrijeme Adventa više nego „čekanje djeda Božićnjaka“, ono je vrijeme susreta s drugim ljudima, prijateljima i rođacima, a Korizmu mnogo ljudi sve više koristi za promicanje iskustva svjesnoga odricanja.
Biblija, Schillerove pjesme i Van Goghove slike
Mnoge biblijske pripovijesti, prije svega one iz Novoga zavjeta, dio su fundusa društvenoga sporazumijevanja o moralnim normama, da samo spomenemo rečenicu: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.“ Neka sekularna crkva imala bi svakako, pored kršćanskih tekstova, mnogo veće blago tekstova i umjetničkih djela: Schillerove pjesme, Schakespearove drame te Van Goghove slike.
Ali bi li mogla jedna takva crkva postojati, a da se ne organizira u autoritarne strukture upravljanja? Samo u ovome pitanju može se sekularna crkva vratiti na iskustva kršćanstva. Od prve prazajednice upravo su u kršćanstvu uvijek postojale organizacijske forme kojima je uspijevalo jačati ono zajedničko te izbjegavati hijerarhiju. Istodobno sve više i više pokazuju promašivanje i otvrđivanje ovih pokušaja kako su društva zapravo ugrožena.
Zajednica je, u suprotnosti prema državi, političkim ili gospodarskim organizacijama ili interesnim društvima, zato tu da određuje ono moralno nekoga društva, da određuje što je moralno zabranjeno, što vrijedi kao dobro i što treba sankcionirati, jer to vrijedi kao loše ili zlo. U zajednici progovara savjest njezinih članova, i jedna sekularna crkva bila bi mjesto gdje bi ta savjest mogla doći do riječi, kroz rituale i simbole koji bi savjesti takorekući dali jezik i gdje bi kroz javnu razmjenu bila stvorena moralna obvezivnost.
Tako će svaki član doživjeti svoju vlastitu nezamjenjivu vrijednost u zajednici, i to je naposljetku ono što ukazuje iznad pojedinca, njegovih ograničenih snaga i njegova konačnoga života. U sekularnoj crkvi pojedinac ne treba Boga ili onostranost, jer je to sama zajednica koju on stvara i u kojoj on naposljetku nadživljava svoj vlastiti kraj.
________________________
O autoru: Filozof se može postati tek kad se pokažu sijede vlasi. Zbog toga je Jörg Friedrich započeo svoj filozofski studij kad je već duboko prekoračio četrdeset godina. Završio ga je 2009. Prije toga je studirao meteorologiju i fiziku te 1989. diplomirao radom o simulaciji strukturoga oblikovanja i kaosu u atmosferi. Danas se bavi pitanjima praktične i političke filozofije, te filozofije tehnike. Direktor je firme INDAL.
Iz: The European. Das Debatten-Magazin, 2/2013. Preneseno na: www.theologieundkirche.de
Priredio i preveo: Franjo Ninić | Prometej.ba, svibanj-lipanj 2013.
_______
Prvi tekst u debati: W. Huber | S Bogom dolazi smisao
Drugi tekst u debati: N. Warburton | Bez Boga u lijes
Treći tekst u debati: M. von Brück | Ostati na zemlji