Ukratko: dalje razvijati kršćanstvo u horizontu modernog iskustva svijeta.

Prikrivajući svoju slabost vođenja, čudno je da biskupi kao obrambeni argument protiv opravdanih zahtjeva za reformom svećenstva navode: „Nemamo uopće manjak svećenika, nego manjak vjernika“. Broj svećenika u odnosu na broj vjernika nije uopće loš. Takve izjave su u apsurdnosti nenadmašive. Onda ni Isus nije trebao učenike i apostole jer tada još uvijek nije bilo kršćana tako da kvota nije bila uopće loša.


Spremni na modernizaciju?


Kažu da je Benedikt XVI. bio posebno potresen češkom situacijom, jer ta nekad kršćanska zemlja danas slovi kao najateističnija zemlja svijeta. Međutim, nisu samo ateizam i sekularizam izazov kršćanstvu. Daleko je teži izazov je činjenica da velika većina krštenih ne želi više ništa čuti o Crkvi. Radi se o ljudima koji doduše priznaju da „nekako“ vjeruju u Boga, ali koji svoju tradicionalnu religiju vide kao zaostalu. Za povratak tih ljudi dobre volje koji slobodno promišljaju u Crkvu potrebni su mnogi mladi svećenici koji su snalažljivi, spremni na modernizaciju i iskreni. No takvih fali.

Bečki pastoralni teolog Paul Michael Zulehner je u jednom istraživanju među austrijskim svećenicima ustanovio: što je svećenik mlađi tim je veća njegova skepsa i distanca prema modernoj kulturi i prijedlozima modernizacije. Takozvana kasnija zvanja u koja neki polažu nade pokazala su se u generaciji „mlađih“ kao najveći „moderni skeptičari“, rekao je Zulehner. Austrijska novinska agencija Kathpress piše: „Tko nakon mature dođe u sjemenište ili neki red otvoreniji je svijetu nego ona kasna zvanja. Moglo bi biti da se trenutno odvija odabir po kriteriju obveznog celibata, nakon čega sve više ljudi koji su skeptični spram moderne imaju pristup svećeništvu.“ To naime onda vodi do toga da neki reformni zahtjevi kao što su viri probati, muškarci koji kao porodični ljudi u višem životnom stadiju mogu biti zaređeni za svećenike, zasjaju u novom svjetlu. Oni su naime oženjeni i nisu li oni kao „kasnije pozvani“ i stariji mnogo skeptičniji prema moderni nego što je to potrebno današnjem kršćanstvu?

Anketiranje 500 svećenika u organizaciji austrijskog radija, a pod Zulehnernovim nadzorom sadrži zapanjujuća otkrića. Jasno je da se predodžbe crkvenog vodstva i naroda „sve više razilaze“. Taj ponor se sve više otvara i između svećenika i biskupa. Velika većina svećenika se više ne slaže s nedostatkom hrabrosti, obrambenim stavom i odbijanjem reformi od strane biskupa. Katolička novinska agencija o Zulehnerovim saznanjima izvještava da postoje „značajne divergencije između svećenika i crkvenog vodstva“. Postoje, kako veli ovaj pastoralni teolog, „ekstremni zahtjevi djelovanja“. „Bogato iskustvo“ svećenika trebalo bi iskoristiti za reformu Crkve.


Dušobrižnici žele reforme


Koliko se svećenici razlikuju od mišljenja njihovih poslodavaca vidi se između ostalog da 80 posto njih kaže da je krajnje vrijeme da se obveza celibata za župnike, koji vrijedi samo u rimskom dijelu Katoličke crkve, ukine i da se uredi kao u Istočnim crkvama koje su u jedinstvu s papom ili kao u pravoslavnim crkvama. Čak se polovica ispitanih katoličkih svećenika izjašnjava i za žensko svećenstvo. A većina njih kaže kako o važnim pitanjima razmišljaju drugačije nego njihov biskup. Međutim, Zulehner tu i tamo uviđa slabljenje sposobnosti za rješavanje konflikata i volje za raspravom. Postoji tendencija „da svećenici više ne protestiraju javno protiv pozicije crkvenog vodstva, nego idu odgovorno svojim vlastitim putem i da su time u prosjeku zadovoljniji nego prije par godina“.

Ipak odgovori austrijskih svećenika sveukupno pokazuju način koji ohrabruje, utvrđuje nadu da mnogi dušobrižnici vrlo precizno primjećuju i ispravno tumače znakove i potrebe vremena vjernika i onih koji nisu vjernici. Očito se među svećenicima razvila osjetljivost za nužno, za reforme. I postoji volja za reformama. Kada župnici koji su do sada bili za reforme postanu odvjetnici Božjeg naroda, tada crkveno vodstvo sve do Rima neće više moći ne vidjeti i samo prolaziti pokraj tog zahtjeva.

Pitanje svećenstva trenutno je najaktualnije pitanje među katolicima i to ne samo u zemljama njemačkog govornog područja kako se to često pomirljivo govori nego i u mnogim drugim zemljama, npr. u zemljama Latinske Amerike ili u SAD-u. I za Afriku kažu mnogi poznavatelji situacije da se podastiru mnoge fikcije kao i o tamošnjem poštivanju seksualne apstinencije od strane svećenika. S obzirom na njihov vlastiti život u celibatu dvije trećine ispitanih svećenika u Austriji glasali su za ovu izjavu: „Pronašao sam vlastiti put koji mogu opravdati!“ Zulehner to komentira ukazujući da nije zadaća te studije pobliže istražiti „što to znači u konkretnom životu“ odnosno koji bi se oblici odnosa mogli s tim misliti.

Pitanje svećeništva i s time pitanje budućnosti kršćanstva već duže vrijeme privlači pažnju čitateljica i čitatelja Christ in der Gegenwart. Zato su protekle godine, a pogotovo u posljednje vrijeme sve više stizali e-mailovi, pisma, debate u kojima ogromna većina zahtijeva nužne promjene. Velika većina je naravno svjesna da neke promjene osobito u duhovnoj upravi ne znače nikakvu vjersku obnovu. Ali reformirano svećenstvo bi moglo biti u službi vlasti da u „predvorju“ novih pitanja o Bogu stvore bolju komunikaciju i pozornost.


Vjerski savjetnici, životni prijatelji


Kako bi se istražilo „raspoloženje“ šire javnosti CIG od jeseni ima različite promotivne inicijative među nevjenčanima koje su povezane s anketom „o novom svećenstvu“. Ova inicijativa još će dugo trajati, ali je za samo sat vremena odgovorilo približno 5000 ljudi. Podaci nisu naravno reprezentativni u smislu znanstvenih instituta za javno mnijenje i ni u kojem slučaju ne zamjenjuju njihove rezultate. No, očita temeljna nastojanja i perspektive potvrđuju ključne točke i dokumentiraju hitnu potrebu za djelovanjem.

Kao i u drugim istraživanjima tako i kod nas velika većina ispitanika želi celibat za svećenike u zapadnoj crkvi vidjeti kao slobodni izbor. Samo 15% zahtjeva da se samo neoženjeni muškarci pripuštaju svećeništvu. Čak dvije trećine se izjasnilo za žensko svećenstvo.

Unatoč seksualnim skandalima svećenik se još uvijek visoko cijeni. Skoro 70 posto ispitanih, koji su mogli zaokružiti više odgovora, odgovorilo je da su svećenici za njih vjerski savjetnici i životni suputnici. Tek 60 posto u svećeniku najprije vide propovjednika Radosne vijesti, a za svakog drugog ispitanog oni su prije svega posrednici između Boga i ljudi. Zanimljivo je da je tek 4 posto zaokružilo svećenike kao moralne učitelje. Crkva mora brinuti ako hoće da ju u javnosti sekularni mediji stalno predstavljaju kao onu koja poziva na moral i vrijednosti. Također je upadno i to da se svećenici kao služitelji kulta rangiraju jako nisko. Samo 6 posto potvrđuje tu izjavu, i kao menadžere religioznog života svećenike smatra samo desetina, a kao predstavnike hijerarhije samo 7 posto. Od svećenika se očekuje da se stave na stranu onih koji traže, koji su dirnuti, koji su obuzeti religioznim i onim koji sumnjaju.

To se ponovno reflektira u pitanju što ljude kod svećenika impresionira. Na samom vrhu sa 70 posto je uvjerljivi duhovni život praćen blizinom drugim ljudima i visokim angažmanom za druge (oko 60 posto). A najniži postotak od 5 posto je za jaku autoritarnost. Svaki drugi navodi dobro teološko obrazovanje. A zanimanje svećenika za umjetnost se najmanje očekuje, to je zaokružilo 6 posto.

Pitali smo što kod svećenika osjećaju kao tjeskobno. 73 posto odgovorilo je: kada sve više osjete opterećenje zbog većih župa. Očigledno da taj manjkavi duh reformi koji je rođen iz neugodnosti upravnih akata, vodi u slijepu ulicu. Između 50 i 60 posto ispitanika objašnjava da ih tišti kada svećenici žive sami, kada djeluju prekonzervativno tradicionalistički, kada previše samovoljno nastupaju i kada sude kao da ne pripadaju ovom vremenu i prostoru. Najniže s dobrih 11 posto stoji jedna neugodnost da svećenici premalo prenose tradiciju. Samo 16 posto osjećaju kao potištenost kada svećenik nije dovoljno priznat u društvu. A 45 posto njih brine da svećenici ne donose potrebnu ljudsku zrelost.


Očekivanja od biskupa


Kakvo se svećeništvo želi u budućnosti? Na vrhu s blizu 80 posto dostiže odgovor: više otvorenosti i smjelosti za reforme. Na drugoj strani skale je najniži odgovor da sve ostane kako i jest (3 posto), odnosno da se prijašnje zamisli povrate (5 posto). Velika većina želi otvorene ulaze prema duhovnom zanimanju. Također, više od polovice, zahtijevaju temeljni preokret u razumijevanju uprave. Svecrkvenu raspravu o budućnosti svećeništva pomoću ekumenskog koncila zahtijeva skoro pola ispitanih.

Ovo su sve kvantitativno gledano pregledi uzroka, ali radi se i o ozbiljnim znakovima vremena. Velika se većina crkveno angažiranih vjernika iz sredine Božjeg naroda kao i onih koji su kršteni, ali su se udaljili od Crkve, pita kad će napokon lokalnu, regionalnu i globalnu crkvenu vlast početi ticati ti problemi. To šteti samosvijesti i samopouzdanju biskupa kao i njihovom urođenom apostolskom autoritetu koji ni u kojem slučaju nije predan od pape nego od Krista, kada se usude iznijeti u tisak oprezne prekršaje i primjedbe reformi. Onda odmah nakon kritike konzervativnih kolega naprave korak unazad i sve demantiraju umjesto da ostanu čvrsto stojeći, te reknu: „To je istina, ne mogu drugačije!“

Ovako kako je sada, dalje ne može. To već svi znaju. Sada je najpotrebnije biskupsko kolegijalno vodstvo koje će uspostaviti progresivni dijalog unutar pojedinih i različitih biskupskih konferencija kako u Europi tako i na interkontinentalnoj razini. Biskupi ne smiju više svoj vlastiti teološki zahtjev povlačiti pod apostolskom svemoći, nego čuti osjećaj onih koji vjeruju (sensus fidelium), prepoznati znakove vremena i pronaći hrabrosti za reformu. Ne tek sutra nego odmah!


Izvorni naslov: Die Priesterfrage, objavljeno u „Christ in der Gegenwart“ (28/2010). Na hrvatski jezik preveo Darko Pejanović