Kulturna povijest magarca
Jutta Person je autorica „Portreta magarca“, knjige koja je kulturno-povijesni portret ove životinje. Razgovor koji je sa autoricom vodio Stephan Karkowsky prevodimo sa njemačkog jezika

Izraz „Magarac jedan!“ ne nosi značenje komplimenta, iako su magarci mnogo bolji nego što su na glasu; oni su dopadljive, suzdržane životinje sa mnogo karaktera, koje bismo trebali uzeti za primjer.
Taj pomalo prostodušni mlađi brat konja – način je kako se uobičajeno gleda na magarca.
U antici su, pak, magarci smatrani „potentnim i veoma erotičnim životinjama“, govori Jutta Person, autorica knjige „Portret magarca“: „Postoji naprimjer Apulejova priča o zlatnom magarcu, koji je upravo bio hiperaktivna erotična životinja.“
*
Razgraničenje s konjem
Ova slika magarca je nestala usred kršćanske predstave magarca gdje on postaje „pobožna životinja“, veli Person. To se događa s biblijskom predajom po kojoj je Isus ušao u Jeruzalem na leđima magarca:
„Magarac postaje i pacifistička životinja u odnosu na konja. Konj je uvijek bio ratna životinja, a magarac pak miroljubiva životinja, koji je nosio na sebi Kneza mira.“
Magarac ima svoju ulogu i u bajkama. Na primjer u „Bremenskim gradskim muzikantima“ gdje u nekom smislu postaje simbol migracije:
„Tamo magarac izgovara tu nevjerojatno modernu rečenicu: 'Nešto bolje od smrti možemo pronaći bilo gdje.' I tada se svi pokreću, a magarac je onaj koji prvi poduzima korak u novi život.“
*
Cijenjena terapijska životinja
Pored tradicionalnih uloga koji od njega prave težačku i tegljačku životinju, magarac je u novije vrijeme dobio još jedan posao - postaje cijenjen kao terapijska životinja.
No i dalje je magarac na lošem glasu i tome, prema Personovoj, nije uzrok samo u poslovičnoj tvrdoglavosti. Razlog se krije u evoluciji:
„Afrički divlji magarci koji su praoci svih magaraca, žive u sjevernoafričkim kamenitim pustinjskim regijama i nisu bojažljive životinje, nego tvrdoglavo miruju jer bi se inače polomili“, kaže autorica.
„Taj evolucijski uvjetovan refleks upornog stajanja divljeg magarca baštinili su svi budući magarci koji su više-manje uvezeni u Europu i pripitomljeni. Također, to njihovo uporno stajanje se često gleda kao nešto negativno, iako je u prirodi sasvim opravdano.“
Takav stav može biti uzoran i za ljude: Ako se išta može naučiti od magaraca, onda je to kako reći NE, kaže Personova.
Stephan Karkowsky: 8.5. je Dan magaraca. Tko je imao sreću upoznati pravog magarca, taj više nikada tu riječ neće koristiti kao uvredu. Vjerujte mi, magarci su nevjerojatno dražesne životinje sa lijepim očima, mekanom njuškom i jako, jako lijepim ušima. Isto to smatra i kulturologinja i novinarka Jutta Person koja je prije par godina napisala temeljno djelo o kulturnoj povijesti magarca. Što Vas je pokrenulo, što je to što Vas je kod magarca fasciniralo da mu posvetite kulturno-povijesni portret?
J. Person: Oduvijek sam oduševljena magarcima jer je to jedna jako ambivalentna životinja. U biti, postoji jako malo životinja koje bi mogle imati tako blistavu kulturnu povijest. Magarce se oduvijek smatralo glupim i sporim. Usporedno s tim su kroz čitavu povijest od antike preko srednjeg vijeka sve do renesanse, predstavljani kao nestašne, lukave i tvrdoglave životinje – i upravo to je veliko otkriće za kulturologiju.
S. Karkowsky: Je li se uloga magarca u svim tim stoljećima mijenjala?
J. Person: Naravno! U antici su magarci prije svega smatrani potentnim i jako erotičnim životinjama. Postoji, naprimjer, Apulijeva priča o zlatnom magarcu koji je erotski hiperaktivna životinja, a kršćanstvo je upravo tu erotsku obdarenost magarca redefiniralo u temelju.
U kršćanstvu, magarac postaje pobožna životinja koja na svojim leđima nosi Isusa te postaje pacifistička životinja u odnosu na konja. Konj je oduvijek bio ratna životinja, a magarac miroljubiva jer on na leđima nosi Kneza mira. Ta dva značenja se premeću i nadmeću u narednim stoljećima sve do danas kako u literaturi i kulturnoj povijesti, tako i u umjetnosti.
S. Karkowsky: Kod Bremenskih gradskih muzikanata također igra nemalu ulogu.
J. Person: To je točno. Tamo magarac izgovara tu nevjerojatno modernu rečenicu da nešto bolje od smrti možemo pronaći bilo gdje. Zatim kreću na put, a magarac je takoreći taj koji je prvi učinio korak prema novom životu. Magarac je također u literaturi i bajkama često ona životinja koju je teško dovesti u red, ali koja uvijek dovede promjeni.
S. Karkowsky: Slažemo se, i ja volim magarce. No, pitat ću svejedno: čemu služi magarac osim što vuče teret i tu i tamo glupavo stoji u polju?
J. Person: Pa, moglo bi se tu sad naravno potpuno tvrdoglavo i magareći reći da nisu ni za što dobri nego jednostavno imaju svoj đir. Naravno, to nije tako jer su magarci danas cijenjeni i kao terapeutske životinje. Pored te nove sfere u kojoj služi kao terapijska životinja, i dan danas postoje regije u svijetu u kojima magarci prenose teret i bez kojih veliki dijelovi tog stanovništva ne bi mogli funkcionirati. Upravo zbog toga i postoji World Donkey Day – Svjetski dan magaraca.
S. Karkowsky: Ne postoji li i predaja da se Kleopatra kupala u magarećem mlijeku?
J. Person: To je točno. Vratimo se na Vaše pitanje za što su magarci dobri; naime i danas postoje u Italiji farme magaraca koje proizvode magareće mlijeko, zatim sapune i tako dalje. Postoje i drugi proizvodi za njegu koji se proizvode od tog mlijeka.
S. Karkowsky: Otkud onda magarac na tako lošem glasu? Ima li to veze sa njegovim tvrdoglavim karakterom?
J. Person: Da, u biti je to zbog toga. Tomu treba nadodati da biološki i evolucijski gledano afrički divlji magarci koji su praoci svih magaraca i koji su nastanjeni u sjevernoafričkim, kamenitim pustinjskim regijama i nisu bojažljive životinje, nego ostaju mirovati jer bi si inače polomili noge. Taj evolucijski uvjetovan refleks upornog stajanja divljeg magarca baštinili su svi budući magarci, koji su više-manje uvezeni u Europu te pripitomljeni. Danas se ovaj način upornog stajanja kod magaraca često smatra negativnim, iako prirodno ima sasvim smisla.
Pri tome valja uzeti u obzir i dugu povijest fiziognomije, bila je to pseudoznanost koja postoji još od antike. Ona je uvijek zaključivala da ti magareći postupci upućuju na glupost – i to se tako nastavilo, tako da je magarac postao mlađi i gluplji brat konja, što naravno uopće nije točno.
S. Karkowsky: To je dovelo do toga da se s magarećom kapom išlo u ćošak. Možemo li mi ljudi išta naučiti od magaraca?
J. Person: Rekla bih da možemo i to jako mnogo. Uvijek tvrdim da je magarac, u nekom smislu, Bartleby među životinjama, dakle onaj koji, kao u Melvillovoj priči, govori Ja to radije ne bih i koji se zaustavlja. U biti se od magaraca može naučiti reći Ne.
S. Karkowsky: Koja vam je najdraža priča o magarcu od svih onih koje ste istražili?
J. Person: Jako sam dugo istraživala magarce te sam otkrila mnogo začuđujućih stvari. Najdraža mi je priča od Johanna Heinricha Wilhelma Tischbeina, on je najprije poznat kao slikar koji je Goethea oslikao u Campagni; bio je Goetheov prijatelj. Taj Tischbein je bio potpuno lud za magarcima te je sam napisao priču o magarcu 1812. godine, a uz to je i oslikao. To je neka vrsta ranog grafičkog romana koji je ostao potpuno nepoznat.
To je vrsta i umjetničkog romana: u njemu jedan mladić odlazi u Italiju na potpuno klasično studijsko putovanje, a taj mladić je upravo ljubitelj magaraca i identificira se sa svojim magarcem. Ovu sam priču u svojoj knjizi pokušala popularizirati jer je prava šteta što nije objavljena. Nažalost, ni Goethe nije pomogao svom prijatelju Tischbeinu da pronađe izdavača, no možda uspije par stoljeća poslije.
S. Karkowsky: Gdje ste posljednji put susreli magarca i je li vas prepoznao kao poslanicu magaraca?
J. Person: Pa, tomu se uvijek nadam iako se teško sa sigurnošću može reći jesu li me prepoznali. Nedavno sam bila u Uckermarku i tamo sam susrela više magaraca. Bili su decentno radosno zainteresirani, no magarci su i suzdržane životinje. Nadam se da smo se međusobno prepoznali.
Preveo sa njemačkog jezika: Darko Pejanović, Prometej.ba
Izvor: Deutschlandfunkkultur