I to u svim životnim fazama: rođenju, zrelosti, starosti i smrti.


Rituali koje su religije ustanovile žive od ponavljanja uvijek istih procesa i tako stvaraju određenu sigurnost: uzmimo na primjer putanju Sunca ili novu godinu. Postoji garancija da će se oba ova događanja ponavljati godinu za godinom. Ova ritualizirana sigurnost stoji, od kad postoji i religija, u gruboj suprotnosti prema onome što se događa čovjeku u njegovu životu: susreće ga uvijek novo i nepredvidivo. Ta novost čini čovjeka tjeskobnim. I taj strah svladava on u ritualima. Slučajno se postavlja u kontekst nečega većega – kako na nebu tako i na zemlji – i oduzima životu svaku slučajnost. Nastaje smisao.

 

Tri vrste ateizma


U međuvremenu je i ateizam u borbenom napredovanju. Sve se više ljudi identificira nereligioznima. Odatle se postavlja pitanje može li ateizam oblikovati neku sličnu formu rituala. Da bi se pronašao odgovor, moramo najprije sagledati ateizam kakvoga susrećemo u zapadnome, kršćanski oblikovanome svijetu. U Europi se mogu susresti tri vrste ateizma:


Prva je odbacivanje biblijskoga Boga koji stvara svijet, upravlja njime izvana i stoji mu nasuprot. Pri tome dolazi do teorijskoga pitanja: Ako Bog stoji nasuprot svijetu, onda svijet Boga ograničava. Ali on nema granica – i govorimo li mi onda stvarno o njemu?


Druga forma ateizma ne cilja na odbacivanje Boga, nego na odbacivanje Crkve kao institucije. U ovome smislu je Isus prvi ateist: i on je masivno kritizirao zloupotrebu hrama u Jeruzalemu kao i religiozne autoritete svoga doba. Ova forma kritike može doći kako izvana tako i iz iznutra Crkve same.


Treća forma ateizma je ravnodušnost ili odbijanje uopće se baviti religijom. Razlog za to vidim u modernom načinu života. Svjesno ili nesvjesno se i dan-danas kritizira povijest religije: povijet nasilja u kršćanstvu, konfesionalni raskoli i, naravno, nedemokratska struktura Crkve. Još od 19. stoljeća je ova forma religijske kritike „en vogue“. Tada su mnogi radnici pronašli novo evanđelje u marksizmu.


Rituali su neovisni o političkim modama


Većina ljudi danas pripada ovoj trećoj vrsti ateizma. Iako oni često još formalo pripadaju crkvama, nemaju puno veze s religioznom praksom. K tomu pridolazi još i to da su moderno industrijsko društvo i socijalna država stvorili institucije koje su preuzele mnoge zadaće, koje su ranije bile u domeni Crkve, kao što je na primjer njega bolesnika ili briga za starije i nemoćne.


Može li ateizam u Europi, onakav kakvoga smo ovdje opisali, preuzeti ulogu koju je ranije kršćanstvo imalo u društvu? Može li on iznjedriti rituale koji će učiniti objašnjivom veliku cjelinu postojanja? Uzmimo na primjer Francusku revoluciju, prvi ateistički politički pokret u novom vijeku. Ona nije samo ukinula stare rituale, nego je uvela nove. Neuspješno je na primjer uvedeno novo računanje vremena. Zašto neuspješno? Jer rituale se nikada ne doživljava ovisnim o političkim modama i konstelacijama moći.


jugendweiheReligijski rituali rastu tisućljećima i djeluju s vremenom stablilizirajuće. Opiru se vremenskome i k tomu ga još razjašnjavaju. Mi slavimo, na primjer, Božić. Konstruirati za to neki novi ritual, ateistima će poći za rukom veoma teško. U bivšem DDR-u to na primjer nikad nije uspjelo. Ali uspjelo je, s druge strane, svečanu prisegu mladih (Jugendweihe) etablirati kao alternativu krizmi. Ovaj ritual je jedini originalni ateistički ritual, koju se kod nas može pronaći. Održao se i nakon ujedinjenja Njemačke.


Kvadratura kruga


Ateizam neće moći razviti, politički gledano, nikakve djelotvorne moći. Smatram da je to zbog toga što jedan borbeni ateizam, koji bi želio zadobiti političku poslušnost, nailazi na mali odaziv – upravo zbog europske povijesti nasilja, koja je puno toga imala s religijom. Ljudi u Europi nisu niti vrlo aktivno religiozni niti se žele potpuno oprostiti od religije. Na mjesto religije neće nastupiti ateizam kao ofenzivno ispovijedanje, dakle kao ono kod religije. Ateizam je nešto drugo, različito od religije.


Ako bi ateizam htio stvoriti rituale, kako su to činile religije tijekom stoljeća, onda će morati postići kvadraturu kruga: njegovi ritmovi moraju biti održivi kao i oni kod religija. Ateizam će morati stvoriti odnos između kozmičkih procesa univerzalnoga događanja i individualnih horizonata iskustva čovjeka te taj odnos ritualno inscenirati.


Ateizmu, koji se, kako ga mi danas vidimo, politički formira da bi ograničio utjecaj raligije na državu i politiku, ovo ne bi trebalo biti od nekoga velikog značenja.


___________________


O autoru: Michael von Brück drži katedru za religijske znanosti na Sveučilištu Ludwig-Maximilian u Münchenu (LMU). Rođen je 1949. u Dresdenu. Studirao je evangeličku teologiju, jezike, sanskrt i indologiju u Rostocku i poslije promocije otišao je u Indiju da bi tamo studirao budizam. Habilitirao je 1982. Prije nego je došao na LMU (1991), predavao je u Indiji i Regensburgu. Osim toga, izobraženi je učitelj zen-a i joge.

 

Iz: The European. Das Debatten-Magazin, 2/2013. Preneseno na: www.theologieundkirche.de

Priredio i preveo: Franjo Ninić | Prometej.ba, svibanj-lipanj 2013.

 

_____


Prvi tekst u debati: W. Huber | S Bogom dolazi smisao

Drugi tekst u debati: N. Warburton | Bez Boga u lijes