Mafija i Crkva: nimalo jednostavan odnos
Na jugu Italije ljudi su vrlo religiozni. Ujedno u južnoj Italiji svoj dom imaju diljem svijeta aktivni mafijaški klanovi. To je rezultiralo kompliciranim odnosima između Crkve i mafije. Dva pogleda na jedan fenomen
Novinar Sandro Mattioli jedan je od najvažnijih njemačkih stručnjaka za mafiju. U ovom članku rasvjetljava odnos mafije i Rimokatoličke crkve. Uvidi u rijetko viđeno tamno polje.
1. Crkva i mafija
Kada je riječ o borbi protiv mafije, angažman pojedinaca uvijek je presudan. Katolička crkva nije iznimka – a nije ni papa. Don Luigi Ciotti, utemeljitelj talijanske antimafijaške mreže Libera, jedan od tih pojedinaca, ponekad ispriča epizodu koja to može oslikati. Ciotti je prvenstveno radio kao svećenik u Torinu, brinući se za zanemarene osobe, ovisnike o drogama i druge marginalizirane. Kasnije se počeo uključivati u borbu protiv mafije. Danas je jedan od najistaknutijih aktera na tom polju. I tako se dogodilo da je 1993. na Siciliji pratio tadašnjeg papu Ivana Pavla II.
Na putu prema homiliji Papa je prilično spontano prihvatio poziv Rosalije Corbo i Vincenza Livatina. Supružnici su tri godine ranije morali pokopati sina, mladog tužitelja. Rosario Livatino je bio na putu za posao kada su se ubice zabile u njegov automobil, a zatim ga ustrijelili dok je bježao. Livatino je ranije istraživao veliki broj mafijaša i prije svega oteo njihovo bogatstvo zahvaljujući novom instrumentu oduzimanja imovine. Odgovor mafijaša bio je krvav, kao što je to bilo često tada, a i danas.
Poljski papa Ivan Pavao II. saslušao je priču obitelji u njihovoj dnevnoj sobi. Duboko potresen, spontano je odlučio promijeniti svoju propovijed. Angažirano kao rijetko kada moglo ga se čuti kasnije kako poziva pred tisućama vjernika: „Bog je jednom rekao: Ne ubij! Čovjeka, svakog čovjeka, svaku ljudsku zajednicu… mafija ne može promijeniti i pogaziti ovo najsvetije Božje pravo!“ Tada je Ivan Pavao II. izravno pozvao svakog mafijaša na obraćenje: „u Ime Krista raspetoga i uskrsloga, koji je put, istina i život. Kažem odgovornima: Obratite se! Jednog dana doći će Božji sud!“ Već 1982., kada je Ivan Pavao II. posjetio Palermo, njegov manuskript je sadržavao slične odlomke. Ali onda ga je preskočio. Objašnjenje je bilo, zbog vremenskog ograničenja.
Mnogi svećenici su i prije papine propovijedi vjeru odgovarajuće živjeli i suprotstavili se mafiji, također i javno. Već početkom dvadesetog stoljeća svećenici su zbog toga ubijani. No papa je tek svojom propovijedi 1993. godine konačno postavio temelje jasnom stavu cijele Katoličke crkve prema Cosa Nostri, 'ndrangheti i drugim mafijaškim organizacijama. Netko bi pomislio da sadržaj kršćanskog nauka izravno vodi do ovakvog stava. Ipak je on izostao dugi niz desetljeća i dao je prostora za različite oblike suradnje.
Srećom, trenutni papa izravno slijedi liniju koju je uspostavio Ivan Pavao II. Papa Franjo je ekskomunicirao mafijaše u lipnju 2014. i od tada je nekoliko puta pokrenuo to pitanje. Osnovao je radnu skupinu za to pitanje u Vatikanu. Franjo je također pooštrio pravila usklađenosti za vatikanske financije, što su mafijaški klanovi uvijek iznova koristili za svoje poslovanje u prošlosti. U lipnju je primio u audijenciju bivšeg šefa 'ndranghete Luigija Bonaventuru i članove njegova kluba koji se zalažu za odustajanje od mafije. Među njima bio je autor ovoga članka, koji je predstavljao najvažniju njemačku antimafijašku organizaciju, mafianeindanke.
Unatoč svom angažmanu Katoličku crkvu se i dan danas obično doživljava kao pristašu mafije. Tu sliku oblikovali su neki svećenici koji su vjenčali ili blagoslivljali skrivene mafijaške šefove ili na neki drugi način surađivali s klanovima. Njihovi postupci imaju dugotrajan učinak. Pozitivni primjeri, kojih je danas mnogo, ne percipiraju se na odgovarajući način. Samo jedan primjer: don Pino de Masi radi s mladima na zemljištu oduzetom od 'ndranghete; don Angelo Cassano predan je antimafijaškoj mreži Libera; don Maurizio Patriciello radi s majkama čija su djeca dobila rak od toksičnog otpada; don Benito Giorgetta se brine o ljudima koji su izašli iz mafije; don Nando Russo napustio je procesiju jer se povorka zaustavila ispred kuće lokalnog šefa Camorre i zbog ovog hrabrog čina živi u životnoj opasnosti; biskup Francesco Oliva propovijeda nedvosmisleno protiv 'ndranghete u crkvi svetišta u Polsi iako zločinačka organizacija tvrdi da je godišnji festival u planinama Aspromonte njihov.
Pogledajmo sada drugu perspektivu, onu mafijaša.
2. Mafija i Crkva
U Italiji postoje četiri velike mafijaške organizacije – 'ndrangheta iz Kalabrije, Camorra iz Napulja, sicilijanske Cosa Nostra i Sacra Corona Unita koja je najmlađa. Sve organizacije imaju nekoliko tisuća članova. Zajedničko im je to što su već dugo aktivne i izvan svog mjesta podrijetla. 'ndrangheta je primjerice aktivna na pet kontinenata i u gotovo svim europskim članicama, a prednjače Njemačka i Švicarska. Teško je procijeniti promet svih organizacija zajedno. Stručnjaci ga procjenjuju na 130 milijardi eura godišnje. Klanovi se ne bave samo ilegalnim poslovima, nego su zainteresirani za bilo kakav posao ako donosi utjecaj i/li profit.
Zbog toga su se više ili manje modernizirali. Pri tom su uglavnom zadržale svoj arhaični karakter, što primjer 'ndranghete vrlo dobro pokazuje. Mnogi klanovi još uvijek prakticiraju tradicionalne inicijacijske obrede i koriste se simbolikom koju preuzimaju iz bogatog fundusa Katoličke crkve, između ostalog: novopridošlice se krste, a uz to se koristi i slika sveca. Ubijaju i šire nepravdu – a predstavljaju se kao religiozni. To svećenicima nimalo ne olakšava da svakodnevno prilagode svoj odnos prema njima. U tom kontekstu također je ekskomunikacija mafijaša od strane pape Franje bila važan savjet na koji se svećenici sada mogu pozivati.
Jedan povijesni primjer jako dobro ilustrira odnos mafije i Crkve: mafijaš iz Camorre donirao je cement za novogradnju zajednice don Peppa Diane. Kasnije, u ožujku 1994, taj isti klan je svećenika ubio.
Uvijek iznova mafijaški klan 'ndrangheta zlorabi pojmove Crkve i koristi ih npr. za svoje rituale ili činovnike. U ispitivanju je to dovodilo do zabavnih detalja. Državni tužitelj više nije znao opisuje li krunski svjedok Domenico B. zanimanje, stupanj hijerarhije u mafiji ili samo nadimak člana klana. Evo izvatka iz razgovora.
TUŽITELJ: Salvatorea S., kojeg ste prošli puta spomenuli, zvali ste „svećenik“. Odnosi li se to na stvarnu činjenicu?
OSUMNJIČENI: Da, kršten je u zatvoru Cortone, gdje je postao „svećenik“.
TUŽITELJ: od strane 'ndranghete ili od…?
OSUMNJIČENI: Crkve.
TUŽITELJ: A, od Crkve…
OSUMNJIČENI: Da, u zatvoru u Crotoneu. U svim zatvorima postoje krštenja, pričesti, takve stvari za ljude koji nisu u Crkvi.
(Da objasnimo: Salvatore S. je u zatvorskoj crkvi u Crotoneu primljen u 'ndranghetu i dobio nadimak „svećenik“.)
Moglo bi se reći da je jasnom linijom pape Franje riješen problematični odnos Katoličke crkve i mafije. Međutim, ima još prostora za poboljšanje. Važnu ulogu mogli bi odigrati svećenici iz dijaspore. U inozemstvu održavaju kontakte s Talijanima, a kako su se mafijaški klanovi u velikoj mjeri internacionalizirali, bilo bi dobro da Crkva i tu postane osjetljivija po pitanju teme antimafije. Želi li se ozbiljno slijediti Franju, nije više dovoljno uzimati samo u obzir mafijaške obitelji iz Italije. Klanovi su se odavno ojačali i građanima, nastupaju sada kao investitori i poduzetnici. I ti su ljudi sada dio složene kriminalne organizacije i stoga Crkva mora doprijeti i do njih. Ako su strani svećenici upoznati s temom mafije i antimafije, veća je vjerojatnost da će to uspjeti. Odgovarajuća osposobljavanja i obrazovanje bili bi jedan od pristupa.
Izvor: www.feinschwarz.net
S njemačkog preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba