Slika: Auguste Rodin u svojoj radionici u Meudonu, Francuska, oko 1910. godine.

Izvor: Tallandier, Bridgeman Images

Soren Kierkegaard je tražio od Boga da mu pomogne da ostvari jednu stvar. Uslijed svih životnih nedaća, tražio je snagu da svim srcem živi životom usredotočenim prema jednoj tački.

Svi smo poznavali genijalce i druge koji su prakticirali sekularnu verziju ovoga. Oni su pronašli svoj talent i specijalnost. Monomanski su se usredotočili na to. Ulažu 10 000 sati (i više), što istinska izvrsnost i zahtijeva.

Upravo sam pročitao knjigu Rachela Corbetta "Moraš promijeniti svoj život", zajedničku biografiju kipara Augustea Rodina i njegovog štićenika, pjesnika Rainera Maria Rilkea, dvojice koji su sigurno bili ovi tipovi.

Stariji Rodin imao je jednu lekciju za mladog Rilkea: „Travailler, toujours travailler.“ Radi, uvijek radi!

Ovo je herojska vizija umjetnika. Odriče se ovozemaljskih užitaka i baca se u svoj zanat. Samo putem potpune predanosti možete zaista vidjeti duboko i proizvesti umjetnost.

U svom studiju Rodin je znao biti grozničavo opsjednut, nesvjestan svega oko sebe. "Pridržavao se samo svog koda i nije prihvatao tuđe standarde", piše Corbett. "U sebi je imao svoj vlastiti svemir za koji je Rilke zaključio da je vredniji od življenja u svijetu drugih."

Rilke je imao isti osamljujući fokus. Uz boemske razuzdane gozbe Pariza početkom stoljeća svuda oko sebe, Rilke je sam pisao u svojoj sobi. Nije pio ni plesao. Slavio je ljubav, ali kao generalni stav, ne kao nešto što se osjeća prema nekoj osobi ili mjestu.

Obojica su proizvela remek djela koja su cijenili milioni. Ali čitatelji završavaju Corbettovu knjigu saosjećajem da su obojica pogrešno proživjeli svoj život.

Oni su bili nesnosni prema svojim ženama i djeci. Rodin je postao patetično jeziv, zahtjevan i usamljen. Rilke se nije vratio kući kad mu je otac umirao, niti je dozvolio ženi i djetetu da budu sa njim dok je on umirao. Obojica su proveli većinu svog života bez intimne higijene.

Njihovi životi postavljaju pitanje: Morate li biti toliko opsesivno usredotočeni da biste uspjeli? Tradicionalni muški odgovor je da. No, pravi odgovor je vjerovatno: Ne.

Kao prvo, biti monomanijalan možda čak i nije dobro za vaš rad. Druga knjiga na mom ljetnom popisu čitanja bila je "Raspon" Davida Epsteina. Njegov jaki argument je da generalisti rade bolje od stručnjaka.

Rainer Maria Rilke u Rodinovoj kući, oko 1906. godine. Izvor: National Images Trust /The Society of Authors, Bridgeman Images.

*

Ljudi koji ostvaruju velika dostignuća imaju tendenciju da im je jedna noga van stvarnog svijeta. "U usporedbi sa drugim naučnicima, nobelovci će se bar za 22 puta češće iskušati kao amaterski glumci, plesači, mađioničari ili slično", piše Epstein.

On pokazuje istu paradigmu ponašanja iz oblasti u oblast: ljudi koji su se specijalizirali za jednu stvar uspijevaju ranije, no potom se vraćaju ka osrednjosti kako im se umovi okamenjuju.

Djeca koja su isprobala razne instrumente postaju vještiji muzičari od onih koji su svirali isključivo samo jedan. Ljudi koji isprobaju više karijera dok su mladi, imaju prednost u budućnosti jer mogu uzeti znanje iz jedne oblasti i primijeniti ga u drugoj.

Tehnološki poduzetnik koji ima 50 godina ima duplo veće šanse da će pokrenuti uspješnu kompaniju od onog koja ima 30 godina, jer ima širi spektar iskustva. Anketa o najbrže rastućim novoosnovanim tehnološkim projektima otkrila je da je prosječna dob osnivača bila 45 godina.

Za većinu ljudi kreativnost je sposobnost da se bavite raznim interesovanjima odjednom, te ih spojiti na novi način. "Bez suprotnosti nema napretka", napisao je William Blake.

Nadalje, živjeti dobar život je važnije od ostvarivanja velikih uspjeha. Život posvećen jednoj stvari je omamljen život, dok je pluralistički život onaj sa izobiljem. To je istina koju je feminizam unio u kulturu. Žene rijetko mogu živjeti kao monade. One su općenito bile prisiljene na promjene, iz sata u sat, između različitih oblasti i uloga: kuće, posla, tržišta i susjedstva.

Bolja definicija uspjeha je život sa napetošću raznih obaveza i pokušaj da se one uzajamno upotpunjuju. Oblik ovog uspjeha je pentagram – petokraka zvijezda. Imate svojih pet velikih strasti u životu, recimo: porodica, karijera, prijatelji, zajednica, vjera – i živite fleksibilno unutar njihovih gravitacijskih sila.

Pridružujete se zajednicama koje se razlikuju jedna od druge. Mudrost stječete ulaskom u različite vrste svijesti. Slobodu nalazite na pograničnim mjestima između vaših zajednica.

Tokom proteklog mjeseca, čitajući ove knjige, prisustvovao sam četirima konferencijama. Dvije su bile progresivne, gotovo bez konzervativaca. Druge dvije su bile vrlo konzervativne, bez ijednog progresivca. Svaki od tih svjetova je bio toliko hermetički zatvoren da sam otkrio da ne bih mogao opisati svijet jednih pripadnicima onog drugog svijeta. Bilo bi to kao pokušaj da opišem bicikl ribi.

Čitao sam o tome kako je bogat pluralistički život i koliko je ukočen homogeni život. Shvatio sam da dok zagovaramo otvorenost i različitost, uglavnom ih ne živimo. U domenu javnog života mnogi žive kao monade, unutar malih krugova jedne specijalnosti, jednog koda, bez velikih uspjeha.

Sa engleskog jezika prevela: Amina Hujdur, Prometej.ba

Autor: David Brooks, The New York Times