Palestinska obitelj priprema hranu među ruševinama u Han Junisu. Pojas Gaze, 20. rujna 2024. (Doaa Albaz/Activestills)

Strašno je svjedočiti pustošenju svoje rodne zemlje. Kad razmišljam o tome šta smo doživjeli prošle godine, osjećam kao da ću potpuno poludjeti. To je šok koji još ne mogu apsorbirati. Pokušavam uopće ne razmišljati o tome, nadajući se da ću sačuvati zdrav razum dok ne prestane.

Sekunde prolaze kao sati. Jedna noć ove muke dovoljno je teška; naše duše zarobljene su u vremenu, sve dok ne dođe jutro, znajući da moramo izdržati još jedan dan. Tragamo za vijestima koje bi nam mogle živote promijeniti na bolje. Čeznem za danom kada više nećemo slušati stalnu buku bombi, ratnih aviona i dronova. Čeznem za danom kada će smrt prestati.

U početku sam se nadala da će rat završiti za tjedan-dva, kao nekada. Da neće trajati više od mjesec dana, uvjeravala sam ljude; da će ako toliko izdržimo biti dobro. Ne znam zašto sam bila tako sigurna. Možda sam vjerovala da će svijet intervenirati da zaustavi ovo ludilo. Dvanaest mjeseci kasnije, osjećamo da je svijet jednostavno prihvatio našu patnju kao da je to prirodno stanje stvari.

U trenu, moj se život ispunio užasom. Škola u kojoj sam predavala je uništena. Nekoliko mojih učenika i kolega je ubijeno, mučenički ubijeno prije nego što sam se imala priliku oprostiti od njih. Jednoga kolegu je naprosto srce izdalo, nije mogao sve ovo podnijeti. Izgubila sam kontakt sa mnogo svojih prijatelja.

Pošto više nisam mogla raditi posao koji volim, počela sam usmjeravati svoju preostalu energiju u pisanje, pokušavajući pružiti glas iskustva koje stanovnici Gaze prolaze pod brutalnim napadima Izraela. Ali ja nisam autsajder: suočavam se sa svim izazovima o kojima izvještavam, od prisilnog raseljavanja do nedostatka hrane, vode i struje te nedostatka medicinske skrbi.

Prvih osam mjeseci rata, dok nismo uspjeli kupiti solarnu ploču, moj je otac hodao od naše kuće u četvrti Al-Fukhari (koja se nalazi između Han Junisa i Rafe) do Europske bolnice kako bi napunio naše telefone, baterije i druge uređaje. Nedostatak hrane i vode i dalje je težak i skup problem: nikada nisam očekivala da ću morati platiti 70 dolara za tjednu zalihu vode ili da ću sa svojom obitelji nositi teške spremnike samo da bismo se mogli opskrbiti vodom.

Za moju majku, koja boluje od bolesti kostiju i živaca, ova je godina bila godina konstantne boli. Ne može se kretati bez svojih lijekova, koje tražimo u svim bolnicama i apotekama. Kad ih nađemo, kupimo koliko god možemo. Ali često i ne uspijevamo pa ona smanjuje unos kako bi joj lijekovi duže trajali. Čujemo njene jauke, ali smo nemoćni ublažiti njenu patnju.

Svaki put kad odemo od kuće, svjesni smo mogućnosti da bi se bilo tko od nas mogao vratiti u lijesu. Znamo da izraelsko nemilosrdno bombardiranje znači da u Gazi nema sigurnog mjesta, čak ni u našim kućama. Ali smo zahvalni bogu za svaki trenutak što je naša kuća još uvijek čitava i što može ponuditi djelomičan osjećaj ugode.

Moja sestra nije bila te sreće. U prosincu je njena kuća u izbjegličkom kampu Han Junis teško oštećena tijekom izraelske kopnene invazije, pa je došla živjeti sa nama. Pokušala sam je utješiti, ali je bila shrvana gubitkom svog doma, lišena budućnosti koju je u njemu planirala graditi.


Vezani za kuću

Nikada neću zaboraviti noć kada sam za dlaku izbjegla smrt. Bio je 16. kolovoza, a ja sam bila sama na drugom katu obiteljske kuće. Mama, otac i sestra su bili dolje, a brat se igrao na ulici s prijateljima.

Čula sam zvuk projektila dok se spuštao i pripremila sam se za eksploziju kako bih znala gdje da trčim. Međutim, nisam očekivala da će projektil sletjeti tako blizu. Sletio je samo nekoliko metara od naše kuće. Odjednom su posvuda bili prašina, kamenje i krhotine stakla. Vikala sam da me netko spasi. Još uvijek ne znam kako sam sišla na prvi kat; od gustog dima, oko sebe nisam mogla vidjeti ništa. Kad sam izašla, shvatila sam razmjere štete.

Kuća naših susjeda bila je potpuno uništena. Okolne kuće su bile jako oštećene, uključujući i kuću moga strica koja je bila napola uništena. Oštećena je i naša kuća: geleri su nam napravili veliku rupu na krovu, svi prozori su razbijeni, a cistrena za vodu ostala je uništena. Imali smo sreće što smo ostali živi, makar ja još uvijek imam modrice na leđima.

Za mene, dom je život. I kad se sve uzme u obzir, pravo je čudo da još uvijek živimo u našem. Međutim, bili smo prisiljeni napustiti ga dva puta kako su se izraelski napadi približavali i nismo znali hoćemo li imati dom u koji ćemo se moći vratiti. Vratila su mi se užasna sjećanja na 2000. godinu, kada sam imala osam godina, a izraelska vojska nam je srušila kuću do temelja. Bila sam prestravljena mogućnošću da ćemo ponovno morati doživjeti takav bolni gubitak.

Prvi put smo bili iseljeni tijekom prvih tjedana rata, kada je naše područje bilo pod teškim granatiranjem. Proveli smo hladnu noć na parkiralištu Europske bolnice; hodnici unutar bolnice već su bili prepuni da bi tamo mogli ući. Nisam spavala niti jednog trenutka. Osjećala sam kao da imam ogroman kamen u prsima koji mi ne da mira.

Onda smo, ujutro 2. srpnja, ponovno pobjegli nakon što je izraelska vojska izdala naredbu za evakuaciju našeg susjedstva. Pokupili smo svoje stvari u kamion i krenuli prema sestrinoj oštećenoj kući koju smo pokušali popraviti koliko smo mogli. Ipak, ja nisam mogla podnijeti agoniju izgnanstva iz vlastitog doma, pa sam se unatoč opasnosti vratila nakon deset dana s ocem i bratom, a ubrzo nam se pridružila i majka.

Kad smo se vratili kući, naš kvart je bio gotovo prazan. Mnogi naši susjedi su pobjegli u Al-Mavsi, takozvanu „humanitarnu zonu“, i vratili su se dva mjeseca kasnije. U nekoliko navrata, s upadom izraelskih snaga u grad, bili smo opkoljeni tjedan dana ili više, bez mogućnosti da se slobodno krećemo bez opasnosti da budemo upucani.

U proljeće smo majka i ja donijele odluku da napustimo Gazu. U početku, nevoljko je išla, zabrinuta jer ostavlja moju sestru i njezino dvoje djece. Ali kako se više nije mogla liječiti u Gazi, složila se da bi to bilo najbolje.

Naš plan za bijeg bio je u tijeku. Uspjeli smo se prijaviti u jednu putničku agenciju za polazak preko Rafaha. Torbe su nam bile spakirane i samo smo čekale da se naša imena pojave na listi za polazak. U noći 6. svibnja to se konačno i desilo. Međutim, tada se dogodilo nezamislivo: sljedećeg jutra, dok smo čekali potvrdu da možemo krenuti sljedeći dan, izraelska vojska izvršila je invaziju na Rafah. Prvo što su napravili je da su zauzeli prijelaz kod Rafaha, zatvorivši nam posljednju mogućnost da izađemo van.

Svaki dan čekamo da se prijelaz otvori kako bismo mogli otići. Sanjamo taj trenutak. Ali svakim danom provedenim ovdje, gubim i ono malo nade kada je u pitanju budućnost u Gazi.

Ruwaida Kamal Amer. Nezavisna novinarka i stanovnica Han Junisa.

Preveo sa španjolskog: Darko Vujica

Izvor: sinpermiso.info. Originalno objavljeno na: 972mag.com