Nećemo napustiti jedna drugu: Kronika protesta žena protiv nasilja
Feministkinje nije pobijedio strah od mogućeg hapšenja. Ostale su na svojim mjestima, kao da procjenjuju situaciju, razmišljajući u tišini, dok neko nije povikao: “FUIMOS TODAS!”
Prolog
Protesti građanki (i građana) u Mexico City-ju su počeli u avgustu ove godine kada su 4 pripadnika policije optužena da su silovali sedamaestogodišnju djevojku. Kako navode mediji, ovo nije prvi put da su pripadnici sigurnosnih snaga osumnjičeni za silovanje žena u Meksiku. Protesti su kolokvijalno poznati kao Revolucija šljokica (revolución diamantina) jer je grupa žena tokom dijaloga, koji se desio nedugo nakon iznesenih optužbi, zasula ministra sigurnosti Jesus Orta rozim šljokicama. Revolución diamantina predstavlja skretanje pažnje na poražavajuću statistiku zemlje gdje je 2019. godine, kao posljedica rodno zasnovanog nasilja, ubijeno više od 1 200 žena.[1] Ovim protestima su prethodili i oni iz 2016, kada se u više od 40 gradova širom zemlje hodalo protiv nasilja patrijarhata. Kako navodi jedna od učesnica današnjih protesta, Aguilar-Gomez, prevladavajuće raspoloženje na ulici su bijes i razočaranje jer se u toku tri godine ništa nije promijenilo.
I
Jedan, dva. Brojim žene s kojima se mimoilazim na aveniji Insurgentes (šp. Pobunjenici) dok hodam prema glorieti (trg, veliki kružni tok u Mexico D.F. i mjesto protesta). U isto vrijeme brojim i muškarce ali njihov zbroj je dosta drugačiji, te zahtijeva ubrzano prebrojavanje. Ima ih mnogo i, da ne bih koga izostavila, moram da brojim u parovima ili po tri. Jedan-tri-šest-osam. Otkad sam napustila svoj stan u ulici Milan, vidjela sam jedno mnoštvo (nemoguće je održati sveukupan broj u glavi) muškaraca koji se šeću sami; žene, naprotiv, hodaju u parovima ili u grupama. Baka, majka, kćerka. Dvije prijateljice. Jako malo žena šeću same: tek tri, ako u ovu računicu ubrojim i sebe.
Znam da će sve biti drugačije kada dođem do gloriete: bit će žena na sve strane, žena koje se smiju punim osmijehom, jedna izuzetna i ogromna većina žena među kojima ću se osjećati potpuno sigurnom... ali još uvijek moram da pređem nekoliko dodatnih ulica. Odlučujem dijeliti svoju lokaciju u stvarnom vremenu u chat grupi koju imam sa nekoliko prijateljica sve dok ne stignem na destinaciju. Ostaje ti samo još jedan kilometar, možda pretjeruješ? Nekada mi je teško jer zbog straha od sebe pravim jednog ridikula. Zašto si potrčala? Zar ne vidiš da ti ništa nije uradio? Imaš 33 godine, nisi neka djevojčica, prestani da se bojiš. Ali, opovrgavajući odgovor se odmah pojavljuje u rukavu: sjećam se drugih žena koje su umrle tek nekoliko ulica ili čak izvan – tj. na samom pragu – svojih kuća. Počinjem da sastavljam statistiku, izračunavam mogućnosti, vjerojatnost vlastite smrti. U mom zbroju se pojavljuju sljedeći rezultati: većina ubijenih žena, tj. 36% od ukupnih slučajeva su činile žene u dobi od 20 do 35 godina. Većina nisu bile udate niti su bile u vezi. 24.7% ubijenih (onih koje su imale između 20 i 35 godina u vremenu svoje smrti) su bile studentice. Brojevi se pogoršavaju u Meksiko D.F., gdje je ubistava najviše (u 2017. 5.3 smrti na 1.000 žena) te gdje se ovaj čin najčešće izvršava davljenjem (26.7%). Kroz moju glavu prolazi sljedeća misao: Pošto ne postoje drugačiji dokazi, mislim da u Meksiku ne postoje fobije, jer ustvari ovdje strah nikada nije iracionalan.
II
Zajedno sa jednom ženom koju sam tek upoznala ali u koju (upravo zbog toga sto je žena kao ja) imam ogromno povjerenje, prelazim ispod jednog mosta – stvar koju nikada ne bih uradila sama. I konačno se pojavljuje taj prizor: žene, same žene. Da li ih je stotinu? Dvije stotine? Sve one ne mogu da stanu u moj vidokrug. Konačno, njihov broj postaje nebrojan baš kao što je to prije nekoliko minuta bio slučaj sa brojem muškaraca. I iako ne poznajem niti jednu, moje tijelo ne osjeća nervozu niti strah. (Sljedeći dan ću shvatiti da sam se u tom trenutku osjećala toliko sigurna da sam čak zaboravili podijeliti svoju lokaciju na chatu.) Hodam bezbrižno i sa velikom dozom samopouzdanja. Mogla bih da budem samo u gaćicama, u peškiru, čak i gola, i ništa mi se ne bi dogodilo.
Hodam između žena obučenih u crno koje se prelijevaju u broj i sreću, u uvjerenje i dostojanstveni bijes. Srećem Himenu i Montserrat. Nisam sa njima stigla na protest ali to nije bitno: one boje moje obraze rozim šljokicama [2], te mi pokazuju kako da zavežem zelenu maramu [3] oko vrata. „Ja imam ljubičasti ruž“, govorim im dok ga vadim iz svoje torbice. Zaigrane, stavljaju mi karmin. Ovdje ne dijelimo samo strah i hrabrost, nego i boje povoda i cilja. Ono što se dešava ovdje i sada je izuzetak. Ovdje se stvara drugi prostor, jedan koji je toliko rijedak i neprepoznatljiv da se na trenutke ne čini kao život već kao jedna feministička znanstveno-fantastična priča.
III
Tri žene, izdignute na jednom pijedestalu, počinju da čitaju peticiju okupljenih. Zvučnik ispod njihovih stopala širi naše zahtjeve na glorieti Insurgentes. Odašiljemo optužbe zbog filtracija slučaja Azcapotzalco [4] (već godinama zahtijevamo istu stvar), normaliziranog gubljenja dokaza (isto, godinama), načina komuniciranja i oficijelnog vladajućeg diskursa (koliko puta moramo da se ponavljamo?). Bijes nije počeo sa ovom vladom, ali progresivna ljevica – ako se uopšte još može tako nazivati – je došla na vlast poslije Miguela Mancere i Enriquea Peña Nieta, poslije Felipea Calderona [5]. Feministkinje imaju jedan nagomilan bijes, jednu nezaustavljivu frustraciju, koja prelazi šestogodišnji sistem i sve postojeće partije. To je ono sa čime se moraju suočiti Sheinbauman i López Obrador [6].
Da bi poznavali žene moje generacije treba da znate da smo rasle slušajući vijesti o femicidima u Juarezu – koji su počeli 1993, kada sam imala tek šest godina. Odrasle smo slušajući kako ubijaju žene. Hrabrost nije mogla nego da raste, kao što je slučaj i danas, ovog ponedjeljka, kada predsjednik kaže “događaju se ovi događaji [kao sto je feministički marš] ali, uglavnom, narod je sretan, sretan, sretan […] Nema lošeg raspoloženja u društvu.“ Hoće li nam tražiti da nabacimo osmijeh na lice?
Na skupu, unutar trga, čuju se zvukovi divljenja. Negdje oko pet-šest žena su se sagnule, ne da bi pomele ili očistile pod, kako im “dolikuje”, nego da bi ga ispunile bojom: Ne zaboravljamo, ni opraštamo, redfem[7], policía = violicía.[8] “Sama vlada i oružane snage su ti koji čine zločine, štite agresore i ućutkuju žrtve”, čujem tri mlade djevojke koje nastavljaju s čitanjem liste zahtjeva. Uzrokuju nam “isti teror kao i organizovani kriminal”. Slažem se s njima. U državi Guerrero, prije nego što je Calderon odlučio da se bori protiv trgovine drogom 2007., stopa ubijenih žena je bila 4.7. Dvije godine kasnije se udvostručila (9.1 2009. godine), da bi 2016. godine dosegla 13.3, sa Peñom kao predsjednikom. Na sjeveru zemlje, Chiuahua je imala stopu od 3 ubijene žene 2007, koja se popela na 11.1 sljedeće godine te se 2010. godine utrostručila na 33.5! U samo nekoliko godina, između 2015. i 2017, Colima je prevazišla stopu od 7.2 i dosegla 19.2 (sve stope su sa bazom od 100 000 žena).
IV
Skoro nijedna žena nije dovela muškarca na protest. Ni muža, ni momka, ni fuckboy-a, isto tako, ni prijatelja, ni kolegu s posla, očeve, šefove. Niko ne priča o njima. Nekolicina njih se pojavi, bez da ih je iko pozvao, na različitim tačkama protestnog marša. Edith, koja nosi pastelno rozu kabanicu da bi izgledala, kako ona kaže, ,,kao da ne bi ni mrava zgazila“, uzima metlu od palme sa gomile i “mete” nepozvane. Chantal je prati u stopu. (Ja razmišljam o feminističkim marševima osamdesetih, kada su žene umjetnice izlazile sa metlama, keceljama, receptima “koji uzrokuju mal de ojo [9] silovateljima” – kao što su to činile Monica Mayer i Maris Bustamante[10] -, dajući tako drugo značenje predmetima iz privatne sfere, uvodeći ih sa političkom namjerom u javni prostor.)[11]
“Tako je, drugarice!”, jedna žena hrabri Edith, koja nastavlja da mete muškarce koji se trude da se pomaknu naprijed u gomili uprkos želji, ponavljanoj do iscrpljenosti, onih koje protestuju. Na kraju ipak odlaze, ili se udaljavaju, i to se doživljava kao jedna pobjeda. Ne žele da ih muškarci brane, ni da pričaju sa njima da bi ih ispravili i uputili “na pravi način na koji treba da protestuju”, u slučaju da su konzervativni, ili “na pravi način borbe”, kada dolaze s ljevice ili su branitelji ljudskih prava. Ne žele ih tu, čak ni u vidu podrške. “Ovo nije vaša borba”, čuje se svaki put kada ih udalje iz ‘kontingenta’. Mnogi ih optužuju za isključivanje, za diskriminaciju. Ne radi se o tome, suština je da one djeluju i govore. Radi se o autonomiji. Marš je naš, u ženskom rodu i množini.
V
Nisu otišle kada su, sa ulice, vidjele sjaj plamena unutar policijske stanice. Upravo suprotno. Kada su čule sirenu vatrogasnog kamiona, žene su ostale tu. Sestrinstvo, u ovim trenucima, je nastavilo biti zakon među feministkinjama. Ubrzo zatim su se dva reda policajaca zaokrenula na ulici Florencia, tražeći način da dođu do stanice. Feministkinje nije pobijedio strah od mogućeg hapšenja. Ostale su na svojim mjestima, kao da procjenjuju situaciju, razmišljajući u tišini, dok neko nije povikao: “FUIMOS TODAS!”[12] Kroz mnoštvo žena se pronio povik – To smo bi-le mi! To smo bi-le mi! – Nijedna nije priznavala policiju – la violacía – kao autoritet. “Iskorištavate žene policajke, muškarci, i vlada ih iskorištava!”, čula sam nekoliko puta, a poslije, očajnički povici, “I tebe siluju!”, “Tvoja ćerka se bori!”, kao da su željele da ih pridobiju na svoju stranu. Provele smo sate kod ulice Florenica, strahujući da su one koje su ušle u stanicu još uvijek u zgradi, odlučne da ih policija ne odvede. Jedna grupa je opkolila ulicu, u smjeru oružarnice, “u slučaju da žele izvesti privedene ovuda”. Nismo se poznavale, ali to nam je bilo nebitno. Nećemo napustiti nijednu. Nećemo pustiti nijednu.
Odabrali, preveli i uredili za Prometej.ba: Marija Ivanović i Salvador Malespina
Izvor: Sandra Barba, Letras Libres
[1] https://feminicidiosmx.crowdmap.com/
[2] U svojoj knjizi Feminizam za početnike, španjolska spisateljica Nuria Varela spominje legendu prema kojoj je ljubičasta postala boja feminističkog pokreta nakon što se ista preuzela u čast 146 žena koje su poginule u jednoj tekstilnoj fabrici u SAD-u 1911. godine. Legenda kaže da je jedan poduzetnik zapalio fabriku sa svim ženama unutra kao odgovor na štrajk pokrenut od strane radnica. Ista legenda kaže kako je tekstil na kojemu su radnice radile bio ljubičaste boje. Najpoetičniji prikazi ove legende objašnjavaju kako je dim koji je izlazio iz fabrike, i koji se mogao vidjeti iz daljine od nekoliko kilometara, bio ljubičaste boje.
[3] Zelena marama je postala zaštitni znak feminističkog pokreta u Latinskoj Americi nakon sto je prvi put korištena od strane Argentinskih prosvjednica u Februaru 2018. Tada je oko 700 feministkinja mahalo sa svojim zelenim maramama ispred Argentinskog kongresa u znak zahtjeva dekriminalizacije abortusa u ovoj zemlji.
[4] Slučaj Azcapotzalco (Sjeverni dio Mexico D.F.), prema iskazu X.X., je počinjen 3. augusta ove godine nakon što je djevojka od 17 godina silovana od strane policije koja joj je ponudila prijevoz do kuće (govoreći da to radi zbog osiguravanja sigurnosti djevojke u kasnim noćnim satima). Slučaj je prijavljen od strane žrtve Tužilaštvu za seksualne zločine. Iako je sarađivala sa vlastima u početku istraživanja, žrtva je odlučila prekinuti ovu suradnju nakon što je saznala da su informacije o njenom slučaju i njeni osobni podaci, protivno prethodnom dogovoru sa tužilaštvom, ,,filtrirani” medijima.
[5] Miguel Mancera, Enrique Peña Nieto, te Felipe Calderon predstavljaju bivše meksičke predsjednike desnije političke provenijencije.
[6] Claudia Sheinbauman Prado je trenutna gradonačelnica Mexico D.F. Izabrana kao druga žena koja je ikad u povijesti došla na čelo grada, Sheinbauman pripada velikoj koaliciji koja je, pod vodstvom trenutnog predsjednika Lopeza Obradora te partije Morena (šp. Movimiento de Renovacion Nacional ili Pokret nacionalne obnove), došla na vlast 2018. godine. Nakon izbora partija je suočena sa mnogim prigovorima o vrsti politike koje provodi, pogotovo iz društvenih pokreta lijeve orijentacije.
[7] Redfem je skraćenica za radikalne feministkinje, pravac u feminizmu koji smatra potrebnim postojanje samo ženskih prostora kako bi se ostvarila potpuna autonomija žena - uvjerenje koje prema prevodiocima ovoga teksta treba biti predmet diskusije.
[8] Policia=violacia je igra riječi, gdje violacia dolazi od rijeci violar (silovati na španskom), tako da se policija izjednačava sa silovateljima
[9] Mal de ojo (evil eye na engl.) je sujevjerno narodno vjerovanje koje je široko rasprostranjeno u mnogim civilizacijama prema kojem čovjek/žena ima sposobnost da nanese štetu, nesreću, bolest, pa čak i smrt drugome samo gledanjem u njega (Wikipedia)
[10] Monica Mayer i Maris Bustamante su bile dio grupe Polvo de Gallina Negra (po lijeku protiv mal de ojo) koja je osnovana 1983. Ciljevi grupe bili su “analizirati sliku žene u umjetnosti i medijima… analizirati i promovisati učešće žena u umjetnosti i… stvarati slike (predstave žene) polazeći iz iskustva bivanja ženom u jednom patrijarhalnom sistemu, bazirajući se u feminističkoj perspektivi i sa težnjom da se promijeni vizuelni svijet da bi se tako promijenila stvarnost” (Mayer, 1998). Prvi performans grupe bio je Recept kako prouzročiti mal ojo silovateljima, ili Mir je poštovanje prava tijela drugih (eng. Recipe to give the evil eye to rapists, or peace is respecting the rights of the bodies of others), 1983-84
[11] Za sličnu skoriju praksu na našim prostorima pogledajte akciju feminističkih organizacija koje su u susret Osmomartovskom maršu 2019. stavile ljubičaste kecelje na spomenike muškaraca iz regionalne istorije u Beogradu. Više na https://www.facebook.com/pg/CentarzaZenskeStudije/photos/?tab=album&album_id=2363843080554103
[12] FUIMOS TODAS se može prevesti kao “sve smo krive”, “to smo učinile sve”, “to smo bile mi”.