Razgovarala: Annette Langer [SPIEGEL]

Wolfram Eilenberger je filozof, publicist i glavni urednik časopisa „Philosophie Magazin“. Časopis je proveo anketu s 27 mislilaca o pojedinim aspektima migracije i integracije, a u nastavku teksta donosimo četiri najzanimljivija odgovora. No, što sam Eilenberger misli o aktualnim izazovima izbjegličke krize?

SPIEGEL: Procjenjuje se kako je 2015. u Njemačku iz kriznih područja diljem svijeta stiglo milijun izbjeglica. Što se promijenilo?

Eilenberger: Došli smo do kraja središnje životne zablude jedne cijele generacije Europljana. Sada imam 43 godine. Kao i mnogi drugi umislio sam si kako će se u nadolazećim desetljećima konkretna patnja koja obilježava svakodnevicu milijarde ljudi na Bliskom Istoku, u Aziji i Africi, držati na distanci od Europe. Gajili smo iluziju održanja jezgra Europe kao rajskog vrta bez zidova u svijetu patnje. Ta iluzija se rasplinula.

SPIEGEL: Sadašnju situaciju uspoređujete s padom Berlinskog zida 1989.

Eilenberger: Da, stoga što pokretanje izbjeglica geopolitički gledano znači jedan s tim događajem usporediv temeljni novi poredak. Tada je lomljiv postao Varšavski pakt, danas je to slučaj s EU koja bi se mogla raspasti na izbjegličkom pitanju. Moramo uvidjeti da granične zemlje EU trenutno ponašanje Njemačke smatraju samovoljnim i uobraženim. Čak i skandinavske zemlje se distanciraju od kursa njemačke vlade sa zatvaranjem granica i kontrolama. Radi se o jednoj ekstremno kritičnoj situaciji. A stojimo tek na početku velikih migracijskih kretanja prema Europi.

SPIEGEL: Masovni seksualni napadi na žene u Kölnu, počinjeni vjerojatno od migranata donijeli su mnogo konfuzije i bijesa. Ima li u žestokoj reakciji i nekog temeljnog straha od stranca?

Eilenberger: Ovdje su u pitanju stoljetni obrasci strahova: musliman s istoka, strah od silovanja, to su toposi koji već duže vrijeme postoje u europskoj, pa i njemačkoj samoidentifikaciji, i sada su proradili. Ali na primjeru Kölna vidimo i što se događa kad sustav reda dospije do svojih krajnjih granica nakon kojih može kolabirati. Gradovi kojima se dosta loše upravlja poput Kölna ili Berlina osjetljiviji su za takve eskalacije i gubitke kontrole.

SPIEGEL: Moramo li strahovati za miran suživot?

Eilenberger: Držim kako se naše društvo proteklih 12 mjeseci pokazalo izvanredno žilavim i aktivnim za angažman i mobilizaciju. Moguće da će netko za 20 godina reći: pa to je bilo čudo kako je funkcioniralo! Puno je više učinjeno dobroga, na to trebamo biti ponosni. Mnogi su volonteri uvidjeli kako država ne može riješiti sve društvene probleme, pa su se sami organizirali u mreže volontera. Pretežito vlada dobra volja u kantovskom smislu. To me pozitivno iznenadilo. S druge strane sumnjam da li će i kako ova aktivna empatija ostati stabilna. Ovdje govorimo o procesima koji zahtijevaju desetljeća zalaganja i skrbi.

SPIEGEL: Vjerujete li da je kod nekih volontera nastupio i moment iskupljenja, odvraćanje od smislom ispražnjene potrošačke kulture u smjeru kulture dobrodošlice, koja obećava ispunjenje kroz nesebičnost?

Eilenberger: Sasvim sigurno se desio jedan pozitivan prodor onoga ljudskoga, koji je mnogima dao smisla i time intenzivirao njihov život. Pa ipak problematičnim ostaje shvaćati stranca u tom smislu kao sredstvo pronalaženja samog sebe.

SPIEGEL: Što je loše u tome ako pomoć izbjeglicama daje novi identitet pomagačima?

Eilenberger: Oni koji nam dolaze ne trebaju biti shvaćeni kao sredstvo za neku svrhu, bilo da se radi o demografskoj obnovi, ekonomskom impulsu ili osobnom samoispunjenju. Iz kantovske perspektive je izbjeglica, odnosno pomoć izbjeglicama, već sam/a po sebi svrha. Ne radi se o tome što ti ljudi mogu donijeti nama, nego kako mi njima možemo pomoći. Jer većina njih prije svega treba jedno: zaštitu od konkretnog progona i nevolje koja im ugrožava život. Ta u tome se sastoji i središnja misao zakona o azilu.

SPIEGEL: U aktualnom izdanju časopisa „Philosophie Magazins“ ispitali ste 27 mislilaca o pojedinim aspektima debate o izbjeglicama. Spasitelj izbjeglica iz Cap Anamura Rupert Neudeck – sam izbjeglica 1945. iz Gdanjska – piše, kako bi na „dar Nijemaca“ izbjeglice morali odgovoriti i nekim vlastitim naporima. Tko odbija nastavu njemačkog jezika, te mogućnost rada u čistačkim ili pomoćnim službama, ne bi trebao ostati u Njemačkoj.

Eilenberger: Rupert Neudeck ima desetljetno iskustvo s izbjeglicama. Ono što on predlaže, zaslužuje pozornost. Mene ljuti da se takvi svakodnevni i razumni prijedlozi, koji predstavljaju dobitak za obje strane, previše lako etiketiraju kao desničarski. To je kontraproduktivno.

SPIEGEL: Koje vrline su u ovoj krizi trenutno najpotrebnije?

Eilenberger: Ozbiljnost, sposobnost realistično sagledati situaciju, voditi odrastao razgovor, koji se u jednakoj mjeri drži na distanci od pretjeranog uljepšavanja i demoniziranja situacije. Također volja, da se trud koji se pokazuje oko izbjeglica prihvati kao nešto što spada na cijelo društvo. To znači i stvoriti novu sliku zemlje u kojoj želimo živjeti u budućnosti.

SPIEGEL: Što podrazumijevate pod „odraslim“ razgovorom?

Eilenberger: Pogledajte što se događa na društvenim mrežama: pa upravo u izbjegličkoj tematici ovdje vlada jedna kultura infantilnog diskursa, obostranog podmetanja, pakosti, optuživanja, naivnog pametovanja i tvrdoglavosti. U takvoj in-the-box logici sve ono što je zaista važno i potrebno ne dospijeva na tapet. Za početak bi se zrelost pokazala tako što bi se samom sebi ponajprije priznalo jednu temeljnu zbunjenost i zamršenost stvari o kojima se govori. Trenutno se svi krećemo na nepoznatom tlu. To zahtijeva jednu posebnu budnost i okretnost, upravo u odnosu prema vlastitim uvjerenjima. To zahtijeva spremnost, možda da se nekad i nije upravu.

U nastavku teksta pročitajte četiri priloga mislilaca iz časopisa „Philosophie Magazin“


Izvor fotografije: www.taz.de

Harald Welzer, socijalni psiholog

Koji bi nam indikatori uspjeha mogli omogućiti da za 20 godina kažemo: „Da, uspjeli smo u onome što smo činili?“

Za uspješnu integraciju doseljenika i izbjeglica zapravo nema drugog indikatora od uspješne integracije doseljenika i izbjeglica. To znači: u slučaju uspjeha se ništa ne primjećuje. Važna osobina imigracijskih društava koja funkcioniraju je da podrijetlo i povijest migracije članova društva ne igra nikakvu ulogu u svakodnevici – za razliku od društava, čija je vlastita slika snažno skopčana za (tobožnji) biološki identitet.

Jednostavno rečeno: na ideju kako netko tko se doselio iz Anadolije nije Amerikanac, jedan Amerikanac ne bi mogao doći. U Njemačkoj, koja se dugo opirala prihvatiti samu sebe kao useljeničku zemlju, naprotiv još i unuka doseljenika vrijedi kao osoba „s migrantskim podrijetlom“.

Također bi se trebalo napokon prestati preračunavati sadašnjost u budućnost. Društva nisu nikada stabilna i socijalni razvoji nisu nikad linearni. Kako bi se očuvala snaga otpora demokracije, mora se prestati svaki neočekivani događaj označavati kao „krizu“ i umjesto toga naučiti računati s trajnom promjenom oblika društva i time i stalnom promjenom zahtjeva društva. Upravo taj stalni govor o krizama je usko povezan sa stalnim izborom robusnih struktura na vlast i čini da mode izgledaju upravo kao ono što jesu: naime kao mode. Indikator uspjeha stabilne demokracije za 20 godina tako bi bila situacija u kojoj bi građansko društvo i politika slijedili maksimu: „Ne vjerujte glasinama odozgo!“

Izvor fotografije: www.abendblatt.de

Heinz Bude, profesor makrosociologije na Univerzitetu Kassel

Koji faktori pretvaraju strah od stranca u mržnju prema strancu?

Strah i mržnja su dva temeljno različita modusa ljudske reakcije koji se ne mogu bez poteškoća svrstavati u isti suodnos. U strahu se javlja refleks bijega iz situacije koja je shvaćena kao opasna.

Mržnja ima povoda koje međutim ne treba shvaćati kao razlog za reakcije mržnje. Kada mrzim, činim samoga sebe snažnim u odnosu prema nekoj drugoj osobi koju mogu ugroziti, pogrditi ili na druge načine poniziti. U pravilu taj 'drugi' međutim nije neki konkretan 'drugi', nego konceptualizirani 'drugi', poput muslimana, židova ili nevjernika. U mržnji čovjek jača vlastitu vrijednost kroz za grupu specifično neprijateljstvo prema drugima.

Odakle dolazi ova mržnja? Očigledno iz osjećaja nesigurnog, napadnutog ili potresenog osjećaja vlastite vrijednosti. Stoga razlozi mržnje ne leže u doživljaju straha nego i iskustvima degradiranja, ignoriranja ili ciljane sabotaže vlastite osobe. Upravo ovo smo moj kolega Ernst-Dieter Lantermann i ja otkrili kod jedne grupe ogorčenih u njemačkoj srednjoj klasi. Ti se ljudi predstavljaju kao visoko obrazovani, posjeduju snažno uvjerenje o svojim kompetencijama i svom angažmanu i vide se kao kozmopoliti. No kada danas čuju nešto o kulturi dobrodošlice prema strancima, jedva se suzdržavaju od mržnje. Njima naime vlada osjećaj da su zbog uvjeta, koje sami nisu mogli kontrolirati, ostali ispod svojih mogućnosti.

Izvor fotografije: www.deutschlandfunk.de

Rupert Neudeck, osnivač humanitarne organizacije Cap Anamur

Kako integracija može uspjeti?

Integracija može uspjeti samo ako se priprema od prvog dana stupanja na njemačko ili europsko tlo. Svaki bi izbjeglica po dolasku u Njemačku trebao dobiti papir u ruku s natpisom na njezinom/njegovom materinjem jeziku. U papiru treba jasno stajati: na ovaj dar Nijemaca, smještaj, mjesto za spavanje, punu skrb plus džeparac, sve to bez plaćanja, mora se odgovoriti vlastitim naporima u azilantskom domu. Očekuje se sudjelovanje u svim aktivnostima doma. Nastava njemačkog jezika se mora pohađati, već u prvim danima se mora marljivo učiti njemački.

Sve zadaće u kući i domu u kojem žive moraju obavljati izbjeglice, pa i čišćenje toaleta. Moraju se obavljati i komunalni radovi, također bez naknade. Nakon čitanja se taj papir mora potpisati. Malo je slučajeva u kojima izbjeglice nisu spremne pohađati nastavu njemačkog jezika. U tim slučajevima im se mora reći da ne mogu ostati u Njemačkoj. I njihova deportacije iz Njemačke mora biti smjesta provedena.

Svaki čovjek živi kroz aktivnost, kroz rad. Najgora prepreka integraciji su pasivnost i neaktivnost, kojima njemački azilantski sustav ne samo da ide u prilog, nego ih i naređuje. Ljudi koji ovdje čekaju da se snađu, po zakonu mogu ništa ne raditi čak do 17 mjeseci, i ne smiju se kretati izvan granica svoga mjesta. Te se ljude na taj način upravo imobilizira. Takvo nešto je za razvijanje samoorganizacije i integraciju ljudi u naše društvo bolna prepreka.

Izvor fotografije: www.nzz.ch

Susan Neiman, filozof, autorica i direktorica Einsteinovog foruma u Potsdamu

O brigama židovske zajednice da će dolazak muslimanskih izbjeglica pojačati antisemitizam u Njemačkoj:

Moj će odgovor zvučati utopijski, ali ponekad pomažu samo utopijski odgovori. Vjerujem kako bi brige (dijelova) židovske zajednice trebalo ozbiljno uzeti – dovoljno ozbiljno, kako bi se iz toga napravila prilika za izmirenje u višestrukom smislu.

Očigledno je kako arapske diktature godinama koriste staru strategiju da se održe na vlasti: ujedinjuju svoje podanike tako što im ukazuju na zajedničkog vanjskog neprijatelja. Zlobna propaganda protiv države Izrael i protiv Židova uopće u širokim krugovima islamskog svijeta spada u normalne pojave u medijima i školskim udžbenicima. Također je činjenica da se i država Izrael zadnjih 15 godina sve više kreće udesno u smjeru rasizma i da Izraelci u opoziciji u međuvremenu sve više vide riječ „fašist“ kao primjerenu oznaku za neke članove izraelske vlade.

Ostatku nas - Židovi izvan Izraela i nežidovi koji se zalažu za pravo Izraela da živi u miru, ali vide da to bez uspješnog rješenja za Palestince nije moguće – konflikt se čini sve više bezizlaznim i neizbježnim.

Može li onda izbjeglička kriza biti poticaj nove nade? Mnogi se Židovi zalažu za to da židovske zajednice otvorenih ruku prime izbjeglice iz Sirije, Iraka i Afganistana. Religiozna zapovijed za to nalazi se u trećoj knjizi Tore: „Stranac koji se kod vas zadržava, treba vam biti kao domaći i trebaš ga voljeti kao samoga sebe; jer i vi sami ste bili stranci u Egiptu. Ja sam Gospodin, vaš Bog.“ (Lev 19,34) No, pogledamo li i u nešto bližu prošlost, trebali bi oni, čiji su roditelji, bake i djedovi bili protjerani od strane nacista – i to ako su imali sreće, samo – u egzil, ipak pokazati jedan posebni senzibilitet za patnju ljudi koji moraju bježati iz svoje domovine zbog rata i fanatizma.

Strateški promatrano bila bi kultura dobrodošlice od strane židovske zajednice u Europi jedan dobar protuznak prema antisemitskim klišejima, koje su usvojili mnoge izbjeglice – kao, naravno, i mnogi drugi ljudi. Na ovaj način bi se mogao razbiti začarani krug straha i mržnje između židovskog i islamskog svijeta.

S njemačkog preveo: Marijan Oršolić

Izvor: SPIEGEL