Perry Anderson: STANDARD CIVILIZACIJE
Kada se realno promatra, međunarodno pravo nije ni istinski međunarodno ni pravo. Međutim, to ne znači da ono nije sila na koju se treba računati. Naprotiv, ono predstavlja snažan instrument moći
Godine 1929. Lucien Febvre ponudio je prvu sistematičnu refleksiju o evoluciji značenja pojma “civilizacija”, od singularnog ideala, kojeg je smjestio u prvu četvrtinu 18. stoljeća, do višeznačne istine koju je smjestio na kraj Napoleonove epohe. Između 1944. i 1945. godine zadnji kurs posvetio je temi “Europa: nastanak jedne civilizacije”, a godinu kasnije dodao je riječ Civilisations uz Économies et Sociétés u naslovu samog časopisa Annales. Malo prije smrti, napisao je oštru bilješku odobravajući ono što su njegove kolege odbacile, a tiče se Valéryjeve izreke da je ova civilizacija sada shvatila da je smrtna: “Civilizacije zapravo nisu smrtne. Civilizacijski tok opstaje unatoč prolaznim pomračinama… To je odmjeren pad napuhanog balona.” Deceniju nakon toga, Fernand Braudel se složio: “Kada je Paul Valéry proglasio: “Civilizacije, znamo da ste mrtve”, zasigurno je pretjerivao. Historijske mijene uzrokuju pad cvjetova i plodova, ali stablo i dalje ostaje. U najmanju ruku, mnogo ga je teže ubiti.”
Do koje mjere se Braudelovo samopouzdanje – da upotreba tog termina u jednini više nije bila od mnogo značaja – pokazalo opravdanim? Jedan od načina pristupanja ovome je kroz promatranje korpusa misli i prakse u kojima je “civilizacija” historijski bila uočljiva, a taj korpus predstavlja međunarodno pravo. Mogli bismo započeti s nečim što bi se moglo učiniti paradoksom. Moderno shvatanje međunarodnog prava odmah priziva ideju odnosa između suverenih država. Na Zapadu, za ove odnose se vjeruje da su se razvili u nešto poput formalnih sistema prvi put nakon Westfalskog mira, kojim je 1648. godine završen Tridesetogodišnji rat u Europi. Bilo bi logično smatrati da će korpus misli u vezi sa međunarodnim pravom nastati oko ove prekretnice. Međutim, kako bismo tačno došli do njegovog porijekla moramo otići nazad u 1530-te godine. Njegova historija zapravo počinje tada, u pisanjima španskog teologa Francisca de Vitorije. On se nije bavio odnosima između europskih država, od kojih je Španija tada bila najmoćnija, već odnosima Europljana – pretežno, naravno, Španaca – i naroda novootkrivenih Amerika.
Temelji
Oslanjajući se na rimsko tumačenje pojma ius gentium, ili prava nacija, Vitorija se pitao kojim pravom je Španija došla u posjed većeg dijela Zapadne hemisfere. Da li je to bilo zato što su ove zemlje nenaseljene, ili zato što ih je papa dodijelio Španiji, ili zato što im je bila dužnost, ako je potrebno i silom, preobratiti pagane na kršćanstvo? Vitorija je odbio sve te razloge za osvajanje Novog svijeta. Da li je onda to značilo da je to osvajanje protivno pravu nacija? Nije, zato što kada su Španci stigli u njihove zemlje, divlji stanovnici Amerika prekršili su univerzalno “pravo komunikacije” – ius communicandi – koje je bilo osnovno načelo prava nacija. Šta je ta “komunikacija” značila? Značila je slobodu putovanja i slobodu prodaje i kupovine, svuda: drugim riječima, slobodu trgovine i slobodu ubjeđivanja, to jeste, da se propovijedaju kršćanske istine Indijancima, kako su ih Španci nazivali. Ukoliko su se Indijanci protivili ovim pravima, Španci su imali pravo da se brane silom, gradeći tvrđave, otimajući zemlju i vodeći ratove protiv njih kao vrstu odmazde. Ukoliko su Indijanci ustrajavali u svojim zlodjelima, tretirani su kao izdajnički neprijatelji koji su mogli biti pljačkani i porobljavani. Osvajanja su, stoga, povrh svega, bila potpuno legitimna.
Prvi stvarni temelji onoga što će još nekih dvije stotine godina biti nazivano pravom narodâ je stoga nastalo kao opravdanje za španski imperijalizam. Drugi, još utjecajniji temelj došao je sa pisanjima Huga Grotiusa u ranom 17. stoljeću. Grotius je danas uglavnom poznat i poštovan zbog traktata o “Pravu rata i mira” - De iure belli ac pacis – iz 1625. godine. Međutim, njegov stvarni ulazak u međunarodno pravo, kako ga danas shvatamo, započeo je s tekstom koji će biti poznat pod nazivom “O plijenu” – De iure praedae – koji je napisao dvadeset godina prije toga. U ovom dokumentu, Grotius je predstavio pravno opravdanje za zaplijenu portugalskog broda od strane kapetana Nizozemske istočnoindijske kompanije, koji je bio njegov rođak. Na brodu su se nalazili bakar, svila, porcelan i srebro u vrijednosti od tri miliona guldena, cifra koja je bila približna ukupnoj godišnjoj dobiti Engleske u to vrijeme. Ta pljačka neviđene razmjere izazvala je senzaciju u Europi. U petnaestom poglavlju, koje će biti objavljeno kao Mare Liberum, Grotius je objasnio da bi se otvoreno more trebalo smatrati slobodnim zonama za države i oružane privatne kompanije, te da je njegov rođak imao puno pravo – čime je pružio pravni sažetak za nizozemski trgovinski imperijalizam, baš kao Vitorija za španski teritorijalni imperijalizam.
Kada je Grotius došao do pisanja općeg traktata o pravima rata i mira, dvije decenije kasnije, Nizozemci su također postali zainteresirani za kolonije na kopnu. Ubrzo su Portugalu preoteli dijelove Brazila, a Grotius je tvrdio da Europljani imaju pravo voditi rat protiv svih naroda, čak i ako ih oni nisu prvi napali, a čije su običaje smatrali divljačkim kao odmazdu za zločine protiv prirode. To je bilo ius gladii – pravo mača, ili kazne. Napisao je: “Kraljevi i oni kojima je dodijeljena moć jednaka kraljevskoj, imaju pravo kažnjavanja ne samo za povrede koje su nanijete njima ili njihovim podanicima, već i za one koje ih se posebno ne tiču, a koja za bilo koju osobu predstavljaju teška kršenja Zakona prirode ili naroda.“ Drugim riječima, Grotius je dao dozvolu da se napada, osvaja i ubija svako ko stoji na putu europskog širenja.
Na ova dva kamena temeljca ranog modernog međunarodnog prava, ius communicandi i ius gladii, dodana su dva opravdanja za kolonizaciju svijeta izvan Europe. Thomas Hobbes predstavio je argument iz ugla demografije: previše je ljudi doma, a tako malo u prekookeanskom svijetu da su europski doseljenici u zemljama lovaca i sakupljača imali pravo, ne da “istrijebe one na koje su naišli tamo; već da ih ograniče da ne žive jedni blizu drugih, te da ne lutaju na velikom dijelu terena, i da uzmu ono što pronađu. Sve to podsjeća na program za rezervate u koje će biti protjerano starosjedilačko stanovništvo Sjeverne Amerike. Sasvim je jasno da bi čak i ovo bilo nepotrebno ukoliko se zemlje smatraju nenaseljenima. Na taj uvriježeni stav, John Locke je dodao još argument da ukoliko tu ima lokalnog stanovništva, ali koje ne uspijeva na najbolji način iskoristiti zemlju koja im je dostupna, onda Europljani imaju sva zakonska prava da im je oduzmu, s obzirom na to da bi ispunili Božju svrhu povećavajući produktivnost tog tla. Sa ovim je ispunjen repertoar opravdanja europskog imperijalnog širenja krajem 17. stoljeća. Sva prava – pravo komunikacije, kazne, okupacije i proizvodnje – opravdavala su osvajanje ostatka planete.
Ograničeno na civilizirane
Do 18. stoljeća, odnosi između država u Europi postavljani su u prvi plan u pisanjima o pravu naroda. Tu su bili i glasovi Prosvjetiteljstva – među njima Diderota, Smitha, Kanta – koji su preispitivali moralnost kolonijalnih osvajanja zemalja izvan Europe, iako niko od njih nije predlagao promjene tih zakona. Tipično, najuticajniji od novih traktata bio je Le droit des gens švicarskog mislioca Emera de Vattela. U njemu je Vattel hladno primijetio: “Zemlja pripada čitavom čovječanstvu i napravljena je da mu pruži opskrbu: kada bi svaka nacija od početka odlučila uzeti za sebe ogromno područje, tako da ljudi žive samo od lova, ribolova i divljeg voća, naša planeta ne bi bila dovoljna da prehrani ni desetinu sadašnjeg broja stanovnika. Stoga, mi ne odstupamo od prirodnih stavova tjerajući Indijance u ograničene prostore.”
Iako se u ovom smislu slagao sa stavovima prethodnika, Vattelova djela, bez obzira na to, označavaju prekretnicu ka sekularnijoj verziji božanski određenih zakona prirode opravdavajući ranije verzije zakona naroda. Iako nije ni na koji način nestala, religija je prestala biti glavno opravdanje za kolonizaciju ostatka svijeta. Ta pozicija je od tada prešla na drugi pojam. Vattelov traktat objavljen je 1758. godine. Samo godinu dana prije toga, 1757. godine, po prvi put se može naći trag upotrebe imenice civilizacija – koja još uvijek nije bila prisutna u relevantnom tomu Encyclopédie koji je izašao 1753. godine – u tekstu koji je napisao Mirabeauov otac. Za nekoliko godina, Adam Ferguson će u Škotskoj neovisno uvesti taj termin.
Uspjeh Vattelovih djela, koja su se najviše bavila odnosima između europskih država, ali i odnosima sa ostatkom svijeta, nije se mogao odvojiti od tog vremena. Pojavio se usred prvog globalnog sukoba, Sedmogodišnjeg rata između Francuske i Britanije koji se vodio ne samo u Europi, već i u Sjevernoj Americi, Karibima, Indijskom okeanu i Južnoistočnoj Aziji – što će biti samo proba za ogromne borbe u samoj Europi, koje će se proširiti na ostatak svijeta počevši sa Francuskom revolucijom. Prije nego što se ovo sve završi zajedničkom pobjedom anciens régimes protiv Napoleona 1815. godine, desile su se tri značajne promjene onog što je nekad bilo pravo naroda. Godine 1789., kritizirajući dvosmislenost formule – nije li jus gentium pogrešan naziv za jus inter gentes? – Bentham je osmislio pojam “međunarodnog prava”, koje će postepeno dobivati na značaju u narednom stoljeću. Do tada je normativna linija razdvajanja Europe i ostatka svijeta postala “civilizacija”, a ne isključivo kršćanska religija, iako je ona bila značajna odlika civilizacije.
Na kraju, u drugom desetljeću 19. stoljeća, u kojem je Vattel u skladu sa diplomatskim konvencijama vremena pretpostavljao nominalnu jednakost suverenih država, Bečki kongres je po prvi put predstavio formalnu hijerarhiju država u Europi. Stvorio je razliku u rangu pet “Velikih sila” – tzv. Penteke, koje su činile Engleska, Rusija, Austrija, Pruska i Francuska. Tim državama dodijeljene su posebne privilegije i one su oblikovale kartu kontinenta i svih ostalih država. Ovo je bila inovacija čiji je cilj bio zapečatiti ujedinjenje u kontra-revolucijskoj koaliciji koja je porazila Napoleona i vratila monarhije širom Europe. Međutim, ta inovacija preživjela je samo doba Restauracije. Do 1880. godine, vodeći škotski pravnik James Lorimer primijetio je da je historija tada gotovo sigurno odbacila jednakost država, a da ne govorimo o razumu, kao “transparentnijoj fikciji od jednakosti svih pojedinaca”.
Klasifikacije
Ovo je bio standard koji je dijelio svijet, tokom perioda u kojem se desilo nametanje europskog imperijalizma, ne na zemlje slabih protivnika – lovce-sakupljače ili države bez vatrenog oružja, kao što su Amerike koje su bile povod za pisanje Vitorije ili Grotiusa, Locka ili Vattela – već na glavna azijska carstva i druge razvijene države koje su bili sposobnije da se brane. Ovaj ekspanzionistički talas već je počeo tokom samih Napoleonskih ratova, kada su Britanci prisvojili veliki dio Mogulske i Marata Indije, dok su Francuzi okupirali osmanski Egipat. Međutim, nakon 1815. dogodio se značajan skok, što je dovelo do Opijumskih ratova u Kini, pomorskih prodora u Japan, osvajanja Burme, Indokine i većeg dijela onoga što je danas Indonezija, a da ne pričamo o čitavoj obalskoj Sjevernoj Africi, stalnim invazijama na Afganistan i još mnogo toga.
Lorimer je pisao uoči Berlinskog kongresa 1884. godine, koji je odredio sudbinu Afrike, baš kao što je nekada Bečki kongres zapečatio sudbinu Europe sa velikom podjelom kolonijalnog plijena među okupljenim europskim državama. Među njima, najveći dio plijena stekla je država u kojoj je međunarodno pravo koje je tek nastajalo imalo sjedište, u vidu privatne kompanije koju je kontrolirao kralj Belgije. U Briselu, Institut za međunarodno pravo slavio je to osvajanje, objavljujući u žurnalu 1895. godine da je pod Leopoldovim vodstvom postojalo “čitavo zakonodavno tijelo čijom su se primjenom štitili domorodački narodi protiv svih oblika ugnjetavanja i eksploatacije”. Procjene o broju smrti za koje su oni bili odgovorni za vrijeme vladavine u Kongu variraju. Prema nekima, između 8 i 10 miliona stanovnika bilo je ubijeno.
Krajem stoljeća, pet Azijskih država – Kina, Japan, Perzija, Sijam (Tajland) i Turska – napredovale su od polubarbarskog statusa do toga da su bile prihvaćene na Prvu haašku mirovnu konferenciju, koju je 1899. sazvao ruski car, zajedno sa devetnaest europskih država, Sjedinjenim Državama i Meksikom. Da li je to označavalo novu jednakost položaja? Na Drugoj haaškoj konferenciji 1907. godine, koju je tog puta sazvao Theodore Roosevelt, broj prisutnih država je povećan – pozvane su republike Južne i Centralne Amerike, kao i monarhije u Etiopiji i Afganistanu. Ključni prijedlog prije kongresa bilo je stvaranje Međunarodnog arbitražnog suda. Ko je predstavljao sve to? Sjedinjene Države i glavne europske sile uzele su zdravo za gotovo to da će one postaviti stalne članice tog suda, dok bi se druge države samo rotirale u privremenim položajima oko njih. Na njihovo iznenađenje i ogorčenje, Brazil, koji je utjelovio uvaženi mislioc, državnik i borac protiv robovlasništva, Rui Barbosa, napao je anglo-njemačko-američki plan koji je to predviđao, izjavljujući da će to značiti “pravdu koja bi po prirodi bila karakterizirana pravnim razlikama između država”, osiguravajući da “sile više ne bi bile zastrašujuće samo po veličini njihovih vojski i flota. One bi također imale pravnu nadmoć u međunarodnom pravosuđu, prisvajajući sebi privilegirane pozicije u institucijama kojima se povjerava izricanje pravde narodima“.
Čvrsto se pridržavajući principa pravne jednakosti svih suverenih država, Barbosa je pridobio podršku, kako to jedan europski posmatrač naziva, “ohlokratije malih država” – termin nastao iz klasičnog grčkog jezika, a koji označava vladavinu rulje – insistirajući da budući Međunarodni sud mora jednako, a ne hijerarhijski predstavljati države koje se na njega pozivaju. Naravno, Velike sile su odbile ovaj zahtjev, tako da se Kongres raspao bez ikakvog rezultata. Koliko je zaludan nominalni cilj kojim bi se osigurao međunarodni mir postalo je jasno samo sedam godina kasnije kada je započeo Prvi svjetski rat.
Hijerarhijski princip
Krajem rata, pobjedničke sile – Engleska, Francuska, Italija i Sjedinjene Države sazvale su Versajsku konferenciju kako bi izložile uslove mira Njemačkoj, precrtale mapu Istočne Europe, podijelile Osmansko carstvo – i ne manje bitno – stvorile novo međunarodno tijelo posvećeno “kolektivnoj sigurnosti”, kako bi se osiguralo utvrđivanje dugotrajnog mira i pravde između država, u obliku Lige naroda. U Versaju, Sjedinjene Države nisu samo osigurale da Rui Barbosa bude isključen iz brazilske delegacije, već i da Monroeva doktrina – otvorena pretenzija Washingtona za vlašću u Latinskoj Americi – bude uključena u povelju Lige naroda kao sredstvo za mir. Stalni sud međunarodne pravde osnovan je u Haagu, u Članu 38 u kojem se i dalje poziva na “opće principe prava kojeg priznaju civilizirane nacije”. Među onima koji su napravili nacrt statuta, bio je autor izvanrednog zapisa od 600 stranica u kojem se brani učinak belgijske uprave u Kongu.
Američki senat na kraju je odbacio ulazak Amerike u Ligu, no plan nove organizacije vjerodostojno je odražavao zahtjeve pobjedničkih sila, s obzirom na to da su Izvršnim vijećem – koje je bilo prethodnik današnjeg Vijeća sigurnosti UN-a – kontorlirale četiri velike sile s pobjedničke strane rata – Britanija, Francuska, Italija i Japan, kojima je dato ekskluzivno stalno članstvo, po modelu američkog plana sa Haaškog kongresa iz 1907. godine. Suočena sa očitim nametanjem hijerarhijskog reda u Ligi, Argentina je odbila prisustvovati od samog starta, a nekoliko godina kasnije, Brazil će se povući nakon što im je odbijen zahtjev da jedna latinoamerička država ima stalno mjesto u vijeću. Krajem tridesetih godina, osam drugih latinoameričkih država, većih i manjih isto tako će se povući. Bez ikakvog otpora, vodeći udžbenik o međunarodnom pravu iz tog perioda, koji se i danas masovno koristi, a pripisuje se Lassu Oppenheimu i Herschu Lauterpachtu, zadovoljno je primijetio da “velike sile predvode Zajednicu naroda i da svaki napredak prava naroda u prošlosti je rezultat njihove političke hegemonije”, što je sada konačno dobilo, po prvi put, u Savjetu Lige naroda formalnu “pravnu osnovu i izričaj”.
Lauterpacht, za čija se postignuća vjeruje da ih niti jedan međunarodni pravnik posljednjeg stoljeća ne može nadmašiti, i dalje je mjerilo liberalne sudske prakse. Nije imao vremena za žalbe da su se sile poput Sjednjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva nedolično ponašale kada je to njima išlo u prilog. “Da li se zapravo suočavamo,” upitao je kada je govorio o američkoj vanjskoj politici, “sa primjerima očiglednog nemoralnog ponašanja zbog kojeg će se naši obični građani stidjeti?” Odvajanje Paname od Kolumbije je možda bilo ilegalno, no da li bi se moglo nazvati nemoralnim? Nije li to možda bio slučaj u kojem je “jedna država, zbog nedostatka međunarodnog zakonodavca, pozvana da djeluje kao zakonodavac za dobrobit šire međunarodne zajednice? Pitanje je bilo da li treba odgoditi ili ometati dobrotvorni i civilizacijski poduhvat od strane države koja slučajno posjeduje spornu teritoriju”. Bombardovanje Kopenhagena, glavnog grada miroljubivo neutralne Danske, od strane Velike Britanije 1807. godine i uništavanje njihove flote? Ukoliko je “samo postojanje Velike Britanije bilo ugroženo”, takav iznenadni napad “ne bi bio u suprotnosti niti sa međunarodnim pravom niti međunarodnom moralnošću”, jer “se pravo i moral mogu legitimno prilagoditi za dobrobit međunarodne zajednice” (što je bilo sinonim za poraz Francuske).
Lauterpacht će drugima ostaviti da pokažu “razumnost i ispravnost” odnosa njegove države sa čitavim čovječanstvom, pridržavajući se principa bez kojih bi “prestali biti dio civiliziranog svijeta”. No mogao je “pouzdano priznati da bi pregled vanjskih politika modernih država pokazao da je nemoralnost u međunarodnom ponašanju nešto što je u prirodi mita”. Takva presuda nije bila naivna. Neophodna sudska praksa imala je određene nedostatke, koji su se morali ispraviti. Ali to nije bio razlog za pesimizam: “Međunarodno pravo trebamo smatrati nepotpunim i u fazi tranzicije do konačnog i dostižnog ideala društva država pod obvezujućom vladavinom zakona koje priznaju i prakticiraju civilizirane zajednice unutar svojim granica”. Krajnji, savršeno izvodiv cilj međunarodnog prava bio je nastanak nadnacionalne Svjetske federacije posvećene miru. Lauterpachtov jednako idealistični kolega, Alfred Zimmern, još jedan intelekualni stub Lige, bio je realniji. U trenutku neopreznosti, priznao je da je međunarodno pravo malo više od “pristojnog imena za potrebe visokih ureda”, koje je bilo najkorisnije kada je “utjelovljavalo harmonični brak između zakona i sile”.
Riječi i mačevi
Takav je bio stav u međuratnom periodu. Iz Drugog svjetskog rata nastala je nova podjela. Dok je veći dio kontinenta bio u ruševinama ili u dugovima, prvenstvo Europe je nestalo. Kada su u San Franciscu 1945. godine nastale Ujedinjene nacije, princip hijerarhije naslijeđen iz Lige očuvan je u novom Vijeću sigurnosti, čije su stalne članice dobile još veće ovlasti nego njihove prethodnice u Izvršnom vijeću starog, s obzirom na to da su sada posjedovale pravo veta. Ali zapadnjački monopol nad ovom privilegijom je razbijen: SSSR i Kina su sada bile stalne članice, pored Sjedinjenih Država i oslabljene Velike Britanije i Francuske, a kako se dekolonizacija tokom naredna dva desetljeća ubrzala, Generalna skupština postala je forum za rezolucije i zahtjeve koji su bili sve neugodniji hegemonu i njihovim saveznicima.
Pregledom scene 1950. godine, u zapovjednom osvrtu pod nazivom “Zakoni zemlje u međunarodnom pravu Jus Publicum Europaeum”, Carl Schmitt je primijetio da je u 19. stoljeću “koncept međunarodnog prava bio izričito europsko međunarodno pravo. To je bilo očigledno na europskom kontinentu, posebno u Njemačkoj. To je isto tako vrijedilo za svjetske, univerzalne koncepte kao što su čovječanstvo, civilizacija i napredak, koji su utvrđivali opće koncepte, teoriju i rječnik diplomata. Čitava slika do srži je ostala eurocentrična, s obzirom na to da je pod “čovječanstom” bilo smatrano prije svega europsko čovječansto, a napredak je bio linearni razvoj ove civilizacije”. Ali, Schmitt je nastavio, nakon 1945. godine “Europa više nije bila sakralni centar zemlje”, a vjerovanje u “civilizaciju i napredak srozalo se samo na ideološku fasadu”. “Danas”, objavio je, “nekadašnji eurocentrični red međunarodnog prava nestaje. Sa njim i stari zakoni zemlje, nastali iz bajkovitog, neočekivanog otkrića Novoga svijeta, kao neponovljivog događaja, iščezavaju”. Međunarodno pravo nikada istinski nije bilo međunarodno. Za ono što se tvrdilo da je univerzalno, zapravo je bilo pojedinačno. Ono što je govorilo u ime čovječanstva bila je imperija.
Nakon 1945., Schmitt je primijetio da je međunarodno pravo prestalo biti tvorevina Europe. No naravno, Europa nije nestala. Jednostavno je bila podvedena pod jednu od svojih prekookeanskih ekstenzija, Sjedinjene Države, ostavljajući otvoreno pitanje: koliko je međunarodno pravo od 1945. godine ostalo tvorevina, više ne Europe, već Zapada, na čijem je čelu bila američka supersila? Svaki odgovor na ovo pitanje vraća se na neko drugo. Ostavljajući po strani njeno historijsko porijeklo, šta je pravna priroda međunarodnog prava kao takvog? Za njegove prve teoretičare iz Europe tokom 16. i 17. stoljeća, odgovor je bio jasan. Zakon naroda bio je utemeljen na prirodnom pravu, koje je predstavljao niz dekreta koje je naredio Bog, a koje niti jedan smrtnik nije smio preispitivati. Drugim riječima, kršćansko božanstvo bilo je garant objektivnosti njihovih pravnih prijedloga.
Do 19. stoljeća, sve veća sekularizacija europske kulture postepeno je podrivala vjerodostojnost ovog religijskog temelja međunarodnog prava. Umjesto njega javila se tvrdnja da se prirodno pravo još uvijek dobro držalo, ali ne kao božanske zapovjedi, već kao izraz univerzalne ljudske prirode, koju bi sva racionalna ljudska bića mogla i trebala priznati. Međutim, ova ideja je postala krhka s razvojem antropologije i komparativne sociologije kao disciplina, koje su ukazivale na ogromne razlike u ljudskim običajima i vjerovanjima tokom historije i širom svijeta, predstavljajući kontradikciju svim olakim univerzalnostima. No ukoliko nikakvo božanstvo ni ljudska priroda ne mogu pružiti nikakav siguran temelj za međunarodno pravo, kako bi onda ono trebalo biti shvaćeno?
Odgovor na ovo pitanje jedino bismo mogli naći u prethodnom: šta je to sama priroda zakona? Tu je najveći politički mislilac sedamnaestog – a možda i bilo kojeg stoljeća – Thomas Hobbes, dao jasne odgovore u latinskoj verziji njegovog remek djela Leviathan, koje se pojavilo 1668. godine: sed auctoritas non veritas facit legem – autoritet, a ne istina, pravi zakone, ili kao što je to predstavio na drugim mjestima: “Savezi, bez mača, samo su riječi”. Ovo će vremenom postati poznato kao komandna teorija prava. Dva stoljeća nakon toga, ta teorija bila je djelo Johna Austina, razboritog prijatelja i sljedbenika Benthama, koji se ugledao na Hobbsa iznad svih ostalih mislioca, i slažući se da je “svaki zakon zapovijed” shvatio šta to znači za međunarodno pravo. Njegov zaključak bio je sljedeći: “Takozvano pravo naroda sastoji se od mišljenja i osjećanja koja su prisutna među narodima općenito. Stoga, ono nije zakon u pravom smislu riječi… jer pravo koje postavlja opće mišljenje za posljedicu ima to da strana koja ga provodi protiv budućeg prekršitelja nikada nije određena i utvrđena”.
Ključne riječi bile su: nikada određena i utvrđena. Zašto je to bilo tako? Austin je nastavio: “Iz toga slijedi da pravo koje se primjenjuje među nacijama nije pozitivno pravo; jer je svako pozitivno pravo nametnuto od strane određenog suverena jednoj ili više osoba koje su u stanju podložnosti autoru ” – ali budući da u svijetu suverenih država “nijedna vrhovna vlada nije potčinjena drugoj”, slijedi da pravo naroda “nije naoružano sankcijom i ne nameće obavezu u ispravnom prihvatanju tih izraza. Jer je sankcija, u pravom smislu riječi, zlo koje je povezano sa zapovjedi”. Drugim riječima, u nedostatku bilo kakvog odredivog autoriteta, sposobnog da presudi ili sprovede, međunardno pravo prestaje biti pravo i postaje ništa drugo do mišljenje.
Ovo je bio, i ostao, zaključak koji je duboko potresao liberalni stav velike većine današnjih međunarodnih pravnika i advokata. Često se zaboravlja da je to mišljenje dijelio jedan od najvećih liberalnih filozofa 19. stoljeća, sam John Stuart Mill, koji je dva puta recenzirao i odobrio Austinova predavanja o sudskoj praksi. Odgovarajući na napade o vanjskoj politici Francuske Republike iz 1849. koja je bila kratkog vijeka, čime se dala podrška Poljskoj koja je tada tek nastajala, napisao je: “Šta je pravo naroda? Nešto što se uopće naziva zakonom, pogrešna je upotreba tog termina. Pravo naroda je prosto običaj naroda”. Da li su ovo, Mill se pitao “jedini običaji koji u doba napretka nisu podložni poboljšanjima? Upravo suprotno, energično je zaključio u duhu koji bi i Marx odobrio: “Zakonodavno tijelo može poništiti zakone, ali ne postoji Kongres naroda koji bi međunarodne običaje ostavio po strani, i ne postoji zajednička sila kojom bi donošenje odluka takvog Kongresa bilo obavezujuće. Do poboljšanja međunarodnog morala može doći nizom kršenja postojećih pravila… gdje postoji samo običaj, jedini način da se to promijeni jeste da se djeluje suprotno njemu.”
Dvostruko neodređeno
Mill je pisao u duhu revolucionarne solidarnosti, za vrijeme kada međunarodno pravo nije bilo ništa više od pobožne fraze na koju su se pozivale vlade kako bi opravdale sve one radnje koje su njima odgovarale – nije imalo institucionalnu dimenziju, a međunarodni advokati još uvijek nisu postojali. Ranih 1880-ih godina, Salisbury je još uvijek Parlamentu mogao otvoreno reći: “Međunarodno pravo ne postoji na način na koji se termin prava obično razumije. Obično ovisi o predrasudama pisaca udžbenika. Ne postoji sud koji ga može primijeniti”. Međutim, stoljeće nakon toga, institucionalizacija je bila u punom jeku; tu je bila Povelja Ujedinjenih nacija, Međunarodni sud pravde, tijelo profesionalnih advokata i akademska disciplina koja se sve više razvijala. Od 1940-ih, značajna literatura – Hans Kelsen i Herbert Hart bila su najistaknutija imena – nastojala je opovrgnuti Austina ukazujući na to da mnoge dimenzije prava, općinskog ili međunarodnog, se ne mogu opisati kao naredbe. Bilo je to uzalud, budući da ni jedan pisac nije mogao dokazati da one mogu poštedjeti (primjene) prava (neki) suvereni autoritet koji ga može nametnuti/primijeniti pod prijetnjom kršenja, što nije dovoljan ali jest potreban uvjet za njegovo postojanje kao prava. Sve ostalo je, kao što je to Austin rekao, samo metafora.
U okolnostima u periodu između dva rata, Carl Schmitt, antiteza liberalnog mislioca, ponovno je ukazao na to da je Austinov slučaj i dalje validan. Schmitt je, u nizu oštrih kritika pretenzija Lige naroda i njihovog Međunarodnog suda, dokazao da je nepristrasna vladavina zakona za koju su oni tvrdili da podržavaju bila uvijek nedorečena, baš kao što je Austin predviđao da mora biti. To je bilo dvostruko tako: neodređeno što se tiče sadržaja – što se vidi u otvorenim reparacijama koje su nametnute Njemačkoj u Versaju, a koje su se mogle prilagoditi pobjedničkim silama prema njihovom nahođenju, što ih baca u pravi Abergrund der Unbestimmtheit; i neotuđivo – “neodredivo” kako je to Austin rekao – što se tiče izvršenja, koje prosto ovisi o odluci sila koje upravljaju Ligom naroda i njihovim Sudom. Načelo “neintervencije” kojim su Engleska i Francuska osigurale pobjedu fašizma u Španiji predstavlja još jedan klasični slučaj te neodređenosti, što predstavlja najelokventniji primjer Talleyrandove čuvene izreke da je “neintervencija metafizički termin koji manje ili više znači isto što i intervencija”.
Bit međunarodnog prava kako je postalo nakon 1918., i sa čijom evolucijom i danas živimo, je ono što je Schmitt identificirao kao njegov fundamentalno diskriminatorni karakter. Ratovi koje su vodile liberalne sile koje su dominirale sistemom bili su nesebične policijske akcije u kojim su se pridržavali međunarodnog prava. Ratovi koje su vodili svi drugi bili su kriminalni poduhvati koji su kršili međunarodno pravo. Ono što su zabranjivali drugima, liberalne sile imale su slobodu da to isto same čine. Historijski gledano, Schmitt je ukazao na to da je to dugogodišnji obrazac ponašanja koje su Sjedinjene Američke Države prvi put primijenile na Karibima i Srednjoj Americi.
Praksa
Svijet u kojem živimo vidio je veliko i naglo širenje onoga što potpada pod međunarodno pravo, granajući Schmittovu dijagnozu u dva pravca. S jedne strane, razvila se kategorija prava koja savršeno ilustrira Austinovu karakterizaciju prava naroda o kojem on gotovo nije mogao ni sanjati: pojam prava koje nije, prema tehničkoj frazi, “opravdano”– tj. koje čak ni ne pretenduje da iza sebe ima ikakvu sila koja ga izvršava, već samo nominalnu težnju – to jeste, čisto i prosto mišljenje, prema Austinovim riječima; a koje su pravnici ipak svečano nazvali pravom. S druge strane, broj akcija koje vodeće sile vrše kako im se prohtije, da li u ime ili uprkos međunarodnom pravu – bezgranična neodređenost – eksponencijalno se povećao. Agresija nije monopol hegemona. Invazije se pokreću bez konsultacija, u tajnim sporazumima, ili u sukobu s njima: Engleska i Francuska protiv Egipta, Kina protiv Vijetnama, Rusija protiv Ukrajine; a da ne pričamo o manjim silama, Turska protiv Kipra, Irak protiv Irana, Izrael protiv Libana. Nijedna od takvih radnji nije izuzeta od stroge historijske presude. Međutim, ta presuda je nužno politička, a ne pravna. Od 1945. godine, ovakvi ratovi, među navodnim opravdanjima za njih, rijetko, ako ikada (anglo-francuski pokušaji bili su bezuspješni u Washingtonu 1956. godine) se pozivaju na međunarodno pravo. To je povlastica hegemona i njegovih pomagača u svakoj zajedničkoj operaciji.
Dovoljno će biti samo nekoliko primjera. Na samom osnivanju najvišeg službenog utjelovljenja međunarodnog prava, to jest Ujedinjenih nacija, čija Povelja garantira suverenost i integritet svih članica, Sjedinjene Američke Države bile su uključene u njeno sistematsko kršenje. U Vojnoj bazi u staroj španskoj tvrđavi nekoliko kilometara od inauguracijske konferencije na kojoj su oformljene Ujedinjene nacije u San Francisku, 1945. godine, specijalni tim američke vojne operativne službe presretao je svu telegrafsku komunikaciju delegata prema njihovim matičnim državama; dešifrirane poruke našle su se na stolu američkog državnog sekretara Stettiniusa sljedećeg jutra. Službenik koji je bio nadležan za ovu cjelodnevnu operaciju nadzora izjavio je da “u Odjelu vlada mišljenje da je ova operacija zaslužna za uspjeh Konferencije”. Šta je ovdje značio uspjeh? Američki historičar koji opisuje ovu sistemsku špijunažu likuje nad tim da je “Sttettinius predvodio poduhvatom kojim je njegova nacija već dominirala i koji je oblikovala” – s obzirom na to da je UN “od počeka bio projekat Sjedinjenih Država, koji je osmislio State Department, koji su stručno vodila dva predsjednika, i koji je pokretala moć SAD-a… Za naciju koja se s pravom ponosila na svoje brojne uspjehe” – najnoviji, bio je bacanje atomske bombe na Japan – “ovaj jedinstveni poduhvat trebao bi uvijek biti na vrhu njihovog sjajnog spiska postignuća”.
Stvari nisu bile ništa drugačije šezdeset godina kasnije. Prema UN-ovoj Konvenciji iz 1946. godine, “načela UN-a moraju biti nenarušiva. Imovina i sredstva UN-a, gdje god se nalazila i ko god ih imao, neće biti podložna pretragama, oduzimanju, eksproprijaciji i bilo kojim drugim vrstama uplitanja, bilo da se radi o izvršnim, administrativnim, sudskim ili zakonodavnim radnjama”. Otkriveno je da je 2010. godine Clintonova supruga, tadašnja državna sekretarka, uputila CIA, FBI i Tajnu službu da razbiju komunikacijske sisteme, prisvoje lozinke i šifre glavnog sekretara UN-a, zajedno sa ambasadorima sve četiri stalne članice Vijeća sigurnosti, te da osiguraju biometrijske podatke, brojeve kreditnih kartica, email adrese, pa čak i brojeve čestih putnika “ključnih službenika UN-a, uključujući i podsekretare, voditelje specijaliziranih agencija, glavne savjetnike, vodeće pomoćnike glavnog sekretara, vođe mirovnih operacija i političkih misija na terenu”. Naravno, niti gđa. Clinton niti američka država nisu platile cijenu za drska kršenja međunarodnog prava navodno braneći sam UN, službeno sjedište tog prava.
Šta sa međunarodnom pravdom koju međunarodno pravo navodno štiti? Tokijski proces iz 1946-48. godine koji su organizirale Sjedinjene Američke Države da osude japanske vojne vođe za ratne zločine, isključujući cara Hirohita iz suđenja kako bi se olakšala američka okupacija te države, je dokaze u sudskom procesu u potpunosti zanemario, toliko da je indijski sudija u Procesu, u žestokoj osudi na 1000 stranica, primijetio da su Tokijski procesi ništa drugo do “prilika pobjednika da se osvete”, izjavljujući da je “samo izgubljeni rat zločin”. Nizozemski sudac iskreno je priznao: “Naravno, u Japanu smo svi bili svjesni bombardiranja i paljenja Tokija, Jokohame i drugih većih gradova. Bilo je grozno to što smo išli tamo s ciljem da odbranimo prava rata, a opet svaki dan gledali kako ih Saveznici užasno krše” – to je doslovno bilo Schmittovo diskriminatorno shvatanje prava. Niz američkih ratova koji će uslijediti u Istočnoj Aziji, prvo u Koreji, a onda u Vijetnamu, bili su prepuni, baš kao što su pokazali američki historičari, svih vrsta zločina. Naravno, nikada nisu odgovarali ni pred kakvim tribunalom.
Da li se od tada išta promijenilo? Godine 1993, Sigurnosno vijeće UN-a osnovalo je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, kako bi osudili krivce za ratne zločine koji su se desili nakon raspada države. Dok je blisko radio sa NATO-om, kanadski Glavni tužitelj pobrinuo se da za etničko čišćenje uspješno osude Srbe, koji su bili meta neprijateljstva SAD-a i EU-a, ali ne i Hrvate, koje su Sjedinjene Države naoružale i obučile da sprovedu sopstvene operacije etničkog čišćenja. Kada je NATO pokrenuo rat na Srbiju 1999. godine, sve njihove akcije – bombardiranje Ambasade Kine u Beogradu i ostale – nisu bile podložne istraživanjima o ratnim zločinima. Ovo je bilo savršeno logično, kao što je to tadašnji glasnogovornik NATO-a objasnio: “Upravo su zemlje NATO-a osnovale Sud i svakodnevno ga finansiraju i podržavaju”. Ukratko, još jednom su Sjedinjene Države i njihovi saveznici koristili suđenja kako bi osudili njihove poražene protivnike, dok je njihovo ponašanje ostalo izvan sudske kontrole.
U posljednjoj varijaciji istog obrasca, stvaranje sada stalnog Međunarodnog kaznenog suda osnovanog 2002. godine, potakle su SAD, koje su imale centralnu ulogu u njegovom stvaranju i pripremi, ali su se pritom osigurale da one same ne podliježu nadležnosti tog istog suda. Kada je nacrt Statuta promijenjen, izazvavši veliki bijes Clintonove administracije, omogućen je progon čak i članova države koja nije bila njen potpisnik. U tom slučaju, postojao bi rizik da američki vojnici, piloti, mučitelji i ostali, budu uključeni u mandat Suda. SAD su odmah potpisale preko stotinu bilateralnih dogovora sa državama gdje je njihova vojska bila prisutna, kako bi odbranili američko osoblje od takvog rizika. Na kraju, kao u tipičnoj farsi, zadnji dan u Bijeloj kući, Clinton je uputio američkog predstavnika da potpiše Statut budućeg Suda, iako je savršeno znao da takav čin ne može biti ratificiran u Kongresu. Sasvim očekivan, Međunarodni kazneni sud – s povodljivim osobljem – odbio je istražiti bilo kakva djelovanja SAD-a ili Europe u Iraku ili Afganistanu, fokusirajući svu svoju predanost na države u Africi, prema nepisanom načelu: jedan zakon za bogate, a drugi za siromašne.
Diskriminacije
Što se tiče UN-ovog Vijeća sigurnosti, nominalnog čuvara međunarodnog prava, njegov dosje govori sam za sebe. Okupacija Kuvajta od strane Iraka 1990. godine odmah je rezultirala sankcijama i milionskom kontrainvazijom na Irak. Izraelska okupacija Zapadne obale traje pola stoljeća, bez da je Vijeće sigurnosti maklo prstom. Kada SAD i njihovi saveznici nisu mogli osigurati rezoluciju kojom bi dobili odobrenje za napad na Jugoslaviju 1998-1999, iskoristili su NATO, kršeći Povelju UN-a koja zabranjuje agresije, nakon čega je UN-ov Generalni sekretar Kofi Annan, kojeg je postavio Washington, mirno rekao svijetu da, iako akcija NATO-a možda nije legalna, bila je legitimna – kao da mu je Schmitt pisao govor kako bi pokazao šta je mislio pod konstitutivnom neodređenošću međunarodnog prava. Kada su četiri godine kasnije SAD i Velika Britanija započele napad na Irak, nakon što su morale zaobići Vijeće sigurnosti UN-a, pod prijetnjom veta Francuske, isti taj Generalni sekretar još jednom je blagoslovio operaciju ex post facto, osiguravajući da Vijeće sigurnosti da retroaktivno odobrenje Bushu i Blairu za okupaciju Iraka rezolucijom 1483. Kada je u pitanju pokretanje rata, međunarodno pravo se može odbaciti; ali može biti korisno kako bi se ratificirao takav rat nakon što započne.
Oružja masovnog uništenja? Ugovor o neširenju nuklearnog oružja najsnažniji je primjer diskriminatornog karaktera svjetskog poretka kakav je nastao nakon Hladnog rata. Prema tom ugovoru samo pet sila zadržava pravo posjeda i korištenja hidrogenskih bombi, dok se svima drugima, kojima možda zatreba za odbranu, zabranjuje njihovo posjedovanje. Ovaj Ugovor formalno nije obvezujuće pravilo međunarodnog prava, već dobrovoljni dogovor iz kojeg svi potpisnici imaju pravo da se povuku. Međutim, u stvarnosti, ne samo da je u potpunosti legalno povlačenje iz Ugovora tretirano kao kršenje međunarodnog prava, koje se najstrožije kažnjava, kao što je bio slučaj sa Sjevernom Korejom, već je i samo pridržavanje Ugovora podložno restriktivnim interpretacijama, a ukoliko ih se neka država nedovoljno pridržava, podložne su odmazdi, kao što je bio slučaj sa drakonskim sankcijama koje su nametnute Iranu – pokazatelj kako se neodređenost i diskriminacija elegantno isprepliću. Ne može se samo spomenuti to da Izrael ignorira Ugovor i već dugo posjeduje ogromnu količinu nuklearnog oružja. Sile koje kažnjavaju Sjevernu Koreju i Iran glume da masivni izraelski nuklearni arsenal ne postoji – to je vjerovatno najbolji komentar na sve alhemije međunarodnog prava.
Pobjeda jednine
Pjongjang i Teheran se naravno slobodno kategoriziraju kao “odmetničke” ili “izopćene” države u diskursima moderne pravne diskriminacije, što podsjeća na klasifikacije odmetničkih režima iz 19. stoljeća. Da li se to može smatrati zalutalim, nenamjernim anakronizmom, kao što je Član 38 i (c) koji se još uvijek nalazi u Ustavu Međunarodnog suda pravde u Haagu, koji su Ujedinjene nacije rekonstituirale, nastavljajući se pridržavati načela prava koje definira civilizirane nacije, u sjeni Grotiusove biste? To bi bila greška. Standard civilizacije, koji je nekoć bio proklamiran u Briselu, danas uživa u novom životu. Prvu modernu studiju njegove prošlosti, Standard “civilizacije”u međunarodnom društvu, dugujemo američkom naučniku, slugi State Departmenta i vođi mormonske crkve, koji je – kritičan prema upotrebi tog termina za opravdavanje kolonijalnih zloupotreba u prošlosti – ipak zabilježio uzvišenu ulogu koju može igrati za podučavanje neeuropskog stanovništva visokim kodeksima moralnog ponašanja. Preporučio je dva moguća nasljednika: novi “standard ljudskih prava” koja su prvi uveli Europljani ili možda “standard modernosti”, koji bi svima donio blagodati civilizacije u obliku kosmopolitske kulture.
To je bilo 1984. godine. Bio je dalekovid. U novom stoljeću, voditelj katedre u školi imenovanoj po mentoru nekadašnje državne sekretarke Condoleezze Rice, objašnjavao je da je “nešto poput novog standarda civilizacije potrebno kako bi nas spasilo od divljaštva primitivne suverenosti”, i proglasio je da su ljudska prava – prije svega onako kako ih prakticira Europska unija – taj standard, te da je glavni kršitelj tog standarda Palestinska vlast. S druge strane, vodeći američki stručnjak za terorizam i kibersigurnost pruža nam jasnu modernizaciju tog termina. Planovi strukturalnog prilagođavanja koje je MMF nametnuo nerazvijenim državama moderni su ekvivalent prosvijećenih kapitulacija iz prošlosti, koje su pomogle da se Osmansko carstvo i drugi uvedu u zajednicu prihvatljivih država, nastavljajući rad “civilizacijske harmonizacije”, koja je bila neophodna međunarodnim društvima. Još ambicioznije, iranski naučnik iz Danske osuđujući islam kao orijentalni totalitarizam, najavio je dolazak Globalnog standarda civilizacije – GSC – kao zvijezde vodilje za napredak čovječanstva ka boljem svijetu, što je svakodnevno dobivalo na značaju. Kazao je kako živimo u novom “grotijanskom trenutku”, u kojem su dva stuba globalne civilizacije “kapitalizam i liberalizam”. Nisu izostali ni historičari. Najistaknutiji i najuspješniji moderni historičar na Harvardu, Niall Ferguson, autor koji je pisao o Rothschildovim i Warburgovim bankama, Prvom i Drugom svjetskom ratu i historiji novca, vraća jedninu sa smirenim samopouzdanjem u knjizi Civilizacija: Zapad i ostali (2011), posvećenoj obrazloženjima svih razloga zašto je prvi trijumfirao u odnosu na potonje.
Pišući na prelazu šezdesetih, Braudel je ponovio Febvreovo uvjerenje da je Valéry pogriješio: “Civilizacije su dugotrajne stvarnosti. Iznad svega, nisu “smrtne” – bez obzira na Valéryjevu veoma poznatu frazu – niti se mjere našim pojedinačnim životima. Nesreće s smrtnim ishodima… dešavaju im se mnogo rjeđe nego što mislimo. U mnogim slučajevima, samo ih pošalju na spavanje.” Obično njihovo “najizvrsnije cvijeće, njihovi najrjeđi uspjesi, propadaju, dok njihovo duboko korjenje odolijeva mnogim pukotinama i mnogim zimama”. Možda postoji “inflacija civilizacije u jednini”, ali “bilo bi djetinjasto zamišljati da se time, osim trijumfa, ukidaju različite civilizacije, odnosno stvarni protagonisti koje još uvijek susrećemo”. Međutim, tipično za Braudela, njegovi zaključci su oscilirali. U jednoj bilješci, jednina i množina uspješno sarađuju: “Množina i jednina stvaraju dijalog, dopunjavaju se i prave razlike između jednog i drugog, ponekad vidljive golim okom, gotovo bez ikakve potrebe za pažnjom”. Na sljedećoj stranici nailazimo na sasvim drugačiju bilješku: “Slijepa, žestoka borba odvija se pod različitim imenima, na različim frontovima, između civilizacija i civilizacije. Zadatak je pripitomiti, usmjeriti, i nametnuti im novi humanizam”, a “u toj borbi bez presedana mnoge i sve kulturne strukture mogu puknuti u isto vrijeme”. Pola stoljeća nakon ovoga, možemo se zapitati da li je civilizacija u jednini podređena civilizacijama u množini, kao što se on nadao?
Spektakl međunarodnog prava ukazuje na suprotno. Braudel je imao široko i duboko shvatanje materijalne i kulturne dinamike ljudske historije, što mu je dalo nenadmašan osjećaj za razlike između civilizacija. Manje zainteresiran za njihove političke i ideološke dimenzije, civilizaciju – tačnije, zapadnu civilizaciju – poistovjećivao je u jednini samo sa „strojem“: u suštini sa tehnologijom, za koju je s pravom vjerovao da joj se svaka druga civilizacija koja je preživjela do danas može prilagoditi. O moći intelektualnog i institucionalnog reda na Zapadu, a da ne govorimo o vojnoj nadmoći, pisao je mnogo manje.
Snaga mišljenja
Naravno, ništa od ovoga ne znači da međunarodno pravo nema sadržaj koji bi se za praktičnu upotrebu mogao smatrati univerzalnim. Dovoljno je da razmislimo o činjenici da se niti jedna država na svijetu ne odriče pozivanja na njega, ako ništa radi toga što svi imaju benefita od makar jedne konvencije koja se povezuje s njim. Na primjer, diplomatski imunitet njihovih ambasada u inostranstvu, koji se poštuje čak i nakon što država domaćin pokrene rat protiv države koju oni predstavljaju – može se nazvati Minimalnim sadržajem međunarodnog prava, i po analogiji na Hartovo svođenje na Prirodno pravo. A da ne govorimo da svaka ambasada velikih država, i većine manjih, ima osoblje koje se bavi špijunažom puno radno vrijeme, bez ikakvog pravnog ovlaštenja prema međunarodnom pravu. Njihovi teoretičari mogu naći malo utjehe u takvim neusklađenostima.
Ukratko, kada se realno promatra, međunarodno pravo nije ni istinski međunarodno ni pravo. Međutim, to ne znači da nije sila na koju se treba računati. To je važna sila. No njegova stvarnost je onakva kakvu ju je opisao Austin: ono što je u rječniku koji je naslijedio od Hobbsa nazvao mišljenjem, danas bismo nazvali ideologijom. Kao ideološka snaga u svijetu u službi hegemonu i njegovim saveznicima, predstavlja strašan instrument moći. Hobbsu je mišljenje bilo ključno za političku stabilnost ili nestabilnost kraljevina. Kao što je napisao: “Djela ljudi nastaju iz njihovih mišljenja, a u dobrom upravljanju mišljenjima sastoji se dobro upravljanje djelima ljudi” - tako da “sila moćnika nema drugih temelja osim u mišljenjima i vjerovanjima ljudi”. Vjerovao je da su buntovnička mišljenja pokrenula Građanski rat u Engleskoj, tako da je “Levijatan” napisao u nadi da će usaditi ispravna mišljenja za koja se nadao da će biti podučavana na univerzitetima. U to vrijeme, univerziteti su bili “izvori građanske i moralne doktrine”, koji su zemlji trebali vratiti “javni mir”. Ne moramo na isti način kao Hobbs cijeniti moć mišljenja, ili njegove preference među mišljenjima koja su vladala u to vrijeme, da bismo priznali važnost značenja koje mu je davao. Međunarodno pravo je možda obmanjujuće. Ali nije mala stvar.
Kako bismo ga onda trebali shvatiti? Prema većini najznačajnijih međunarodnih pravnika današnjice, kao što je finski stručnjak Martti Koskenniemi, međunarodno pravo bi najbolje bilo nazvati hegemonskom tehnikom, u Gramscievom smislu. Bilježi kako, prema Gramsciju, primjena hegemonije uvijek uključuje uspješno predstavljanje pojedinačnih interesa kao univerzalnih vrijednosti. To je ono što je zasigurno standard civilizacije pokušao, i na vrhuncu postigao, kao što je to obično rječnik “međunarodne zajednice” još od tad uspijevao. Međunarodno pravo u tom smislu nikada nije prestalo biti instrument euro-američke moći. Ali samo zato što je navodno nudilo univerzalni diskurs, bilo je podložno prisvajanju i poništavanju, svojatajući ga za druge, šire i humanije interese. Čak i na vrhuncu imperijalne oholosti u 19. stoljeću, unatoč svemu, elokventni glasovi oduprijeli su se standardu civilizacije: “Argument koji se koristi u naše vrijeme… kako bi se opravdalo i prekrilo kvarenje slabijih rasa više nije religija, već civilizacija: moderni narodi imaju civilizacijske misije koje ne mogu odbiti”, napisao je skromni advokat iz Bordeauxa, Charles Salmon 1889. godine. Nastavio je u duhu radikalnijem od Braudela: “Govori se o civilizaciji kao da postoji samo jedna apsolutna: svi oni koji vjeruju u to, misle da imaju pravo da se tu nađu na prvom mjestu. Kada bismo malo promijenili poznatu izjavu Josepha de Maistrea, mogli bismo reći: Znam civilizacije, ne znam ništa o civilizaciji”.
Savremeno međunarodno pravo je, kao što je primijetio Koskenniemi, intrinzično isprepleteno sa osporavanjima, i baš kao što je njegova moderna upotreba za ispunjavanje želja današnjeg hegemona i njegovih satelita sve bezobraznija, tako je i sve veći broj kritičnih pravnih umova, koji ne samo da preispituju, već i nastoje da preokrenu njegovu imperijalnu upotrebu. Najrazumniji to čine tako što njegovim tvrdnjama ne pripisuju više značaja nego što to može podnijeti. Poznati francuski pravnik međunarodno pravo nazvao je “performativnim”. Drugim riječima, proklamacije u njegovo ime pokušavaju učiniti ono što nazivaju stvarnošću, umjesto da se pozivaju na postojeću stvarnost, ma kako hvalevrijedna bila.
Ista dijalektika vrijedi i za građansko pravo, na koje se u Europi poziva najmanje od 17. stoljeća u odbrani slabijih od jačih, koji su ga stvorili. No tu Austinov aksiom čini razliku. Unutar europskih nacionalnih država, kakve su postale, uvijek je postojao određeni vladar ovlašten za provođenje zakona, a kako je ova vlast prelazila sa kruna na narode, nije slučajno došla i legitimna moć da se i on promijeni. U odnosima država, za razliku od odnosa među građanima, ne primjenjuje se niti jedan uvjet. Tako da dok hegemonija funkcionira i u nacionalnim i međunarodnim arenama, i po definiciji uvijek spaja prisilu i pristanak, na međunarodnom planu prisila je većim dijelom legibus solutus, a neminovno je da je pristanak koji se osigurava slabiji i prekarniji. Međunarodno pravo djeluje kako bi se smanjio taj jaz. Koskenniemi je započeo karijeru brilijantnom demonstracijom dva pola između koja se struktura međunarodnog pravnog argumenta historijski kretala, pod nazivom Od apologije do utopije: ili je međunarodno pravo pružalo servilna/pokorna opravdanja za bilo koja djela koja su države željele poduzeti, ili je pružalo svoju uzvišenu moralnu viziju da je, prema riječima Hookera, “njegov glas harmonija svijeta”, bez veze sa ikakvom empirijskom stvarnošću. Koskenniemi nije uspio uočiti da je to dvoje povezano: ne utopija ili apologija, već utopija kao apologija: odgovornost da se zaštiti, kao povelja za uništenje Libije, očuvanje mira za gušenje Irana itd.
Bez obzira na to, branitelji međunarodnog prava mogu tvrditi da je njegovo postojanje, koliko god ga države zloupotrebljavale u praksi, bolje od nepostojanja. To podsjeća na La Rochefoucauldovu poznatu maksimu: L’hypocrisie est un hommage que le vice rend à la vertu. Ipak, kritičari jednako tako mogu reći da bi ovdje trebalo biti upravo suprotno. Zar ne bi trebalo glasiti: hipokrizija je imitacija vrline od strane zla, kako bi se bolje prikrili zli ciljevi – despotsko korištenje sile od strane moćnika nad slabijim, nemilosrdni progon ili izazivanje rata u filantropsko ime mira?
S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba