Svaki put kada, poput kakvog psalma, ponavljamo da svjedočimo „kraju međunarodnog poretka zasnovanog na pravilima“, implicitno pretpostavljamo da smo živjeli u svijetu utemeljenom na poštivanju ljudskih prava, u kojem su vladali racionalnost i pravda.

I svaki put kada ponavljamo te riječi, kao u melankoličnoj bajalici, atmosfera odjednom postane sumorna i ispunjena milenarističkim znamenjima kakva ovih dana gledamo na novinskim naslovnicama. Usred prizora plamena i eksplozija, među njima se ističe naslov u El Paísu: „Novi svijet bez pravila“. Drugi listovi, kakav je El Diario Vasco, također najavljuju rađanje poretka u kojem će rat postati nova normalnost: „Žestoki napadi“, „Trump najavljuje još mrtvih“, „Razmatramo potpuno uništenje“... Sve to nas upozorava da rat potresa međunarodnu šahovsku ploču s ozbiljnim posljedicama, a možda i nepovratnim za svjetsku ekonomiju, društveni poredak i demokratsku normalnost.

U El Paísu Andrea Rizzi, jednom dugom, gotovo pa lamentirajućom rečenicom bez vidljivog subjekta, opisuje apokaliptičan prizor: „Svijet velikom brzinom ide u ponor zakona džungle, u divlje stanje u kojem dogovorena pravila isparavaju, zajedničke institucije postaju potpuno irelevantne, a važna postaje jedino sila kojoj se pribjegava na najbezobzirniji način.“ Ovakvi naslovi stvaraju kolektivno raspoloženje smaka svijeta.

Pokušavajući potom dublje proniknuti u razloge te kobne putanje, kolumnisti premještaju fokus na tirane koji nas, poput iracionalnih primitivnih bogova, vode u smrt: Trump, Netanjahu, Putin, pa čak i Si Đinping! Svi oni dijele odgovornost za uništenje „multilateralnog poretka zasnovanog na pravilima“. Još je Erich Fromm upozoravao da personalizacija u objašnjavanju političkih i društvenih pojava služi kao distrakcija koja nas sprječava da dublje razumijemo strukturne razloge izvjesnih događaja. Najlakše bi bilo sav taj kaos objasniti kao posljedicu pomahnitalosti nekog pojedinca ili bezglavu jurnjavu svjetskih lidera, psihopata i narcisa, koji nastoje neutralizirati ekonomske i političke krize u svojim zemljama raspirujući ratove; i usput, zašto ne, maskirati vlastitu istrošenost. Mediji, uvijek željni spektakla, potiču pristupe koji se oslanjaju na personalizaciju, dramatizaciju i skandale. No, ni mračne sile nekoga nevidljivog zla, ni psihološka izopačenost određenih likova ne pomažu nam da razumijemo okrutnost današnjega svijeta. Naprotiv, takvi pogledi pojačavaju strah i paraliziraju nas, prepuštajući nas tako u ruke snažnih vojnih strojeva koji ulažu milijarde u svoje naoružanje.

S obzirom da se naša nesigurnost povećava onda kada ne razumijemo uzroke određenog fenomena, potrebno je govoriti jasno i stvari nazvati pravim imenom, kako je to u svome članku Kaos kao prevencija učinio José Luis Villacañas. Više nego ikada ranije, važno nam je ispod prividne zbrke i kompleksne stvarnosti, razotkriti logiku koja stoji iza tih događaja. Jer, kada to učinimo, moglo bi se pokazati da u prošlosti uopće nije postojao uravnotežen i pravedan poredak za kojim danas žalimo, baš kao što bi se moglo pokazati i da danas postoje određena pravila koja stoje iza svog ovog kaosa.

Svjedočimo da je svijet zahvatio neoreakcionarni val. Razdoblje koje je započelo drugim izborom Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a savršeno utjelovljuje vrijednosti i načela „mračnog prosvjetiteljstva“ (Nick Land), krajnje desnog, reakcionarnog i tradicionalističkog poretka koji drži da su „sloboda“ i demokracija međusobno nekompatibilni. A pošto je utvrdila da je demokracija prepreka slobodnoj akumulaciji bogatstva i privilegija za manjinu, nova desnica zaključuje da bi demokraciju valjalo demontirati.

Novi feudalni gospodari ili kapitalisti u oblaku (Janis Varufakis) državu shvaćaju kao poduzeće, dioničko društvo podijeljeno na udjele, kojim bi trebao upravljati neki izvršni direktor s ciljem maksimalizacije profita većinskih dioničara, a čiji feudi ne bi trebali biti podložni zakonima i regulacijama. Podrazumijeva se da iz te perspektive međunarodno pravo, državni ustavi, ljudska prava pa i sama etika (koju oni svode na izraz woke) samo koče napredak.

Anarhokapitalisti preziru regulacije. Tehnološka revolucija izazvala je transformaciju kapitalizma koju karakterizira eksponencijalna koncentracija bogatstva, i posljedično, sve veća nejednakost, uz prateću opasnost uspostave autoritarnih režima. Demokracije su postale uteg, bolna ograničenja, prepreke koje valja izbjeći.

Ursula von der Leyen pridružila se toj mračnoj struji pošto je konstatirala kraj „poretka zasnovanog na pravilima“. U njezinim riječima može se primijetiti velika neodređenost, jer a) dok ga proglašava „mrtvim“, istodobno b) tvrdi da ga valja „reformirati“ i c) izražava predanost njegovoj obrani i očuvanju, premda „više ne možemo računati na njega kao na jedini način zaštite naših interesa“. Kako neko tijelo koje nema nadležnosti na području vanjske politike može reći da su međunarodno pravo i zakonodavni okvir koje je utvrdila sama Europska unija prevaziđeni? Lisabonskim ugovorom iz 2009. (kojim su modificirana temeljna načela EU) utvrđeno je da će se „djelovanje Unije na međunarodnoj sceni temeljiti na poštivanju načela Povelje Ujedinjenih naroda i međunarodnog prava“ te da će „Unija promicati multilateralna rješenja zajedničkih problema, osobito u okviru Ujedinjenih naroda“.

Predsjednica Europske komisije tvrdi da su pravila koja su nas vodila bila odraz svijeta stabilnosti i multipolarnosti koji je sad nestao. Međutim, ona time brka uzroke i posljedice. Međunarodno pravo nije bilo odraz stabilnog svijeta, nego posljedica spoznaje o beskrajno destruktivnom potencijalu demonstriranom u dva svjetska rata, o spoznaji užasa atomskih bombi i pakla što su ga one nagovještavale – pakla od kojega se valjalo zaštititi određenim ograničenjima i pravilima. Kao što je poznato, zakoni imaju snagu da usmjeravaju i grade stvarnost kako bi zaštitili većinu i spriječili da ona bude izložena samovolji kakvog tiranina. Tada oni nisu bili odraz nekog starog poretka, nego put koji nas vodi prema pravednijem, ravnopravnijem i humanijem društvu.

Stari poredak, onaj koji je postojao prije 1945. i koji sada Trump i Netanjahu nastoje obnoviti, bio je poredak Divljeg zapada – zakon jačega, zloporabe i dominacije. Poredak utemeljen na doktrini manifesne sudbine i centralnom konceptu nacizma: Lebensraumu ili „životnog prostoru“, božanskom pravu izabranih naroda da zauzmu prostor koji im je potreban, pod svaku cijenu i na štetu svih drugih.

U medijima koji ovoga tjedna skiciraju kroniku smrti međunarodnog prava, počevši od invazije na Ukrajinu, pa sve do Grenlanda, Venezuele i rata s Iranom, vlada začudna šutnja o Gazi, skrivenoj i neizrecivoj zoni sramote. Očito je, naime, da bi samo priznanje genocida kao početne točke tog „novog poretka bez pravila“ izazvalo moralno zgražavanje javnosti nad tim istim medijima i vladama koje su ga prešutno odobravale.

Obično se misli da je sve eksplodiralo sa invazijom na Ukrajinu. No koliko dugo Izrael anektira palestinsku zemlju protivno međunarodnom pravu, čineći zločin apartheida (onako kako ga definira Međunarodni sud pravde)? Koliko već godina Izrael ignorira rezolucije Ujedinjenih naroda?

A naše institucije? Kada je to Međunarodni kazneni sud postao irelevantan? Izdana je potjernica za Netanjahuom zbog ratnih zločina, a on i dalje neometano putuje svijetom. Njemačka ga je primila kao počasnog bjegunca iz pakla koji je sam stvorio.

Koliko dugo mnoge države svjedoče stalnim kršenjima tog „na pravilima zasnovanog međunarodnog poretka“, a da pritom ni riječi o tim kršenjima ne prozbore?

Je li rat u Iraku 2003. bio legalan? Pokrenut je na temelju goleme laži, a doveo je do uništenja jedne zemlje i smrti stotina tisuća nevinih ljudi.

A naša prava? Zbog posljedica ekonomske krize 2008. i politika štednje izmijenjen je članak 135. španjolskog Ustava. Tom izmjenom sva naša prava postala su podređena otplati duga (ponajprije bankama, uglavnom njemačkim i francuskim), što nije bila tako stroga obaveza kada je trebalo povećati vojnu potrošnju.

Nije istina da je ranije postojao pravedan poredak, niti je istina da danas više nema pravila. Taj magloviti diskurs prikriva činjenicu da iza svog ovog kaosa postoji logika. Naravno da postoje zakoni – željezni zakoni kapitalizma, koji sada postaje tehnofeudalizam. A ovaj brutalni napad povezan je s očajničkim pokušajem SAD-a da spriječi hegemoniju Kine, zemlje s najvećim ekonomskim rastom na svijetu od 1980. Riječ je o radikalnoj promjeni paradigme potaknutoj tehnološkom revolucijom koja dovodi u pitanje hegemoniju Sjedinjenih Američkih Država. U tom smislu José Luis Villacañas govori o „trećem svjetskom ratu u fragmentima“: „Ukrajina, Venezuela, Gaza i Iran dio su istoga rata“, preventivnog rata kojim se nastoji spriječiti apsolutna hegemonija Kine, koju valja svesti na nivo „kompnene sile bez prijatelja van svojih granica, s maksimalno oslabljenom Rusijom te Tajvanom i Japanom koji kontroliraju njezine obale“, što bi SAD-u omogućilo da se sine die učvrsti kao jedina dominantna sila.

Ono što se opire odumiranju nije stari poredak zasnovan na pravilima (koji je bio tek novi pokušaj da se izgradi pravedniji poredak), nego sjevernoamerička dominacija. A kada Ursula von der Leyen kaže da je taj sistem zasnovan na pravilima završen, ona zapravo poručuje da pravila kojima bi se Europska unija trebala pokoravati nisu pravila međunarodnog prava, nego pravila gole sile njenih „sjevernoameričkih saveznika“.

Riječi čelnice Europske komisije ne najavljuju nikakav novi poredak nego kapitulaciju Europe. Kleknuvši pred Trumpom, to je konstatirao i Mark Rutte kazavši da je „NATO platforma za projekciju moći SAD-a“. Strateška autonomija Europe, koja je prije nekoliko mjeseci služila kao opravdanje za povećanje vojne potrošnje na 5% BDP-a, danas nije ništa drugo doli jedna naivna i besmislena maštarija.

Razloge za rast vojnih ulaganja treba tražiti na drugom mjestu: u prihvaćanju europskog poraza i redefiniranju NATO-a – i to ne kao obrambenog saveza zasnovanog na suradnji ravnopravnih, nego kao strukturnog oslonca za interese SAD-a. Time se političko, vojno i tehnološko vodstvo prepušta Washingtonu, ali se određenim europskim ekonomijama, koje spas vide u vojnoj industriji, daje novi zamah.

No, nije u riječ o tome da imamo posla sa novim poretkom koji nije zasnovan na pravilima, nasuprot onome starom koji je to bio. Prava dilema je preferiramo li zakone ili silu, diplomaciju kao strategiju za rješavanje ratnih sukoba, suradnju i solidarnost među državama ili dominaciju jačega. I u konačnici, preferiramo li demokraciju umjesto autoritarnih režima.

Autorica: María Márquez Guerrero, Público

Preveo sa španjolskog: Darko Vujica, Prometej.ba