Postoji li logika vjere?
Vjeruje se u ono što se ne može znati. Pokušati tu vjeru logički objasniti je velik poduhvat – ali osuđen na neuspjeh
„Postojanje Boga matematički dokazano“, objavljivale su mnoge naslovnice 2014. godine. Christoph Benzmüller sa FU Berlin i Bruno Woltzenlogen Paleo sa TU Wien su djelo poznatog logičara Kurta Gödela provjerili novom kompjutorskom metodom i dokazali njegovu valjanost. Rezultat je bila ova formula: ◻ Ǝx G(x).
Normalnim rječnikom kazano, ovi matematički simboli znače: „Božansko biće nužno postoji“. Je li time prekinuta vječita svađa znanosti i religije? Moraju li svi ateisti i ateistice svijeta priznati postojanje Boga? Naravno da ne – jer ono što je Kurt Gödel zapisao 1941. godine nije ni u kom slučaju bio pokušaj matematičkog misionarenja. Bavio se onim što se u teologiji i filozofiji naziva onotološki dokaz Božjeg postojanja. U 11. stoljeću je filozof Anzelmo Kenterberijski pokušao dokaz o Božjem postojanju izvesti logički; isto kao i francuski matematičar Rene Descartes nekoliko stoljeća kasnije. A logikom je malo tko baratao kao Kurt Gödel.
1931. objavio je svoj poznati rad „O formalnoj neodređenosti postavki u principima matematike i odnosnim sistemima“, u kojem je dokazao da u svakom dovoljno jakom sustavu konzistentnih aksioma uvijek postoje tvrdnje koje se ne mogu niti dokazati niti opovrgnuti. Ili nešto jednostavnije: da matematika nikada ne može biti potpuna, te da uvijek sadrži tvrdnje o čijoj se valjanosti ne može odlučivati. Ta „rečenica nepotpunosti“ je prilično uzburkala svijet matematike. Nekoliko godina prije toga je njemački matematičar David Hilbert predstavio program nazvan po njemu Hilbertov program, koji je između ostalog imao namjeru dokazati konzistentnost matematike. Njemu je Gödelova spoznaja donijela kraj – njegov interes za logikom se pak protezao i na druga područja.
Svojim radom o ontološkom dokazu Božjeg postojanja htio je pokazati da se takva razmišljanja mogu voditi ne samo jezikom srednjovjekovlja, nego i na način koji zadovoljava moderne zahtjeve logike i matematike. Stoga je formalizirao ono što je Anzelmo Kenterberijski zapisao prije oko 800 godina – no Božju opstojnost time nije dokazao. Jednako kao ni ona dva matematičara iz godine 2014, koji su nastojali demonstrirati da se takav način logičkog argumentiranja može prevesti na logički jezik razumljiv kompjuteru.
Tako su mogli pokazati da lanac definicija i tvrdnji koje je zapisao Gödel doista mogu voditi logički korektnom zaključku da neko božansko biće postoji. Upravo te tvrdnje su točka oko koje se sve vrti. „Definicija 1“ u Gödelovom dokazu glasi npr. „Biće je božansko, ako posjeduje sve pozitivne osobine“. To se može potvrditi. Ili pak ne. Prije svega se može raspravljati oko toga što su to pozitivne osobine. Isto tako i o drugim tvrdnjama koje Gödel donosi. Prvi aksiom u njegovom logičkom lancu glasi npr. „Osobina je niti pozitivna, niti negativna“. Barem meni padaju na um mnoge osobine koje su ovisno od konteksta i situacije jedno ili drugo.
Kratko kazano: čak i ako je logika dokaza Božje opstojnosti ispravna, rezultat je unatoč tomu vrijedan samo koliko i tvrdnja na kojoj počiva. Da bismo dokazali Božju opstojnost Gödelovom metodom, morali bismo pretpostaviti da se pojmovi kao „božanski“ mogu uopće jasno definirati. Ili još pojednostavljenije kazano: matematikom se Božja opstojnost može „dokazati“ samo onda ako se u Božju opstojnost vjeruje.
Izvor: Spektrum.de
S njemačkog: Darko Pejanović, Prometej.ba