S posebnim financiranjem od 100 milijardi eura, koje je savezni kancelar preko noći izvukao iz džepa, Njemačka će ove godine postati treća na svijetu po ulaganju u naoružanje – nakon SAD-a i Kine, ali ispred Rusije i Indije. Ovo izražava prioritete semafor koalicije: 100 milijardi posebnih sredstava dodanih onima od 50,3 milijardi za obranu su četverostruko više od onog što pripada ministarstvu zdravstva ili dvanaestostruko onoga što pripada proračunu za gospodarsku suradnju i razvoj. 100 milijardi su stostruko više od onoga što je ova koalicija predvidjela dvije godine nakon pandemije za bonus za njegu ili dvostruko od onoga što je predviđeno za kreditiranje „klimatske zaštite i digitalizacije“.

Da tu sumu stavimo u odnos: jedna doza BioNTech cjepiva košta 20 EUR – sa 100 milijardi eura bi se protiv koronavirusa moglo cijepiti 5 milijardi ljudi, dakle više od polovine stanovništva Zemlje. Prema jednoj studiji Njemačkog Saveznog ministarstva za gospodarsku suradnju i razvoj, do 2030. godine bi se mogla zaustaviti glad diljem svijeta kada bi industrijske zemlje u tu svrhu investirale 15 milijardi dolara godišnje. Svota koju Njemačka želi godišnje izdvajati za naoružanje mogla bi pokriti gore spomenutu investiciju za sedam godina odjednom. Sa 100 milijardi eura bi se moglo 10 miliona ljudi uplatiti 10.000 eura i tako im osigurati primarnu skrb od 830 eura mjesečno – moglo bi se dakle ne samo svim izbjeglicama u Europi dati azil, prihvatiti ih, smjestiti i nahraniti (izbjeglica je 417.000), nego bi se to moglo učiniti trećini svih izbjeglica na svijetu (prema UN-u na svijetu je 26,6 miliona izbjeglica). Neljudski uslovi u kampovima na Lesbosu i drugdje, utapanje u Sredozemnom moru i smrzavanje u poljskim šumama bi se mogli dokrajčiti jednim udarcem – kada bi se to htjelo.

Drugim riječima: nije točno da za sve te tobože radikalne i naivne zahtjeve nema novca. Sve je to moguće – i to bez strukturalnog zadiranja u ekonomiju, promjenu političkih odnosa moći ili spomena vrijednih promjena oporezivanja. Takve igre računicama nisu utilitarističko izigravanje drugih političkih ciljeva protiv vanjskopolitičke sigurnosti. S jedne strane, međutim, dokazuju selektivnu vidljivost globalnih problema i različitu vrijednost ljudskih života – pokazujući, da se složimo sa Judith Butler, da se samo neki životi čine vrijednima zaštite, dok se drugi uopće ne percipiraju kao vrijedni sažaljenja. S druge strane to pokazuje koliko smo brzo spremni usredotočiti se na vojna sredstva za rješavanje ratnih sukoba. Istodobno bi mjere protiv gladi i drugačija politika prema izbjeglicama bili održivije ulaganje u mir, jer se time u korijenu sasijecaju mnogi razlozi za rat.


Gubitnici prijelomnog trenutka

Čak i u situaciji prouzrokovanoj ruskom invazijom, zemlja poput Njemačke bi mogla učiniti mnogo sa svojim resursima koji bi izravno pomogli ljudima u Ukrajini i koji bi oslabili Rusiju: pored djelotvornih sankcija koje bi se usmjerile na ruske oligarhe a ne na stanovnike Rusije, pružanje humanitarne pomoći i medicinske opreme, organizacija i podržavanje izbjeglica na licu mjesta, osiguravanje sredstava za ponovnu obnovu, kao i pružanje vjerodostojnih i privlačnih poticaja ruskim vojnicima da dezertiraju, npr. nuđenjem EU vize i novca. Prije svega se treba raditi na jačanju civilnog društva i antiratnog pokreta u Rusiji i raditi na formiranju snaga unutar ruskog društva koje mogu zaustaviti ovu agresiju iznutra. Nažalost su izgledi za to trenutno jako loši – ali ipak bolji od ideje da bi se visoko naoružana Njemačka tenkovima ili borbenim zrakoplovima umiješala u sukob s Rusijom, što bi zapravo rezultiralo trećim svjetskim ratom.

Militarizacija koju promiče savezna vlada, a koju Olaf Scholz izmjenom ustava želi učiniti nepovratnom, ima dalekosežne učinke ne samo na njemačko nego i na europsko društvo. Pokazuje se to u velikom odobravanju stranaka i medija za najveći program naoružavanja u poslijeratnoj povijesti, patetičnim govorom o njemačkom „prijelomnom trenutku“ ili o već gorućoj temi o ponovnom uvođenju obaveznog vojnog roka (odnosno podvrgavanju sve njemačke omladine militaristički discipliniranom režimu). Naoružavanje u ovom obimu ne samo da bi uvelike povećalo ekonomsku moć velikih njemačkih kompanija za naoružanje, već bi i radikalno proširilo utjecaj Savezne vojske na društvo, jedne institucije koja zbog svoga nužnog hijerarhijskog i autoritarnog ustroja neprestano razvija desnoekstremističke strukture. U Njemačkoj će biti više oružja, kao i raširenog militarističkog mentaliteta – lako je predvidjeti tko će najviše patiti od ovog društvenog rekonstruiranja. Sigurno to neće biti Putin ili drugi autokrati, nego oni koji su već često žrtve državne diskriminacije i nasilja: izbjeglice, migranti, people of color.


Mir odozdo

U novonastalom multipolarnom svjetskom poretku u kojem autokratske zemlje poput Rusije, Kine i Indije sve više osporavaju SAD-u ulogu jedine svjetske sile, izgledi za vojnu silu EU kojom dominira Njemačka ne predstavlja sigurnost. Jedan od ideoloških, afektivnih, političkih i ekonomskih temelja autoritarizma je upravo militarizam. U tom pogledu, militarizacija demokracije nije nešto suprotno autokraciji – već njezina zametna stanica. Na to je još prije 100 godina upućivala socijalistička disidentica Rosa Luxemburg, nakon što je SPD odobrio ratne kredite koji su doveli do Prvog svjetskog rata. Potaknuti nacionalnim šovinizmom, njemački socijaldemokrati odlučili su prihvatiti takozvanu politiku „Burgfriedena“, primirja političkih stranaka uoči rata. SPD je pristao na financiranje rata u parlamentu, njegovi sindikati su se uzdržavali od štrajka, a njihove novine od kritiziranja vlade – jedini član Reichstaga koji je 1914. glasao protiv financiranja rata bio je Karl Liebknecht. Alternativa koju su predlagali Luxemburg i drugi neistomišljenici bila je rigorozni internacionalizam: širenje uvida da njemački radnici imaju mnogo više zajedničkog s radnicima drugih zemalja nego sa kapitalistima svoje zemlje, da bi time izgradili masovni pokret izvan nacionalnih granica.

Današnja je situacija vrlo različita od one u Prvom svjetskom ratu iz mnogo razloga, ne samo zato što današnja agresija očito dolazi iz imperijalističkih ambicija Rusije. Stoga ni u kom slučaju ne može biti riječi o ublažavanju ili čak zauzimaju Putinove strane. Osuda napada ne znači da su vojna sredstva prikladna ili čak jedino sredstvo za odgovor na njega. Naprotiv, dugoročno, naoružanje dovodi do još više rata – i do toga da svijet vidimo samo kao konstelaciju moći nacionalnih država. Od Luxemburg možemo i dan danas naučiti da svaki oblik patriotizma i nacionalizma prikriva sukobe, podjele i sukobljene interese unutar pojedinih zemalja. Moćnog proletarijata, od kojeg se Luxemburg nadala internacionalističkoj revoluciji protiv huškača svih zemalja, danas nema nigdje.

Ipak nam ova perspektiva može pomoći da se uvjerimo u zajedništvo koje presijeca nacionalne države. Postoje u Rusiji, Ukrajini i EU pokreti civilnog društva, lokalne inicijative i grupe podrške koje se bore protiv rata i uvjeta koji dovode do rata na licu mjesta. Jedini izgledi za trajni mir ne leže u novoj utrci u naoružanju, već u dosljednom internacionalističkom i antimilitarističkom pokretu odozdo. Ako danas postoje snage koje promiču mir, onda to sigurno nisu Rheinmetall, Heckler&Koch ili njemačka Savezna vojska, nego inicijative koje organiziraju život i preživljavanje u Ukrajini, Rusiji i EU – antiratni pokreti u nastajanju, organizacije za ljudska prava, sektori za umjetnost i kulturu, izbjegličke samoorganizacije, feminističke skupine žena, LGBTQ inicijative, inicijative međusobne pomoći i institucije solidarnosti.


Izvor: Philomag.de

S njemačkog preveo: Darko Pejanović, Prometej.ba