Redukcionizam vs. emergentizam: Jesmo li ništa drugo doli atomi?
Redukcionizam nam pruža uzak pogled na univerzum koji ne uspijeva objasniti stvarnost. Alternativu ovakvom pogledu na svijet predstavlja emergentizam
Kristali vode demonstriraju emergentni, fraktalni proces. Fotografija: Wikipedia Commons
Redukcionizam predstavlja pogled na svijet prema kojem se svaka istina može objasniti kroz atome i njihovu interakciju. Prema emergentizmu, redukcionizam je pogrešan, jer svijet može razviti nove stvari i nove zakone koji se ne mogu predvidjeti samo iz atoma. To koji pogled na nauku je tačan ima ogromne implikacije, ne samo za nas, već za sve ostalo – od filozofije, ekonomije, pa do politike.
Zaustavite me ako ste ovo već prije čuli. “Sociolozi se podređuju psiholozima. Psiholozi se podređuju neurolozima. Neurolozi se podređuju biolozima. Biolozi se podređuju hemičarima. Hemičari se podređuju fizičarima. Fizičari se podređuju matematičarima. Matematičari se podređuju Bogu.”
Iako se ova šala prepričava među fizičarima (i matematičarima, pretpostavljam), ono što ova mala lista zapravo opisuje je hijerarhija po kojoj se istina jedne oblasti reducira na istinu druge. Ovakav “redukcionistički” pogled je tako rasprostranjen u našoj kulturi da je zapravo standardna ili implicitna filozofija nauke koju ljudi imaju u glavi čak i ako nikada eksplicitno ne misle o tome.
Danas bih htio započeti seriju istraživanja ove redukcionističke ideje i njenih alternativa. Postoje dva razloga za to. Prvo, veoma sam siguran da je redukcionizam pogrešan i da uopće ne predstavlja način na koji svijet funkcionira. Drugo, ovakav pogled na svijet prevazilazi oblast filozofije. Manifestira se u oblicima koji bi mogli biti opasni za našu budućnost. Na primjer, kako koristimo živi svijet ukoliko na njega gledamo kao na “ništa drugo” do resursa? (Moj kolega Marcelo Gleiser ima odgovor na to.) Šta očekujemo od umjetne inteligencije, ukoliko sebe vidimo kao “ništa drugo” do neurone?
Srećom, postoji i drugačije viđenje nauke, istine i svijeta koje bi moglo biti ispravnije i manje opasno. Naziva se emergentizmom i bit će u fokusu ove serije.
Problem sa redukcionizmom
Kako bismo shvatili problem, pogledajmo ga općenito. Evo vam jedan lijep opis redukcionističkog pogleda na svijet od filozofa Paula Humphreyesa:
“Svijet nije ništa do prostorno-vremenski raspored temeljnih fizičkih objekata i svojstava. Ja i ti, stijene i galaksije, žabe i kajgana smo samo procesi, čija su uzastopna stanja prostorni rasporedi elementarnih fizičkih objekata. Ovi elementarni fizički objekti, raspoređeni u različitim konfiguracijama, zaslužni su za zapanjujuće različitosti sa kojima se susrećemo u svakodnevnom životu.”
Ti “fundamentalni objekti” u Humphreyevim opisima su elementarne čestice u fizici: elektroni, kvarkovi, itd. Dakle, ideja se sastoji u tome da jednom kada napravimo listu svih tih elementarnih čestica i kada znamo kako te čestice međusobno reagiraju (tj. na koje sile reagiraju), onda smo, u suštini sve završili. Sve što se može desiti, sve što će se ikada desiti, u biti je kodirano u toj listi čestica i u njihovim interakcijama. To je razlog zašto se sve istine koje sociolog može otkriti, na kraju moraju objasniti istinama koje otkrije jedan fizičar.
„Na prostu sliku svijeta sačinjenog isključivo od atoma koju nam pruža redukcionizam više se ne može gledati kao na jedini “trezven” način gledanja nauke.“
Naravno, i ovo je značajno, sofisticirani pobornici ovakve vrste redukcionističkog pogleda na svijet imaju sofisticirana filozofska shvatanja o tome kako uzročni lanac ide prema gore, i kako dopušta da se ide od kvarkova do mekušaca, pa sve do vlada. Zbog toga bih se želio pozabaviti pitanjima koja postavlja redukcionizam kroz ovu seriju objava. Ali kratki opis koji sam gore napisao ukazuje na jednu od najznačajnijih posljedica redukcionizma – opisuje svijet bez ikakvih temeljnih novina ili osnovnih inovacija.
Ovo je u stvarnosti pitanje predvidljivosti “od dna prema vrhu”. Ukoliko poznajete temeljne jedinice i njihove zakone, onda u suštini, možete predvidjeti sve što će se desiti ili što bi se moglo desiti. Sva buduća historija, sva evolucija, predstavljaju samo reorganizaciju tih elektrona i kvarkova. Prema redukcionističkom načinu gledanja na svijet, ti, tvoj pas, tvoja ljubav prema psu, i ljubav koju psić osjeća prema tebi nisu ništa do raspodjele i preraspodjele atoma. Kraj priče.
Emergirajući izazov
“Emergentizam” predstavlja alternativu ovakvom pogledu na svijet. Kako su to Brigitte Falkenburg i Margaret Morrison definirale, “jedan fenomen je emergentan ukoliko se ne može svesti na, objasniti ili predvidjeti iz njegovih sastavnih dijelova... emergentni fenomeni nastaju iz nižih entiteta, ali se ne mogu svesti, objasniti ili predvidjeti iz njihove osnove na mikrorazini.” Prema njihovom mišljenju, tokom historije univerzuma, pojavili su se novi entiteti i čak i novi zakoni koji su upravljali tim entitetima.
Evolucija je ključ.
Prema makar jednoj vrsti emergentista, univerzum je zasigurno sposoban za inovaciju i stvaranje nečega novog. Proces koji koristi je evolucija, a evolucija je mnogo više od fizike. Tako da prema ovom gledištu, iako je sasvim jasno da smo sačinjeni od atoma, u isto vrijeme smo više od „samo atoma“. Ti, tvoj pas, i specifična privrženost tebe i tvog psa ne mogu biti predvidljivi, čak i ako u teoriji savršeno poznaješ svoje elementarne čestice.
Kao filozofiju, emergentizam je prvi put uvela grupa britanskih filozofa u ranom dvadesetom stoljeću. Raspravljali su o tome kako su pojave poput života i svijesti toliko drugačiji od sistema koje je proučavala fizika, da moraju predstavljati zasebne entitete. No kada je tokom 1950-tih i 1960-tih otkriven biohemijski temelj života (npr. DNK), zainteresiranost za emergentizam je iščeznula. Kao što je zamijetio Paul Humphreys, u Enciklopediju filozofije iz 1967. godine nije ni ušla riječ emergentizam. Od tada su, međutim, ključni razvici u brojnim oblastima vratili emergentizam na razmatranje kako naučnika, tako i filozofa.
Nauci je potreban emergentizam
Jedan od najznačajnijih razloga zašto se emergentizam ponovno pojavio je to da je potreban nauci. Na granici istraživanja, pojavila se jedna nova oblast koja se zove kompleksni sistemi. Teorija kompleksnih sistema, koja se oslanja na spoznaje iz fizike, biologije i studija društvenih sistema, naučnicima je pružila širok niz primjera gdje se čini da novi entiteti i nova pravila nastaju iz umreženih interakcija prostijih dijelova. Kolokvijalno govoreći, cjelina je veća od zbira njenih dijelova.
Ove studije su privukle novu generaciju filozofa da se nanovo pozabave idejama emergentizma, koristeći napretke u nauci kao podsticaj da razotkriju kako se lanac uzročne povezanosti može zatvoriti ili otvoriti ili pokretati od dna prema vrhu ili od vrha prema dnu. U ovim ispitivanjima, pojavila su se razlikovanja kao što su “slabi” i “jaki” emergentizam, kao i oni koji propituju potrebu za pravljenjem te razlike. Ovo su pitanja kojim bih se volio pozabaviti u ovoj seriji u narednih nekoliko mjeseci.
Da sumiramo za sada, što se tiče redukcionizma i emergentizma, postoji mnogo problematičnih pitanja koja zahtijevaju daljnje proučavanje. Međutim, jasno je da se na prostu sliku svijeta sačinjenog isključivo od atoma koju nam pruža redukcionizam više ne može gledati kao na jedini “trezven” način proučavanja nauke i pogleda na život, univerzum i sve ostalo.
Autor: Adam Frank, Big Think
S engleskog prevela: Amina Turudija, Prometej.ba