Godine 1997., komičar Wim de Bie u jednom gegu o liberalnim nizozemskim gradonačelnicima savršeno je portretirao Marka Ruttea, pet godina prije nego će ovaj ući u (višu) politiku – kao državni tajnik za socijalna pitanja. U de Bieovom uratku, navedeni gradonačelnici predstavljeni su kao osobe koje potpuni nedostatak solidarnosti prikrivaju kroz veseli stav koji ništa ne može da poremeti. 2010. godine de Bie se vratio toj temi analizom Rutteovog smijeha, povezujući ga s posvemašnjim izostankom srama ili autentičnosti. On ga opisuje kao „šuplji smijeh“. Na kraju je zaključio da se Rutte, zagovornik štednje, smijao do suza društvenoj patnji uzrokovanoj njegovim rezovima. Na kraju tog kratkog videa, komičarev pokušaj oponašanja smijeha čovjeka koji je do tada vodio vladu završava tragično. Dok mu se čeljust steže, lice mu se smrzava u strašnoj grimasi i nalikuje na nešto između Munchovog Vriska i Goyine crne slike.

Sa svoja dva videa, Win de Bie je pogodio u sridu. Rutteova tragedija kao političkog aktera je njegova praznina. On je prazna ljuštura, čisti performans. Kao vođa lišen empatije, srama ili principa – tijekom svojih 14 godina na čelu Nizozemske – utjelovio je sebičan, oportunistički i šovinistički common sense koji je na kraju pobijedio, promijenivši lice zemlje.

Rutte se predstavio kao netko tko zagovara poduzetnički pragmatizam – omiljenu masku neoliberalizma – za koji moralni ili politički principi nisu ništa više od teškog tereta kada je u pitanju „rješavanje problema ljudi“. Njegovi savjetnici su mu stvorili javnu sliku jedne praktične, skromne i normalne osobe: Rutte je na posao dolazio biciklom, zavrnutih rukava, bijele košulje, jedući jabuku.

Međutim, u praksi je njegov preferirani način suočavanja s glavnim izazovima u zemlji – nejednakošću, nedostatkom pristupačnog stanovanja, imigracijom, ekološkim troškovima intenzivne poljoprivrede – bio ignoriranje problema ili odgađanje njihovog rješavanja, istovremeno narušavajući temelje socijalne države. (Kao što se Španjolci dobro sjećaju, nametnuo je istu antisolidarnu logiku europskom upravljanju dvjema najvećim krizama u posljednjih dvadeset godina: Velikom recesijom i pandemijom COVID-a.)

Međutim, Rutteovo najtragičnije nasljeđe nastupa ovdje: odbacivši načela solidarnosti i tolerancije – koji su činili dva stupa nizozemskog političkog konsenzusa od Drugog svjetskog rata – na kraju je legitimizirao krajnju desnicu Geerta Wildersa i njegovog društva.

Nitko ne zna točno koje traume leže iza njegovog nedostatka humanosti. Osim toga što je potvrđeni neženja, Rutteov privatni život jedva da je poznat. Čovjek svakodnevnih rutina i pomalo monaškog načina života, često tvrdi da je potpuno posvećen svom poslu, toliko da se čak ni ne trudi kupiti nove čarape, pa radije nosi one poderane. Možda nije imao lak život. Rođen je 1967. godine, odrastao je u protestantskoj obitelji kao sedmo i posljednje dijete oca koji je imao 57 godina kada se on rodio. Njegova majka bila je druga supruga njegovog oca, poslovnog čovjeka koji je izgubio prvu suprugu kada su oboje bili internirani u koncentracijski logor tijekom japanske okupacije Indonezije, tada još uvijek nizozemske kolonije. Kao mladić, Rutte se posvetio klaviru, ali umjesto da ide na konzervatorij, na kraju je diplomirao povijest. Na univerzitetu se pridružio omladinskom krilu liberalne stranke VVD. Sljedećih deset godina kombinirao je svoj aktivizam s radom na području ljudskih resursa u multinacionalnoj kompaniji Unilever. Godine 1988. umro mu je otac, a sljedeće godine jedan od njegove braće umro je od SIDA-e. Do majčine smrti 2020. posjećivao ju je jednom tjedno, donoseći joj litru džina i šteku cigareta.

Kao premijer, Rutte je preživio toliko političkih skandala – uključujući otkrivanje sustavnih birokratskih zlouporaba protiv marginaliziranih skupina – da je dobio nadimak „teflonski čovjek“. Čini se da mu je teško preuzeti odgovornost. Umjesto toga, ima ogroman talent za izbjegavanje i selektivno pamćenje. U parlamentarnoj raspravi o potencijalno neugodnoj temi skovao je frazu koja je postala ikonična: „Nemam aktivno sjećanje na to“.

2021. godine, povjesničar Mathieu Segers nazvao ga je „Donom Draperom nizozemske politike“, prisjećajući se jednako tragičnog lika kojeg je glumio Jon Hamm u seriji Mad Men, zbog Rutteove nevjerojatne sposobnosti da „prozove“ jedan dio elektorata koji je, unatoč tome što je bio vrlo značajan, spadao u kategoriju isključenih. Rutte je, zaključio je Segers, uspio mobilizirati „one koji znaju da su pravi Nizozemci“, za razliku od onih drugih turskih, marokanskih ili surinamskih Nizozemaca koji – prema njegovoj šovinističkoj logici – nikada neće biti pravi Nizozemci. U drugom, televizijskom intervjuu koji je išao uživo 2016. godine, komentiravši svoje sugrađane turskog porijekla, za koje je vjerovao da se odbijaju asimilirati u nizozemsku kulturu, Rutte je rekao: „Moja prva reakcija je: jebite se! Idite nazad u Tursku. Idite dovraga!“

Rutte se možda sjetio ovog trenutka kada se prošli tjedan, na završetku samita NATO-a, ponovno nasmijao kako samo on umije i izlanuo frazu koja je izazvala toliku pomutnju: „Tatica ponekad mora koristiti oštar jezik“. Bio je to izraz solidarnosti – sada, da – s Donaldom Trumpom, kojem Rutte, na kraju, sliči puno više nego što misli. Oba političara dijele strukturni nedostatak empatije uz snažan oportunistički instinkt, iako je Rutte očito puno proračunatiji.

Koliko god mi Nizozemci bili svjesni Rutteove sposobnosti da žrtvuje sve za svoj izrečeni politički cilj – ne postoji sredstvo koje za nj nije opravdano – nas košta da prihvatimo bijedni prizor tog ulizice. Sram koji on, čini se, nije u stanju osjetiti, mi osjećamo zbog njega. U novinarskoj talk show emisiji na državnom radiju, tursko-nizozemski pisac Özcan Akyol je komentirao: „Moja supruga mi je objasnila da Nizozemci ne pridaju toliku važnost časti kao u drugim zemljama. Uvjeravam vas, da je Erdogan Trumpa nazvao „daddy“, Turci bi upali u njegovu palaču jer je uništio dostojanstvo nacije.“

Autor: Sebastiaan Faber, CTXT.es

Preveo sa španjolskog: Darko Vujica, Prometej.ba