Nobelova nagradu za ekonomiju ove godine uručena je dvojici istraživača i jednoj istraživačici koji su razvili novu liniju rada na temu siromaštva u svijetu. Radi se o Abhijitu Banerjeeu, Esther Duflo i Michaelu Kremeru, koji već dva desetljeća rade na eksperimentalnom pristupu u borbi protiv siromaštva.

Istraživanja Banerjee-Duflo-Kremer usredotočuju se na redukciju postavljanja velikih pitanja o siromaštvu te transformaciju tih pitanja u jednostavnija pitanja kojima je lakše upravljati. Cilj Banerjee i Duflo bio je „otkriti pravu prirodu siromaštva“, bez stereotipa i deformacija. Također su pokušali razumjeti kako siromašni „reagiraju na stimulacije“.

Oni su 2003. osnovali Laboratorij Abul Lateef Jameel u borbi protiv siromaštva (J-PAL) na MIT-u i od tada su proveli mnoge „eksperimente“ u mnogim zemljama Afrike i Azije. Važan dio njihovog rada bio je usmjeren na unapređivanje školskih postignuća djece. Rezultat aktivnosti J-PAL-a je da je više od 5 milijuna djece dobilo posebnu pomoć u osnovnim školama kako bi bolje optimizirali njihova postignuća. Ti su ekonomisti također proveli studije i intervencije na području prehrane djece.

Rad BDK-a vrlo je zanimljiv, nesumnjivo je da je doprinio promjeni života mnogih siromašnih ljudi u mnogim zemljama. Međutim, njihova „eksperimentalna“ istraživanja imaju malo veze sa uzrocima siromaštva i time kako na duge staze riješiti ovaj problem. Za početak, ništa u analizi BDK-a nije povezano sa neoliberalnom ekonomskom politikom koja je dominirala sudbinama zemalja u kojima su oni izvodili svoje „eksperimente“. U ovoj analizi za koju su istraživači dobili Nobela za ekonomiju, pitanja fiskalne, financijske i tržišne politike ne zauzimaju važno mjesto. I povrh svega, pitanje zaostalih i loših plaća također nije bilo vrijedno pažnje u njihovim eksperimentima. Čini se da je problem siromaštva prestao biti makroekonomski problem te je postao administrativni i menadžerski problem. Kao da kapitalizam ili neoliberalizam nemaju nikakve veze sa „pravom prirodom siromaštva“.

Prema podacima Svjetske banke, danas u svijetu oko 760 milijuna ljudi živi u uvjetima ekstremnog siromaštva, odnosno sa primanjima manjim od 1,90 američkih dolara (dnevno, op.prev.). Ali te brojke su pogrešne. Taj pokazatelj od 1,90 dolara ima apsurdnu povijest i ne predstavlja ništa osim činjenice da je svatko s ekvivalentnim primanjima doista u smrtnoj opasnosti. Mnogi istraživači ističu da bi razina od 7,40 dolara dnevno bila realnija ako se želi mjeriti siromaštvo. Drugi, poput istraživača kao što je Lant Pritchett sa Harvarda vjeruju da bi razumnija mjera siromaštva trebala biti mjerena sa 10 ili 15 dolara dnevno.

Šta se događa ako se koristi mjera od 7,40 dolara dnevno? U tom slučaju možemo primijetiti da broj ljudi koji žive u siromaštvu raste od 1981. godine (kada su počela mjerenja) i danas premašuje brojku od 4 milijarde ljudi. Odnosno, više od polovice svjetskog stanovništva živi u siromaštvu i trpi veliku nesigurnost po pitanju prehrane i zdravlja. To je više sukladno s podacima o slabim stopama ekonomskog rasta, plaćama koje stagniraju i, naravno, analizama rastuće nejednakosti u svijetu.

Nažalost, Svjetska banka ne napušta svoje „prikladne“ podatke o ekstremnom siromaštvu s kojima se hvali da se siromaštvo u svijetu smanjuje. Sve je ovo adekvatna pozadina za rad Banerjee-Duflo-Kremer, koji, ne dovodeći u pitanje neoliberalnu dinamiku, doprinosi ovjekovječenju ideje da je siromaštvo osobni problem iz koje pojedinac može pobjeći ako naporno radi. Samo još fali da se zaključi kako ne postoji prisilno siromaštvo.

Za razliku od rada BDK-a, ove godine objavljena je nova knjiga Thomasa Pikettyja, Kapital i ideologija. Piketty daje prijedlog dubokih promjena u kapitalističkoj strukturi, tražeći način da se nadiđe ovakva društvena stratifikacija u vremenu punom prijetnji u kojemu živimo. Među najvažnijim preporukama nalazi se davanje 50 posto mjesta radnicima u upravnim odborima firmi. Piketty također preporučuje duboku poreznu reformu koja omogućava oporezivanje ekstremnog bogatstva a koja omogućava financiranje univerzalnog programa osnovnog dohotka. Ovo je vrsta analize i prijedloga koja će omogućiti ostvarenje svijeta u kojemu je siromaštvo doista marginalna pojava i, možda, čak i obični administrativni problem.

Autor: Alejandro Nadal, La Jornada

Sa španjolskog jezika preveo: Darko Vujica, Prometej.ba