Václav Havel: Civilizacija bez Boga (prijevod)
Kad bih prije krenuo autom iz Praga prema našoj ladanjskoj kući na istoku Bohemije, trebalo mi je od središta grada do znaka koji označava granicu grada otprilike 15 minuta. Onda bi došli pašnjaci, šume, polja i sela. Danas ta ista vožnja traje 40 minuta ili duže, i ne bih mogao kazati jesam li već izašao iz grada ili ne. Što se doskora jasno moglo prepoznati kao grad, gubi svoje granice i s njima svoj identitet. Okolo je nastao golemi i prenatrpani prsten nečega za što ne mogu naći prikladan izraz. Niti je to grad kako ga ja razumijem, niti su to predgrađa, a kamoli sela.
Drugim riječima: Gradovima se dopušta da bez ikakve kontrole razaraju okolni krajolik s njegovom prirodom, starim putovima, alejama s drvoredima, selima i zavojitim potocima te na njihovu mjestu izgrade ogromne aglomeracije, koje proizvode nedefiniran život koji razara ljudske zajednice i pod stijegom internacionalne uniformiranosti ugrožava svaku individualnost, identitet ili heterogenost. Može se ustanoviti jedan već prije opisani egzistencijalni fenomen: Neobuzdano konzumiranje rađa jednu novu formu usamljenosti. Odakle dolazi ovaj tužni razvoj i zašto postaje sve gori? Kako to može biti da se ljudi na ovako nerazuman način odnose ne samo prema krajoliku koji ih okružuje, nego i prema cijelom planetu koji im je dan na nastanjivanje? Znamo da se ponašamo samoubilački, a ipak nastavljamo dalje. Kako to može biti?
Živimo u pravoj uistinu globalnoj civilizaciji. To znači da se sve što uspijeva na njezinu tlu može lako i brzo proširiti na cijeli svijet. Ali živimo također i u prvoj ateističkoj civilizaciji, drugim riječima: u jednoj civilizaciji koja je izgubila svoju povezanost s beskonačnošću i vječnošću. Iz tog razloga pretpostavlja kratkoročni dugoročnom dobitku. Što se računa jest isplati li se neko ulaganje u 10 ili 15 godina. A to kakav će to utjecaj za sto godina imati na život naših potomaka manje je važno. Najopasniji aspekt ove globalne ateističke civilizacije jest njezin ponos. To je ponos nekoga koga logika njegova blagostanja tjera na to da više ne poštuje baštinu prirode i predaka.
Iza ovih razvoja vidim ne samo jednu diljem svijeta rastuću kratkovidnost, nego i napuhano samopouzdanje jedne civilizacije u čiju temeljnu opremu spada i ohola ideja da sve znamo. A i ono što još ne znamo sigurno ćemo uskoro saznati. Uvjereni smo da nas ovo naše pretpostavljeno sveznanje osposobljuje da raspolažemo svime što je imalo korisno ili je izvor mjerljivog dobitka – dakle, sve što sadrži rast i još više rasta, uključujući rast aglomeracija. Ali s kultom mjerljivog rasta, dokazanog napretka i vidljive koristi gubi se poštovanje prema nedokučivom – a time i strahopoštovanje pred svim što nikad nećemo izmjeriti i znati, strahopoštovanje pred beskonačnošću i vječnošću, koji su donedavno bili najvažnije obzorje našeg djelovanja. Potpuno smo zaboravili, što su prije znale sve civilizacije: da ništa nije samo po sebi razumljivo.
Vjerujem da je posljednja financijska i gospodarska kriza bila od velikog značenja i u svojoj biti vrlo poučan signal za suvremeni svijet. Većina se ekonomista izravno ili neizravno pouzdala u ideju da je svijet, uključujući i ljudsko ponašanje, više-manje razumljiv, znanstveno opisiv i stoga predvidljiv. Tržišno gospodarstvo sa svim svojim pravilima temeljilo se na našem znanju što je čovjek, koje ciljeve slijedi, koja je logika iza ponašanja banaka ili tvrtki. I odjednom nije više ništa od toga vrijedilo. S burzovnih ekrana cerila nam se iracionalnost. Vjerujem i nadam se da će elite današnjeg svijeta prepoznati što nam ovaj signal govori. Ova je kriza bila opomena za bezgranično samopouzdanje i ponos moderne civilizacije. Ljudsko ponašanje upravo nije potpuno shvatljivo, kao što su mnogi izumitelji ekonomskih teorija i koncepata vjerovali. Naravno da će se nakon ove krize pojaviti stotine teoretičara koji mogu točno objasniti kako se i zbog čega ona dogodila. No time nimalo ne pokazuju da su razumjeli poruku krize. Prije je suprotno: Bit će to samo jedan dalji dokaz neograničenog samopouzdanja o kojem sam malo prije govorio.
Gledam na posljednju krizu kao mali neupadljivi poziv na poniznost. Zahtjev svima nama da automatski ne smatramo sve sigurnim. Događaju se čudne stvari i događat će se i u budućnosti. Ako to sebi ne uspijemo priznati, to je put do pakla. Čudno, nadnaravno, nedokučivo, neshvatljivo – protjerani su iz svijeta ozbiljnih misli kao da pripadaju opskurnim sobičcima neuračunjivih ljudi. Sve dok ne dopustimo da se sve to vrati u naše glave, dotle neće biti bolje. Moramo se opet čuditi. I brinuti se o nesamorazumljivosti stvari.
Naslov izvornika: Zivilisation ohne Gott. Objavljeno na: welt.de. S njemačkog Darko Pejanović.